Susret hrvatske budućnosti
U velikoj su zabludi oni – a ima ih i u politici i u društvu i u medijima – koji misle da je Susret hrvatske katoličke mladeži u Požegi bio nešto što se podrazumijeva, neka mladenačka smotra usporediva sa športskim ili zabavnim događanjima ili neki relikt prošlosti. Takvo je razmišljanje promašaj, pogotovo ako se zna da nije riječ ni o 
nužnosti, jer to se ne mora, ni o kopiranju drugih jer je Crkva u hrvatskom narodu jedinstvena po tome što svaki put uz domaćinstvo druge biskupije okupi oko Krista mlade ljude iz svih svojih krajeva i iseljeništva. Ovaj ih je put došlo gotovo 13 tisuća! Na takav golem organizacijski trud većina biskupskih konferencija u svijetu i ne pomišlja. Ako je organizacijski zahtjevno – a jest; ako je skupo – a zasigurno jest; ako je čak i rizično s obzirom na sigurnost tisuća sudionika – a takvi skupovi uvijek nose i određeni rizik, zašto se takvo što uopće organizira? Što pogoni Crkvu u Hrvatskoj da se svake dvije godine izlaže takvu pothvatu, pogotovo ako on nema neku deklariranu, stratešku i mjerljivu programatsku vrijednost za budućnost Crkve i naroda? Što pokreće mlade da se iz udobnosti svojih domova, gradova i mjesta upućuju na druženja koja nisu ni tulumi ni izleti? Što motivira tisuće obitelji na području biskupija koje primaju mlade hodočasnike da nesebično otvore vrata svojih domova posve nepoznatim ljudima? Tajna se, dakle, krije u onome što nije očito.
Hrvatski mladi baštine svoja velika crkvena okupljanja već više od stoljeća. Prekretnicom bi se mogla nazvati veličanstvena posveta hrvatske katoličke mladeži 1900. Srcu Isusovu, kada je vlastoručne potpise svoje posvete tadašnjemu papi Lavu XIII. poslalo 160 tisuća mladih, sa snažnom sviješću pripadnosti jednoj sveopćoj Crkvi i jednomu hrvatskomu narodu. Upravo su iz toga naraštaja izniknuli katolički pokreti 20. stoljeća čiji su članovi dozreli u spremnosti na žrtvu i mučeništvo pod krvavim režimima. Plodovi te posvete bili su tako snažni da dugogodišnja pionirska i omladinska komunistička propaganda nisu uspjeli nadvladati njihove učinke: velika crkvena okupljanja sedamdesetih i osamdesetih u sklopu proslave 13 stoljeća kršćanstva na hrvatskom tlu mogla bi posebnu povijest pisati iz perspektive mladih. Upravo su mnogi ti mladi devedesetih stali u obranu domovine s oružjem i krunicom u rukama.
Ne može biti slučajno ni to što su se i posljednji susreti mladih dogodili u Vukovaru, Bjelovaru, Gospiću, krajevima koji su zbog loše politike ostali bez brojnih obitelji. Dolazak tisuća mladih u ta hrvatska područja, njihove molitve, pjesma, 
klanjanja, a pogotovo sakramenti, imali su terapeutsku vrijednost za ljude i zemlju, o čemu mogu svjedočiti svi koji su susrete organizirali. Tako je ove godine i Požega organizirala veličanstven susret tijekom kojega je čitava biskupija ušla u novo vjersko proljeće. Možda je šteta – iako nisu više mladi, ali itekako utječu na živote mladih – da s mladima na požeškom Trgu Svetoga Trojstva nije bilo nikoga od pozvanih najviših državnih dužnosnika, jer propustili su providonosan susret s hrvatskom budućnošću, kojoj je osobno pisao i videoporuku uputio papa Lav XIV. Nisu svjesni da o tim mladim ljudima dugoročno ovisi ne samo crkvena i društvena, nego i politička budućnost.
Ove godine navršilo se i 40 godina od prvoga Svjetskoga dana mladih u Rimu s papom Ivanom Pavlom II., na koji je uz nemale teškoće došlo i stotinjak hrvatskih mladih. Njih je tada, u ožujku 1986., na veliko iznenađenje papa primio u audijenciju, napomenuvši da su mu poznate okolnosti njihova boravka u Vječnom Gradu. U govoru na hrvatskom jeziku proročki je najavio njihovo poslanje: »Kao toliki vaši vršnjaci, i vi stojite pred životom i sigurno se pitate što će vam budućnost donijeti. Budućnost je vaša samo u mjeri koliko ćete se znati oduprijeti napastima zla i potvrditi svoju osobnost prianjajući uza sve ono što je istinito, pravedno i dobro. A sve to utjelovljeno je u Isusu Kristu.« Sudeći po izabranom požeškom geslu »Ja sam trs, a vi loze« – ne treba sumnjati u hrvatsku budućnost.
Branimir Stanić
Glas Koncila