Potpukovnik američkih zračnih snaga o značenju o rađanju djece

Kako ljubiti one koji čine pobačaj? Pitanje je to koje se čak i u krugovima borbe za život rijetko postavlja naglas. Dio je razloga za tu rijetkost samorazumljiva narav odgovora: valja ih ljubiti kao i sve druge grješne ljude, onako kako ih i Krist ljubi – istinoljubivim milosrđem. No drugi je dio razloga za tu rijetkost činjenica da ljubav katkada valja zaštititi od očiju javnosti da bi donijela puninu plodova. To je za Glas Koncila posvjedočio William Haag, pokretač inicijative »40 dana za život« u Španjolskoj, koji je na nedavnoj Međunarodnoj konferenciji za život u Zagrebu govorio baš o ljubavi prema dionicima pobačaja.

Naime, za umirovljenoga potpukovnika Zračnih snaga SAD-a rodom iz Mainea ta ljubav poprima i oblik tjednih prijateljskih susreta s ravnateljem klinike za pobačaje u gradu na jugu Španjolske. Ime toga mjesta izostavljamo upravo da bi se zaštitili plodovi Haagova neuobičajenoga apostolata, u kojem se vojnička spremnost za obranu najslabijih proteže i na nerođene, a briga za nacionalnu sigurnost ne zaobilazi ni znanstveni pristup pobačaju.
Ekstremno normalna vjera

Svi koji sudjeluju u pobačaju pate od traume i zato svima treba milosrđe – osobito osoblju klinika za pobačaje, sažima svoje gledište William Haag. »Kada se obrate, oni imaju samo dva izbora: skočiti s najbližega mosta ili otići nekomu tko ih može razumjeti. Mi želimo biti baš potonje osobe. Pružamo im raširene ruke i dopuštamo Bogu da učini ostalo. U tom odnosu nema površnosti ni neiskrenosti: mi znamo što oni čine, a oni znaju što mi činimo. I to taj odnos čini tako snažnim. Ne govorimo neprestano o pobačaju; samo se ponašamo normalno jer je naša vjera normalna – ekstremno normalna. Tako smo uspjeli uspostaviti prijateljski kontakt i s mjesnim vršiteljem pobačaja. Idemo na kavu svaki tjedan; bez kritiziranja, bez napadanja – samo se prijateljski družimo. Razgovaramo o svojim životima, a ponekad mu ponudimo i svetu vodu te se zajedno pomolimo. Kad osjetimo da je pravi trenutak, pozvat ćemo ga u naše svetište u Garabandalu. Ali ne silimo to: Bog upravlja vremenom, a ne mi«, tumači Haag.

Apatija boli više od uvrjeda

Božji osjećaj za trenutak NATO-ov specijalist za uvježbavanje iskusio je već na početku vojne službe, u koju je stupio upisom na Akademiju Zračnih snaga SAD-a 1987. »Moj prvi dodir s pokretom za život dogodio se dok sam bio stacioniran u Oklahomi. Nekoliko zagovornika života pozvalo me da se pomolim s njima ispred klinike za pobačaje. Tu sam prvi put doživio zagonetnu napetost molitve za nerođene upravo na mjestu gdje ih se zatire. Ali tu sam se prvi put susreo i s katoličkim pristupom aktivizmu za život: to je suptilna, diskretna prisutnost, bez nasilja i razmetanja«, opisuje sugovornik pristup koji će i sam primijeniti nakon doseljenja u Španjolsku 2015. godine.

»Španjolska je na glasu kao katolička zemlja i velik udio stanovništva čine katolici, no većinom ne prakticiraju vjeru. Mnogi ljudi odobravaju nauk Crkve o nerođenom životu, ali ne podupiru ga djelom. Čini se kao da ima više povjerenja u vladu nego u Crkvu, a to utječe na borbu za nerođeni život. Zbog toga se suočavamo s mržnjom, ali i nepatvorenom apatijom. A apatija uvijek boli više od uvrjeda.«

Pet »preokreta« već u prvoj kampanji

Haag se s apatijom susreo čak i u krugovima zagovornika života. »Prije nego što sam 2016. godine počeo organizirati prvu uspješnu kampanju ’40 dana za život’ u Španjolskoj, zaiskao sam pomoć od nekih važnih lidera pokreta za život u Španjolskoj. Rekli su mi da to ne će uspjeti; već su pokušali nešto slično u Madridu i završilo je potpunom katastrofom. Kako bi moglo uspjeti u mojem malom gradu na jugu Španjolske ako je propalo u Madridu? Osim toga, bio sam tek došljak. Ali sastavio sam tim koji je imao vjeru, a Bog je imao sve ostalo«, prisjeća se sugovornik prve kampanje koja je započela sa 30, a završila s više od 200 volontera. »Tijekom kampanje zamijetili smo smanjenje broja pobačaja između 15 i 25 posto. U prvoj kampanji imali smo i pet potvrđenih ‘preokreta’ – žena koje su odustale od pobačaja. A ako žena promijeni mišljenje, u 99,9 posto slučajeva rodit će dijete«, navodi sugovornik.

Trudnoća nije lako pala ni svetoj Obitelji

Ta promjena srca ključna je jer je instinktivna. »To ženi poručuju svi njezini hormoni. Njezin instinkt nije da pobaci. Ali na to je prisiljavaju svi – čak i medicinsko osoblje. Oko 80 posto pobačaja u Španjolskoj izvodi se u privatnim klinikama, ali većina žena testira se na trudnoću u javnozdravstvenim klinikama. A tu se zbiva najbarbarskija i najdemonskija pojava: u mojem mjestu ženama daju brošure s informacijama o ‘potpori majčinstvu’, gdje se u prvom odlomku navodi gdje obaviti pobačaj i kako postići da ga država plati.« Na taj se način zlorabi ranjivost trudnica, a svaka je trudnica ranjiva jer je u krizi, objašnjava Haag. »Svaka trudnoća u svakoj obitelji – čak i u onoj najboljoj – početni je šok. I to je prirodno. Prirodno je da žena osjeti šok čak i ako se zalaže za život. Rađanje djece ljude mijenja emocionalno i fizički te im oduzima nezrelost. Takva promjena uvijek je izazov za obitelj – nije bila laka čak ni svetoj Obitelji«, primjećuje.

»Mnogim ljudima pobačaj postaje poput ovisnosti«

S druge strane ni jedan od izazova koje trudnoća donosi ženi i obitelji ne rješava se pobačajem. »Sve psihološke traume, pritisci ili drugi činitelji koji potiču na pobačaj barem se djelomično mogu razriješiti rađanjem djeteta. To nam pokazuju mnogi psihološki i medicinski dokazi. Čak i ako se žena i obitelj ne mogu skrbiti za dijete, ne trebaju sudjelovati u njegovu ubojstvu.«

Okolnosti u kojima dolazi do trudnoće često nisu pozitivne, ali ni vrlo negativne, napominje Haag. »Svjedočili smo kako je odustajanje od pobačaja majke i očeve dovelo do ozbiljnijega shvaćanja života, sazrijevanja, pa čak i obraćenja. To ne znači da prestaje njihova potreba za pomoću. Mnogim ljudima pobačaj postaje poput ovisnosti, a sudjelovanje u nasilnoj smrti uvijek uzrokuje traumu – bilo da se dogodi u Ukrajini ili ispred klinike za pobačaje.«

Rađanje djece civilizira društvo

U spomenutom stajalištu odjekuje i iskustvo vojnika. Kako ga se može pomiriti s borbom za život? »Zagovaranje života logična je evolucija vojništva jer je duh vojne službe duh obrane vlastitoga naroda, osobito njegovih najslabijih članova. A nerođena su djeca najslabiji članovi našega društva.« No obrana najslabijih nije samo obveza katoličkoga ili kršćanskoga vojnika, ističe Haag. »Mogli bismo čak reći da je to implicitna dužnost svih javnih službenika jer su obvezani štititi čitavo društvo. A rađanje djece najveće je civilizacijsko ostvarenje jednoga društva. Upravo nas rađanje djece civilizira.«

Nasuprot tomu pobačaj negativno utječe čak i na državnu sigurnost, što je tema Haagova doktorata. »Ranija socioekonomska istraživanja otkrila su da stopa pobačaja i stopa trudnoće rastu kada zemlja dopusti pobačaj, ali stopa nataliteta istodobno pada za oko 6 do 12 posto. To znači da obezgraničavanje pobačaja neke žene navodi da zatrudne samo da bi pobacile. Pobačaj tako funkcionira kao polica osiguranja – polica za koju nije dokazano da pomaže pojedincu ili društvu. Postoje i drugi demografski činitelji, ali pobačaj je onaj koji se rijetko proučava«, tvrdi sugovornik.
Ključeve pobjede drži Marija

Unatoč tomu, William Haag ne gubi nadu u konačnu pobjedu nad pobačajem u Španjolskoj. »Klinika za pobačaje nalazi se usred mojega grada – 200 metara od crkve. Osim pobačaja, koji je hula na utjelovljenje Isusa, vrag više od svega želi hulu na Blaženu Djevicu Mariju. I vjerujem da mu pruža veliko zadovoljstvo to što ima tvornicu smrti odmah pokraj hrama posvećena Gospi, u gradu koji je njoj u čast dobio kraljevsko ime nakon što se ukazala pobjedničkomu kralju Alfonsu Mudromu. Ali to mi također daje nadu: Marija je više puta donijela pobjedu Španjolskoj. Učinit će to ponovno ukidanjem legaliziranoga pobačaja.«

Hrvatski pokret za život kao poticaj Španjolcima

Umirovljeni potpukovnik Zračnih snaga SAD-a William Haag ističe važnu ulogu doseljenika u pokretu za život u Španjolskoj, ali i drugdje. »Zanimljivo je da je trenutačna nacionalna koordinatorica ’40 dana za život’ u Španjolskoj doseljenica kao i ja, a i među našim voditeljima i sudionicima kampanja ima doseljenika – baš kao u Njemačkoj, gdje većinu voditelja kampanja čine Hrvati.« Sugovornik ne skriva zdravu ljubomoru na hrvatski pokret za život. »U prvim godinama, kada sam prezentacijama u drugim gradovima širio kampanju ’40 dana za život’, uvijek sam navodio Hrvatsku kao primjer. Počeli smo s kampanjama u slično vrijeme; u godinu dana vi ste narasli s jedne na četrnaest kampanja, a mi smo s jedne narasli na četiri. Ali danas, Bogu hvala, imamo 30 kampanja, a vi ih imate 37«, zaključuje.

Luka Tripalo
Glas Koncila