Može li Zapad ponovno postati konkurentan u novim okolnostima multipolarnog svijeta?

Kada se Donald Trump i Xi Jinping sastanu u Pekingu, svijet će taj susret pratiti kao politički spektakl. Mediji će analizirati govor tijela, osmijehe, stanke, rukovanja i izjave. Tumačit će se tko je bio tvrđi, tko je popustio, tko je izgledao sigurnije pred kamerama. No stvarna važnost tog susreta mnogo je dublja od same diplomacije dvojice lidera.

U pozadini nije samo pitanje odnosa Amerike i Kine. U pozadini je pitanje: može li Zapad još uvijek ostati gospodarski, tehnološki i politički najvažniji dio svijeta?

U posljednjih tridesetak godina Kina je od zemlje jeftine radne snage postala industrijska, tehnološka i geopolitička velesila. Godine 1990. kineski udio u svjetskoj industrijskoj proizvodnji bio je simboličan. Danas Kina proizvodi oko trećine svjetske industrijske robe. U mnogim sektorima, od baterija i solarnih panela do brodogradnje i kritičnih minerala, Kina je dominantna sila.

Istodobno je Zapad prolazio kroz drugačiji proces. Financijska tržišta i velike korporacije ostvarivale su ogromne profite, burzovni indeksi rasli su višestruko, ali velik dio srednje klase osjećao je stagnaciju. S&P 500 bio je početkom 1990-ih oko 330 bodova, a danas se kreće višestruko iznad 5.000. Vrijednosti financijske imovine eksplodirale su. No rast dohotka prosječne radne obitelji bio je znatno sporiji.

To je stvorilo duboki osjećaj nejednakosti i nesigurnosti. Globalizacija je donijela golem rast bogatstva, ali koristi nisu bile ravnomjerno raspoređene. Veliki broj zapadnih obitelji koje žive od rada osjećao je da su izgubile dio sigurnosti, industrijskih radnih mjesta i društvene stabilnosti koju su nekada imale.

Donald Trump nije uzrok tih procesa. On je prije svega posljedica tih procesa.

Zato je pogrješno cijeli fenomen Trumpa svoditi samo na njegov stil, retoriku ili osobnost. Trump je politički simptom dubokih strukturnih promjena koje su se godinama gomilale unutar zapadnih društava. Mnogi na Zapadu i dalje se nadaju da će nakon jednog ili dva Trumpova mandata svijet jednostavno nastaviti tamo gdje je stao prije deset ili petnaest godina. No to je vjerojatno iluzija. Povratka na stari model više nema.

Kishore Mahbubani, singapurski diplomat i jedan od najzanimljivijih azijskih analitičara današnjice, godinama upozorava da je Zapad napravio povijesnu pogrješku. U svojoj knjizi Has the West Lost It? ( Hrvatsko izdanje , MATE, Zagreb) piše da je Zapad potrošio golemu energiju na ideološke sukobe, vojne intervencije i unutarnje kulturne ratove, dok je Azija gradila infrastrukturu, industriju, tehnologiju i obrazovanje.

Drugim riječima, dok je Zapad često vodio “ratove izbora”, Kina je gradila tvornice, luke, energetske sustave i tehnološke lance. Tu dolazimo do možda najvažnijeg pitanja današnjice: jesu li ratovi koje je Zapad vodio posljednjih dvadeset ili trideset godina ojačali ili oslabili Zapad?

Ratovi na Bliskom istoku iscrpili su ogromne financijske i političke resurse. Procjene ukupnih troškova američkih ratova nakon 11. rujna mjere se u bilijunima dolara. Velik dio današnjeg američkog javnog duga povezan je upravo s desetljećima vojnih operacija i njihovim posljedicama.

Istodobno je Kina rasla. Kao što je jednom rekao indijski ministar vanjskih poslova S. Jaishankar: “Dvadeset godina Kina je pobjeđivala bez ratovanja, dok je Amerika ratovala bez pobjede.” To je jedna od najpreciznijih rečenica o suvremenom svijetu.

Rat u Ukrajini dodatno je otvorio nova pitanja. Rusija se iscrpljuje u dugom ratu, ali istodobno rat iscrpljuje i Europu i Sjedinjene Države. Europa je posebno ranjiva jer je energetski i resursno izrazito ovisna. Europska unija uvozi velik dio svoje energije, značajan dio sirovina i velik dio kritičnih minerala potrebnih za zelenu tranziciju i digitalnu ekonomiju.

Sankcije su nesumnjivo pogodile Rusiju, ali su pogodile i europsko gospodarstvo. Rat je dodatno približio Rusiju Kini i ubrzao stvaranje dubljih ekonomskih i sigurnosnih veza između Moskve i Pekinga. Upravo ono što je dio zapadnih stratega desetljećima pokušavao izbjeći – čvrsti kinesko-ruski blok – danas postaje stvarnost.

Istodobno američko angažiranje u Ukrajini i na Bliskom istoku smanjuje američki kapacitet fokusiranja na Pacifik i Kinu, koju Washington ipak smatra svojim glavnim dugoročnim konkurentom. U tom smislu produžavanje sukoba objektivno kupuje vrijeme Kini.

Sun Tzu je još prije više od dvije tisuće godina u Umijeću ratovanja napisao da je najveća pobjeda ona koja se postiže bez dugog iscrpljujućeg rata. Kina tu lekciju očito vrlo dobro razumije.

No to ne znači da je kineski model bez problema ili da Zapad propada. Zapad i dalje ima golemo bogatstvo, vrhunska sveučilišta, inovacijski potencijal, snažne institucije i najveće financijske centre svijeta. Amerika ostaje tehnološki lider u ključnim područjima poput umjetne inteligencije, softvera i naprednih poluvodiča.

Ali pitanje više nije može li Zapad dominirati kao 1995. godine. To vrijeme je završilo. Pravo pitanje glasi: može li Zapad ponovno postati konkurentan u novim okolnostima multipolarnog svijeta?

Možda je upravo zato važniji slogan budućnosti “Make the West Competitive Again” nego “Make America Great Again”. Jer problem Zapada danas nije samo Kina. Problem je i unutarnja sposobnost Zapada da ponovno poveže industriju, tehnologiju, energetiku, obrazovanje i društvenu stabilnost u održiv razvojni model.

Europa će tu imati posebno težak zadatak. Ona nema američku vojnu moć, nema kinesku industrijsku veličinu i nema ruske resurse. Zato će morati graditi novu konkurentnost kroz tehnologiju, obrazovanje, energetsku diversifikaciju i jaču unutarnju koheziju.

A Hrvatska?

Male države ne mogu oblikovati globalne sukobe, ali mogu mudro birati svoju poziciju. Hrvatska ne smije graditi politiku na iluzijama o vlastitoj veličini, ali ni na pasivnosti. U svijetu koji postaje sve nestabilniji, racionalnost postaje strateška prednost.

Možda upravo tu leži moguća hrvatska uloga: biti stabilan, racionalan i predvidiv čimbenik mira i suradnje u jugoistočnoj Europi. U vremenu kada mnogi proizvode buku, histeriju i sukobe, stabilnost sama po sebi postaje vrijednost. U svijetu velikih sila male zemlje opstaju ne tako da viču najglasnije, nego tako da razumiju svijet bolje od drugih.

dr. sc. Đuro Njavro