Transatlantsko savzeništvo na kušnji
Američki državni tajnik Marco Rubio uputio je početkom tjedna svojim veleposlanicima u Europi 
instrukciju koja će u sljedećim danima vjerojatno produbiti prijepore između SAD-a i europskih država u vezi s Iranom i reaktualizirati pitanje kvalitete transatlantskoga savezništva. Upravo je zato ta interna instrukcija ubrzo postala javna stvar.
Naime, američki diplomati u europskim savezničkim državama dobili su zadatak da do kraja tjedna zatraže od najviših dužnosnika zemalja domaćina da iransku Islamsku revolucionarnu gardu i Hezbolah službeno stave na popis terorističkih organizacija.
Deklarirani cilj stvaranje je zajedničke zapadne fronte protiv aktualnoga iranskog režima, a europskim saveznicima preporučeno je da se o tome savjetuju s Izraelom. Diplomatski zadatak trebali bi izvršiti u vrlo kratkom roku – do kraja tjedna. Europski (NATO-ovi) saveznici, koji ionako imaju vrlo šarolike pozicije prema američko-izraelskom ratu protiv iranskog režima, nisu taj poziv dočekali raširenih ruku. I za to imaju valjanu argumentaciju.
Nimalo diplomatski pritisak
Na razini političke suradnje takav zahtjev s druge strane oceana izgleda kao nekorektan i nimalo diplomatski pritisak SAD-a na europske saveznike da se podvrgnu američko-izraelskom političkom i ratnom projektu o kojem niti se itko s njima konzultirao niti su suglasni o njemu. A dolazi u trenutku kad postaje očito da je jednostavnije bilo vojno slomiti iranski režim i eliminirati veći dio njegova najvišeg vodstva nego promijeniti teokratski režim. A kamoli zamijeniti ga novim, kvalitetnim i stabilnim političkim sustavom. Zato je razumljivo da je poziv američkoga državnog tajnika već na prvu loptu naišao na rezerviran prijam ili odbijanje (više ili manje nijansirano) gotovo svih europskih saveznika.
Od 'niste nas pitali' do 'ovo nije naš rat'. No iza toga politički uvjetovanoga refleksa na ponašanje Trumpove administracije prema europskim saveznicima – koje je realno uvrjedljivo, kao što je i njihovo savezništvo s SAD-om često realno neiskreno (Starmerov UK, Francuska...) – stoje i dublji razlozi zbog kojih europskim državama nije u 
interesu bespogovorno skočiti na najnoviji američki poziv u jedinstvenu frontu. UK i Francuska, koji na Sredozemlju i Bliskom istoku imaju cijelu mrežu eksteritorijalnih vojnih baza, naslijeđenih iz kolonijalnog razdoblja, i sada s SAD-om igraju igre moći i utjecaja na Bliskom istoku. Ili to pokušavaju.
Socijalistički španjolski premijer Pedro Sánchez tradicionalno je protiv svega što predloži američki predsjednik Trump, a osobito izraelski premijer Netanyahu. No i talijanska premijerka Giorgia Meloni, koja slovi kao velika podupirateljica, pa i prijateljica predsjednika Trumpa, vrlo je rezervirana prema definiranju iranske Revolucionarne garde kao terorističke organizacije zbog vlastitih sigurnosnih i gospodarskih rizika.
Naime, Italija je mnogo bliža i izloženija iranskom utjecaju od SAD-a. Među velikim europskim državama najbalansiraniju politiku prema ratu protiv Irana vodi Njemačka, i to od samoga početka rata kada se kancelar Friedrich Merz požurio u Washington odakle je poručio da Njemačka 'dijeli ciljeve SAD-a i Izraela', da prepoznaje opasnost od iranskoga nuklearnog i reaketnog programa te da je 'odgovornost na iranskom vodstvu'.
Njemačka je već prije Rubiove 'instrukcije' stavila iransku Islamsku revolucionarnu gardu na popis terorističkih organizacija poručivši iranskim prosvjednicima protiv režima da 'stoji uz iranski narod'. Ali Merz također poručuje da ne želi 'beskonačan rat' i da mu je važno da i sankcije protiv Revolucionarne garde prođu zakonsku proceduru koja će utvrditi provedbene mjere te da se oko toga pokuša izgraditi europski konsenzus. Prirodna hrvatska pozicija bila bi negdje između Njemačke i Italije. Što diskretnije.
Europski odgovor Trumpu
Zasad su države EU-a plus UK suglasne tek u vezi s tim da ne žele voditi svoje politike prema Iranu na Trumpov 
zahtjev, da imaju svoje političke interese, da im je zakonitost postupka važna, baš kao i što viši stupanj suglasnosti unutar EU-a.
I to je europski odgovor Marcu Rubiju, odnosno Donaldu Trumpu, na instrukciju koja u savezništvu koje funkcionira nikad ne bi izišla u javnost.
To je i poruka da promijene političku metodiku, jer jedinstvo se ne ostvaruje ponižavanjem saveznika. Europa jest vojno inferiorna SAD-u. Ona nikad ne bi mogla ukloniti realnu vojnu i sigurnosnu opasnost (i za nju samu) od iranskog režima, koji i dalje postoji. Ali bez te usporene, razjedinjene i katkad uspavane Europe taj se proces ne može uspješno završiti.
Višnja Starešina
Lider