Bozanićev prilog pomirbi i suživotu

Reagiranja na hodočašće 400 svećenika Zagrebačke nadbiskupije predvođenih nadbiskupom kardinalom Josipom Bozanićem u Staru Gradišku, Jasenovac i Petrinju 24. rujna 2009. svode se uglavnom na drugu postaju – Jasenovac. To znači da je u nas još prisutna jugokomunistička svijest u kojoj je argument Jasenovac, sa svom svojom tragedijom, ali i mitovima i lažima, temelj za, među ostalim, blokadu pomirbe hrvatskoga naroda i normalnog suživota društva u cjelini. Propovijedi kardinala Bozanića izgovorene na mjestu komunističkih zločina, ustaških zločina i zločina velikosrpskog agresora, treba gledati u cjelovitom kontekstu tropostajnog hodočašća. Izdvajanje bilo koje postaje miniranje je Bozanićevih napora koji su nadišli ideološka prenaprezanja i Mesićeve „derneke“. No, čak i lijevoliberalni komentatori, koji u fokus pozornosti stavljaju samo Kardinalov posjet Jasenovcu, slažu se u ocjeni da je njegov posjet „povijesnoga značaja“. Naravno da su ostatci jugokomunističkog mentaliteta očekivali politikantski „miting“, koji bi potvrdio ideološke teze vezane uz Jasenovac. Ono što nisu očekivali, naime, naglasak da se ritam zločina događao u nekom povijesnom kontekstu i u kontinuitetu, ne uklapa im se u unaprijed zadane teze, nastalih u doba jugoslavenskog totalitarnog komunističkog režima, a koje danas zastupa tzv. „antifašizam“ i njegovi slijepi, jednoumni, zagovornici.

Jasenovac nije i ne može biti izvučen kao samostalni slučaj koji ni sa čime nema sveze, osim sa optužbom kolektivne krivnje hrvatskoga naroda, posredno i Katoličke crkve u Hrvata, te kao opravdanje za Bleiburg 1945. i velikosrpsku agresiju 1991. Upravo se taj kontekst očekivao u Kardinalovu nastupu – kao da je on političar opće prakse. Komentatorima sa stajališta redizajnirane predpomirbene, ideološke istine, stoga je očekivano najviše zasmetalo: 1. Posjet Kardinala Bozanića Jasenovcu je „došao prekasno“ (Jelena Lovrić, Zoran Pusić…); 2. Odbio je „kolektivnu krivicu bilo Katoličke crkve bilo hrvatskog naroda za ono što su neki iz njihovih redova radili, makar izrijekom u njihovo ime“ (Inoslav Bešker), 3. Zamjera se Bozaniću i tvrdnja da u zločin spada i nametanje „povijesne laži“ (Inoslav Bešker), 4. Premalo je molio, „više držao političke govore“ (Jelena Lovrić), 4. „Skandalozno Bozanićevo izjednačavanje žrtava ustaša i partizana“ (Jelena Lovrić), 5. „Kardinalov je posjet bio opterećen upravo onim što je Bozanić izjavio da ne želi da se s Jasenovcem čini, a to su rasprave i osude, ali ne i osude ustaških zločina“ (Milorad Pupovac), 6. „Iz homilije kardinala Bozanića vidljivo je da je suočavanje Crkve s ustaškim zločinima samo djelomično“ (Slavko Goldstein), 7. „Je li bilo potrebno pijetet žrtvama jednog od najstrašnijih europskih logora kontaminirati onim što je uslijedilo poslije njih“ (Branko Mijić), 8. Jasenovac „nije potrebno opterećivati drugim mjestima zločina“ (Milorad Pupovac), 9. “Očigledno, Kaptol i dalje ne zna što bi i kako bi s Jasenovcem“ (Branko Mijić). Dakle, očekivano plitko i selektivno, zločini Stare Gradiške i Petrinje za ideološko sljepilo su drugorazredni. Političke elite i hrvatske kulturalne ustanove uglavnom su prešutjele Bozanićevo hodočašće i njegove dalekosežne poruke. One ionako žive u nekom drugom svijetu, a od ovoga najviše ih zanima proračunska cijena šutnje. Prevažno, međutim, pitanje pomirbe hrvatskoga naroda, koju je još tijekom komunizma uočio Bruno Bušić, a u svoj program obnove hrvatske države ugradio dr. Franjo Tuđman, dobilo je prošlotjednim propovijedima kardinala Bozanića snažan korak naprijed – i odgovor na pitanje – na kojim i kakvim temeljima treba graditi pomirbu i suživot kao zalog zdravije budućnosti. Na cjelovitoj istini.

Pomirbe između načelnih stavova Katoličke crkve i ideoloških stajališta, vidljivo je iz navedenih citata, nije moguća. Ideologije dolaze i odlaze. Samo što se u nas odlazak u povijesnu ropotarnicu poražene jugokomunističke totalitarne ideologije odvija presporo i bez lustracije, što za izravnu posljedicu ima i spori tijek objektivnog sagledavanja svih zločina počinjenih tijekom 20. stoljeća na prostorima na kojima žive Hrvati katolici, u nacionalnoj državi, kao jedan od tri konstitutivna naroda ili kao priznata ili nepriznata (autohtona) nacionalna manjina. Bozanićevo hodočašće snažan je korak naprijed prema pomirbi i zdravijem suživotu koji od 2000. trpe teške udarce. Pomirba na temelju pune istine uvod je i u zdravi suživot hrvatske većine sa srpskom nacionalnom manjinom. Ostaje, dakako, otvoreno pitanje kako se pomiriti i suživjeti s protuustavnom jugoslavenskom političkom opcijom. Poslije Bušić-Tuđmanove nacionalne pomirbe i Bozanićeve pomirbe temeljene na univerzalnim načelima, cjelovitoj istini i priznanju svih žrtva, red je da prinos pomirbi pruži i druga strana. Ona koja je dosad zagovarala razdore hrvatskog društva, ili pak, poput Srpske pravoslavne crkve – nametala „povijesnu laž“ kao opravdanje za zločin agresije, o čemu Petrinja zorno svjedoči.

Nenad Piskač
Hrvatsko slovo

{mxc}