Nije potrebno ni previše kritizirati, ni još manje hvaliti tu podivljalu konjicu zasjelu u proračunska sedla, već bi bilo uputnije upitati se: zašto je kod nas nemoguće oformiti Vladu nacionalnog spasa – sastavljenu od pravih znalaca i stručnjaka koja bi, sigurna sam, mogla Dr|avu izvući iz krize? To stranačkim ljudima koji čvrsto drže svoje strateške položaje vlasti ni u kom slučaju nije prihvatljivo. Oni su spremni donijeti bilo kakav zakon koji bi donio korist samo njima. Pri tom uopće nije važno koja je stranka na vlasti, jer se obje najjače stranke sa svojim koalicijskim partnerima ponašaju potpuno identično. Stranke kao takve i stranački način odlučivanja i smještanja u sedla svojih uvijek istih podobnih, a ne sposobnih ljudi, dovoljno je sam po sebi stravičan, a još kada se osvrnemo na glasanje u Saboru, koje je gotovo uvijek javno, osim u rijetkim slučajevima, tada postajemo svjesni te tužne predstave koja se svakodnevno odvija pred našim očima. Zašto to javno glasanje nije dobro za izglasavanje zakona o svim aspektima našega života? Jednostavno zato što se glasači pod budnim očima svojih stranačkih šefova ne usuđuju o nekom zakonu glasovati po vlastitoj savjesti, već glasuju isključivo oslonjeni na svijest o vlastitoj stranačkoj pripadnosti. Jao onome tko se u takvom sustavu odlučivanja usprotivi željama i potrebama svoje stranke. Primjera je mnogo, a recentni slučaj Petir najilustrativnije govori u prilog tome. Kada stranka postaje važnija od čovjekove savjesti, tada humanost gubi bitku pred oportunizmom.

Što znače stajališta i uvjerenja čovjeka koji će u javnosti zastupati stajališta svoje stranke, a onda u privatno vrijeme svojim rođacima i bliskim prijateljima iznositi one stvarne, potpuno suprotne od stajališta njegove stranke. Još do jučer sanjali smo Europu i pjevali joj pjesme i dizali pogled prema zajedničkom zvjezdanom nebu, a danas spuštamo pogled promatrajući lokalna državnička okupljanja oko jednog jedinog i najsigurnijeg nasušnog nam kruha, onoga iz naše krušne peći. Više nitko ne govori o tome kako kruh treba zamijesiti, niti koji su sastojci za to potrebni, niti o tome imamo li uopće sastojaka za njega. Čak nitko više ne govori ni o načinima njegova pečenja. Na svima nama je da spravimo taj domaći kruh i da spremno čekamo dolazak Jadrankine jeseni. Jadne li Države u kojoj bi svaki prosječni građanin bolje izbalansirao državni proračun od bilo koga od ujedinjenih sjeditelja, jahača stranačke apokalipse. Jao voditelju Šprajcu ako se našali na njihov račun, odmah mu prijete suspenzijom. Kakva je to javna televizija koja ne dopušta svojim novinarima pravo komentara bez stranačke i državne cenzure?

To me podsjeća na taštog Putina koji strogo zabranjuje novinarstvo upereno protiv njega ili bilo kojeg člana ruske Vlade. Krajnje je vrijeme da i mi naručimo kontroverzni programski sustav za filtriranje internetskih sadržaja poput Green Dam – Youth Escorta primarno zamišljenog za filtriranje u svrhu zaštite mladeži od štetnih sadržaja, a inače navodno osposobljenog za filtriranje političkih sadržaja – propuštanje politički podobnih i zaustavljanje politički nepodobnih informacija, koji je kineska vlada naručila od tvrtke Jinhui Computer System Engineering za oko šest milijuna dolara. U cijenu je uključen razvoj, održavanje i obnavljanje softwarea. Mene bi ipak više od toga zanimao software koji bi nam dopuštao veću dostupnost vladinih dokumenata s informacijama o točnom broju zaposlenika u državnoj upravi i lokalnim upravama, s izlistom njihovih dohodaka, kako ne bismo morali nagađati o tome koliko ljudi doista radi u državnoj i lokalnim upravama. Svako radno mjesto je jednako važno i jednako je tužno kada ga netko izgubi, ali kada dođe kriza „ništa nije sveto“, rekao je promicatelj nataliteta, ministar Milinović potaknut vlastitim preinakama zakona o pušenju i sramotnog zakona o oplodnji.

Svi se stručnjaci slažu u tome da pojedine državne službe imaju neopravdano velik broj zaposlenika od kojih višak cijeli dan parazitira na svojim (ne)radnim mjestima. Potrebno je, smatra narod, u ovoj krizi razmotriti i popis svih tvrtki s državnim vlasničkim udjelom, kao što su Zračna luka, HEP, INA, Vjesnik i njima slične te revidirati i izbalansirati njihova radna mjesta te ih uskladiti s njihovim dohodcima. Čini se kako pojedini izvršni odjeli državnih službi koji bi zbog količine posla trebali i morali imati više službenika nego što ih trenutačno imaju još uvijek tih službenika nemaju dovoljno. Najbolji primjer za to je sudstvo s nepreglednim brojem neriješenih slučajeva, gruntovni odjel na kojem ljudi godinama čekaju da budu gruntovno upisani kao vlasnici nekretnina i tako dalje. Tamo gdje ima posla, nema dovoljno ljudi, a tamo gdje se u pravilu ništa ne radi, na mjestima načelnika, direktora, upravitelja i sličnih majstora debele hladovine, mjesta ima koliko hoćeš. Vjerojatno se pitate: dokle će biti tako? Reći ću vam: tako će biti sve dok im mi to budemo dopuštali. Ako je naš kapetan napustio naš brod, ne možemo ga napustiti i mi i ukrcati se brže bolje u neke nove jahte.

Naš je dragi Ivo sa smiješkom i bez kajanja sišao s našeg broda vlasti i ostavio kormilo u još nevještim rukama kormilarke Jadranke Kosor, zvane Jace. Riba se čisti od glave, a ne od repa. To znaju svi ribari, baš kao što svi pomorci znaju da svi pravi kapetani brodova ponosno tonu zajedno sa svojim brodom. Potaknuta situacijom u našoj Državi, izlaz iz krize u mašti sam pronašla u prepjevu jedne meni drage pjesme - Jeans generacija, glazbene skupine Neki to vole vruće. Tko zna, možda će nam dobro poslužiti kada se svi u ranu jesen, s prvim stampedom naših otimača nađemo na Markovu i ponekom još većem trgu? Nikada se nismo predali mi, marljivo smo učili, radili, boljem svijetu nadali smo se svi mi… Gdje danas je jeans generacija, gdje danas naša je nacija…

Ellia Patricia Pekica Pagon
Hrvatsko slovo

{mxc}