Nova američko-kineska bipolarnost
Sastanak na vrhu američkog predsjednika Donalda Trumpa i kineskog vođe Xi Jinpinga u 
Pekingu nije čarobnim štapićem završio američko-izraelski rat protiv Islamske Republike Iran. Nije otvorio ni Hormuški tjesnac, nije okončao rusko-ukrajinski rat, nije... Ali učinio je nešto dugoročno važnije, nešto što će ga učiniti povijesnim: prikazao je javno tko danas upravlja svijetom, tko postavlja temelje novoga svjetskog poretka.
To su SAD i Kina. Očekivani Trumpov poziv Xiju da se Kina snažnije uključi u mirovni proces s Iranom, koji je ovaj ljubazno prihvatio, i vrlo pomirljivo Trumpovo stajalište prema Tajvanu, gdje ne želi vidjeti nasilno pripojenje, ali nije zainteresiran ni za vođenje rata tako daleko od američkih granica, obrisi su te nove bipolarnosti na djelu na geopolitičkome planu. U tom kontekstu Putinov posjet Pekingu nakon Trumpova nije pokazatelj neke njegove nove snage, već znak da prepoznaje trenutak i aktivno nastoji uklopiti Rusiju, kao i budući mir ili zamrznuti rat s Ukrajinom, u tu novu podjelu karata i utjecaja koja se stvara unutar osi Washington – Peking.
Znaci procesa već su se vidjeli
Taj proces, dakako, nije počeo sastankom na vrhu u Pekingu. Trajao je, a bio je primjetan i prije, ako se oslobodimo banalne medijske analitike na razini kvartovskih kladionica koja svakoga dana iznjedri nekoga novog ratnog ili političkog pobjednika i gubitnika. Primjerice, kada je Kina stoički prihvatila gubitak de facto kontrole nad Panamskim kanalom, odnosno Trumpovo mirno preuzimanje nadzora uz prijetnju silom na samome početku drugoga mandata. Ili kada je na samome početku ove godine samo sa simboličnim neslaganjem popratila američki desant i uhićenje Nicolása Madura uz kontrolirani zaokret geopolitički Venezuele prema SAD-u.
A upravo je Venezuela svojom ovisnošću o Kini (kineski monopol u izvozu nafte iz te zemlje) bila glavna poluga za širenje njezina utjecaja po Latinskoj Americi. Bez pretjeranog uzbuđenja Kina je promatrala i američko-izraelski rat 
protiv Irana. Ali bilo je primjetno da su nakon početnoga vojnog debakla u jednome trenutku pripadnici iranske vojske odjednom počeli znatno preciznije pogađati mete u Izraelu i arapskim državama Perzijskog zaljeva. No čak ni ekstrovertni Trump nije prozvao Kinu, pa ni Rusiju, da bi možda mogle imati nešto s time.
Sastanak na vrhu, koji je zbog rata protiv Irana bio odgođen, dogodio se u trenutku kada su mirovni razgovori s Iranom zapeli na Hormuškom tjesnacu, strateški ključnoj točki sukoba jer se preko njega prelamaju energetski regionalni i globalni interesi, otpornost globalne ekonomije, kineska opskrba naftom, globalna internetska sigurnost (optički kabeli). I nije slučajno što je upravo na toj točki Trump pozvao Xija da se uključi u mirovni proces. To je prilika da dvije supersile pokažu kako su u stanju surađivati na globalnoj sigurnosti i proizvesti rješenje te tako potvrde svoj status.
U međuvremenu se ispod toga novog američko-kineskog bipolarnog kišobrana u nastajanju mijenjaju postupno regionalna sigurnosna struktura, kao i politički i gospodarski odnosi u na Bliskom istoku i u srednjoj Aziji. Sunitske države Arapskog poluotoka postale su aktivne američko-izaelske saveznice u ratu protiv iranskog režima, a osobito se to odnosi na Ujedinjene Arapske Emirate i njihovo rastuće partnerstvo s Izraelom (uz izvjesnu buku u političko-komunikacijskom kanalu posljednjih dana). Ovih se dana i Kazahstan (nafta, plin) kao prva država bivšega Sovjetskog Saveza priključio Abrahamovim sporazumima s Izraelom.
Azerbajdžan (plin) na tom je putu. Spekulira se i o donedavno nezamislivome regionalnom obrambenom savezu između Izraela i muslimanskih država Arapskog poluotoka kao svojevrsnomu bliskoistočnom NATO-u. Može se 
očekivati rebalans utjecaja Turske i budućeg Irana pod tim američko-kineskim kišobranom. NATO se zasad samo unilateralno (SAD) počeo prilagođavati novim okolnostima...
Odnos kompleksniji od hladnoga rata
Za razliku od hladnoga rata (SAD – SSSR), koji je obilježio prethodni bipolarni sustav sigurnosti, ova nova – američko-kineska – bipolarnost, sudeći prema porukama s pekinškoga sastanka na vrhu, temelji se na kombinaciji tehnološkog natjecanja (koje uključuje i nesmiljeno natjecanje u obrani i sigurnosti), s jedne strane, i gospodarske suradnje s elementima stalnog natjecanja, s druge strane. To je znatno kompleksniji odnos od hladnoga rata. Bliski istok i srednja Azija prilagođavaju se novoj stvarnosti tražeći u njoj način da promiču i zaštite svoj interes. EU i ovoga puta – shvaća ponešto sporije.
Višnja Starešina
Lider