Spokoj i nespokoj dijaspore
Kad ste zadnji put čuli nešto o dijaspori? Davno, jer je mediji ustrajno
ignoriraju, pa je nedavni skup čelništva Hrvatskog svjetskog kongresa u Zagrebu
dobio medijski manje prostora od nedavno tiskane kambodžanske kuharice. Da nas
drugi ne vole, to se može shvatiti, da nas ratni neprijatelji ne ljube i to ima
logike, ali da sami do svog naroda ne držimo, to je znak neobične patologije.
Hrvatski svjetski kongres, kojem energiju godinama daje marni Šimun Šito Ćorić,
uporno pokušava povezati iseljeništvo. Pritom se čvrsto oslanja na Crkvu i
katoličke misije, koje i 15 godina nakon stvaranja hrvatske države odrađuju
poslove što padaju državi na brigu. Ne samo da država često taj dio posla ne
radi, već se sjećam da su se u Račanovo doba u Muenchenu naš konzulat i
katolička misija gledali poprijeko kao u najgora komunistička vremena!
Zašto ne vidimo da je za male narode najveća prednost globalizacije povezivanje domovine i dijaspore? Ne razumijemo da u inozemstvu ima na tisuće sposobnih koje je moguće vratiti, na tisuće razmjerno siromašnih, koji bi uz državnu pomoć rado došli natrag (na svim našim otocima živi jedva 100 tisuća ljudi!). Kako je moguće da ne učimo od Poljaka, čija je dijaspora dala najbolje kadrove što su vodili timove za pregovore s Unijom! Da ne vidimo otkud energija Irskoj! I da nitko u ovoj zemlji nije krenuo tragom predavanja, održanog svojedobno u Dubrovniku, tadašnjeg predstavnika izraelskog ministarstva useljeništva Adlera Shmuela, koji je detaljno objasnio kako je bilo moguće da izraelska država za deset godina vrati više od milijun Židova u Izrael, što je 20 posto stanovništva te države. Istodobno, u Hrvatsku se vratilo 50 tisuća Hrvata – jedan posto stanovništva!
Sve to nije čudno. Na skupu na koji je HSK zvao predstavnike parlamentarnih stranaka, čulo se da o dijaspori dio programa ima jedino HDZ! Grotesknije od toga jest činjenica da je od pozvanih ispred SDP-a došao jedino g. Mimica, koji je kurtoazno promucao nekoliko riječi, pa i to da SDP upravo radi na programu za dijasporu. Iako su rezignirani, iseljenicima se još uvijek zrcale oči na spomen hrvatstva i zavičaja, još uvijek u tom korpusu možete naći najviše srca za Croatiu. Gledao sam po katoličkim misijama taj naš svijet i to more emocija. Koliko ljubavi, vjere, patnje i neizrecive nostalgije! Da imamo hrvatsku televiziju i kakvog redatelja kojeg ne inspiriraju samo hrvatski ratni zločini, bilo bi filmova i knjiga o toj silnoj energiji. Možda je Marunin stih 'kako je bilo lakše voljeti domovinu iz daljine’ točan, ali je to prije svega cinizam starog vuka. Nostalgija i čežnja drobe sve ispred sebe i nitko tako bezuvjetno ne voli Hrvatsku kao nostalgični iseljenik!
Nedavno mi je povratnik iz Australije, koji je u Lovranu od ruševine stvorio hotel, pričao kako je svako jutro plakao od sreće kad se vratio. Tko još u Hrvatskoj plače od sreće? Dijaspora danas traži putove lakšeg povratka, dopisno glasovanje, koje joj stalno obećavaju, točne biračke popise. “Ako smo i vi i ja hrvatski državljani, mislite li da je fer da ja na glasovanje u Australiju ili Kanadu putujem šest sati do izbornog mjesta ili bi bilo poštenije da kao i Vi potrošim na glasovanje pola sata, što bih dopisnim glasovanjem mogao?” – pitao me jedan iseljenik.
Dijaspora stoji na pragu domovine, spokojna jer država postoji, nespokojna jer vrijeme ne radi za nju. Čeka na poziv da uloži novac, pamet i iskustvo, čeka i da joj netko obriše sve one suze što su je zalile od Bleiburga do Vukovara. Za to vrijeme sigurna je u sebe najviše uz Crkvu, a kad god progovori o hrvatstvu, baš nikada ne zaboravi pitati kako je u Bosni.
Zašto ne vidimo da je za male narode najveća prednost globalizacije povezivanje domovine i dijaspore? Ne razumijemo da u inozemstvu ima na tisuće sposobnih koje je moguće vratiti, na tisuće razmjerno siromašnih, koji bi uz državnu pomoć rado došli natrag (na svim našim otocima živi jedva 100 tisuća ljudi!). Kako je moguće da ne učimo od Poljaka, čija je dijaspora dala najbolje kadrove što su vodili timove za pregovore s Unijom! Da ne vidimo otkud energija Irskoj! I da nitko u ovoj zemlji nije krenuo tragom predavanja, održanog svojedobno u Dubrovniku, tadašnjeg predstavnika izraelskog ministarstva useljeništva Adlera Shmuela, koji je detaljno objasnio kako je bilo moguće da izraelska država za deset godina vrati više od milijun Židova u Izrael, što je 20 posto stanovništva te države. Istodobno, u Hrvatsku se vratilo 50 tisuća Hrvata – jedan posto stanovništva!
Sve to nije čudno. Na skupu na koji je HSK zvao predstavnike parlamentarnih stranaka, čulo se da o dijaspori dio programa ima jedino HDZ! Grotesknije od toga jest činjenica da je od pozvanih ispred SDP-a došao jedino g. Mimica, koji je kurtoazno promucao nekoliko riječi, pa i to da SDP upravo radi na programu za dijasporu. Iako su rezignirani, iseljenicima se još uvijek zrcale oči na spomen hrvatstva i zavičaja, još uvijek u tom korpusu možete naći najviše srca za Croatiu. Gledao sam po katoličkim misijama taj naš svijet i to more emocija. Koliko ljubavi, vjere, patnje i neizrecive nostalgije! Da imamo hrvatsku televiziju i kakvog redatelja kojeg ne inspiriraju samo hrvatski ratni zločini, bilo bi filmova i knjiga o toj silnoj energiji. Možda je Marunin stih 'kako je bilo lakše voljeti domovinu iz daljine’ točan, ali je to prije svega cinizam starog vuka. Nostalgija i čežnja drobe sve ispred sebe i nitko tako bezuvjetno ne voli Hrvatsku kao nostalgični iseljenik!
Nedavno mi je povratnik iz Australije, koji je u Lovranu od ruševine stvorio hotel, pričao kako je svako jutro plakao od sreće kad se vratio. Tko još u Hrvatskoj plače od sreće? Dijaspora danas traži putove lakšeg povratka, dopisno glasovanje, koje joj stalno obećavaju, točne biračke popise. “Ako smo i vi i ja hrvatski državljani, mislite li da je fer da ja na glasovanje u Australiju ili Kanadu putujem šest sati do izbornog mjesta ili bi bilo poštenije da kao i Vi potrošim na glasovanje pola sata, što bih dopisnim glasovanjem mogao?” – pitao me jedan iseljenik.
Dijaspora stoji na pragu domovine, spokojna jer država postoji, nespokojna jer vrijeme ne radi za nju. Čeka na poziv da uloži novac, pamet i iskustvo, čeka i da joj netko obriše sve one suze što su je zalile od Bleiburga do Vukovara. Za to vrijeme sigurna je u sebe najviše uz Crkvu, a kad god progovori o hrvatstvu, baš nikada ne zaboravi pitati kako je u Bosni.
Tihomir Duhmović
Večernji list