Demografija Perzijskog zaljeva kao ogledalo globalnih promjena

Kad govorimo o zemljama Perzijskog zaljeva, najčešće mislimo na naftu, bogatstvo i geopolitički utjecaj. No ispod te slike nalazi se jedna od najneobičnijih društvenih struktura suvremenog svijeta – demografski model koji je istodobno izvor iznimne snage, ali i potencijalne sistemske ranjivosti.

U šest ključnih zemalja Zaljeva – Saudijskoj Arabiji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Kataru, Kuvajtu, Omanu i Bahreinu – danas živi oko 60 milijuna ljudi. No ta brojka skriva ključnu činjenicu: u nekima od tih država vlastiti građani čine manjinu stanovništva.

U UAE i Kataru domaće stanovništvo čini tek oko 10–12 posto populacije. U Kuvajtu oko 30 posto, dok u Saudijskoj Arabiji i Omanu domaći građani još uvijek čine većinu. Drugim riječima, riječ je o državama koje funkcioniraju zahvaljujući milijunima stranih radnika.

Ti radnici dolaze ponajviše iz Indije, Pakistana, Bangladeša, Nepala i Filipina. Oni grade gradove, održavaju infrastrukturu, rade u turizmu, logistici i energetici. Bez njih, današnji gospodarski model Zaljeva ne bi bio moguć.

Model je jednostavan i učinkovit: mali broj građana, ogromni prihodi od energije i velika uvozna radna snaga bez političkih prava. Građani dobivaju visoki životni standard i sigurnost, dok strani radnici dobivaju posao, ali ne i trajnu sigurnost.

Ovaj model desetljećima funkcionira stabilno. No njegova stabilnost počiva na jednoj ključnoj pretpostavci: kontinuiranom gospodarskom rastu i potražnji za radom.

Demografija ima i sigurnosnu dimenziju. U slučaju ozbiljnijeg regionalnog sukoba, postavlja se pitanje mogu li te države same braniti svoje teritorije. Iako posjeduju modernu vojnu opremu, broj domaćih građana je relativno mali, a sustavi se oslanjaju na tehnologiju i međunarodne partnere.

Strani radnici, koji čine velik dio populacije, nemaju politička prava niti obvezu vojne službe. U kriznim situacijama oni nisu faktor obrane, nego potencijalni logistički izazov.

Posebno važno pitanje je što se događa u slučaju gospodarskog šoka. Tijekom pandemije COVID-19 vidjeli smo konkretan primjer: više od milijun indijskih radnika vratilo se iz zemalja Zaljeva, uz stotine tisuća radnika iz drugih azijskih zemalja. To pokazuje osnovnu logiku sustava: dok ima posla – sustav funkcionira. U krizi se brzo smanjuje kroz povratak radne snage.

U slučaju većeg regionalnog sukoba ili poremećaja energetskih tokova, taj proces mogao bi biti još izraženiji. Pitanje nije samo ekonomsko, nego i demografsko i političko.

U širem smislu, to otvara pitanje migracijskih tokova. Iako se većina radnika vraća u matične zemlje, dio njih može tražiti alternativne destinacije, uključujući Europu. U tom kontekstu, iskustvo Zaljeva postaje relevantno i za Europsku uniju, pa i Hrvatsku.

Hrvatska je posljednjih godina izdala dozvole za rad za gotovo četvrt milijuna stranih radnika, ponajviše iz Azije. To je velika promjena za zemlju koja je desetljećima bila emigracijska. No postavlja se pitanje: što u slučaju gospodarskog usporavanja? Što ako se dio hrvatskih radnika vrati iz zapadne Europe, a domaće tržište rada oslabi? Postoji li strategija za upravljanje tim procesom?

Za razliku od Zaljeva, Hrvatska djeluje unutar europskog pravnog okvira, što znači da odluke imaju šire implikacije. Integracija radnika iz neeuropskih društava je vjerojatno moguća, ali zahtijeva vrijeme, niz generacija, institucionalni kapacitet i dugoročnu strategiju.

Iskustvo Zaljeva pokazuje da model uvoza radne snage može biti vrlo učinkovit, ali i vrlo osjetljiv na šokove. Stabilnost tog modela ovisi o tri elementa: stabilnim prihodima, političkoj kontroli i upravljanju radnom snagom. Ako se jedan od tih elemenata naruši, sustav dolazi pod pritisak.

U kratkom roku, zemlje Perzijskog zaljeva ostaju stabilne. No dugoročno pitanje ostaje otvoreno: može li ovakav model opstati u svijetu sve veće neizvjesnosti?

I još važnije pitanje za Europu: jesmo li i mi, možda nesvjesno, krenuli u sličan model. ali bez jasne strategije kako njime upravljati u kriznim uvjetima?

Demografija Perzijskog zaljeva nije samo regionalna posebnost. Ona je ogledalo globalnih promjena i upozorenje za budućnost.

dr. sc. Đuro Njavro