Hrvatska vjeruje u čuda

Svaki narod i svaka država prolaze tijekom povijesti kroz jaka i slabija vremena. Jaka vremena na primjeru Hrvatske bila bi borba za neovisnost i Domovinski rat, a slabija vremena ona su u kojima se oporavlja od jakih i živi se koliko-toliko normalno. No kada bi se uz hrvatski Dan državnosti čovjek uistinu i ozbiljno suočio s jakim domovinskim vremenima, morao bi priznati da je u njima redovito prisutno ako ne čudo, onda nešto nalik čudu. Nije li čudo da je Hrvatska međunarodno priznata unatoč iznimno snažnu jugoslavenskom diplomatskom lobiju u kojem su dominirali srbijanski interesi, ali jači je od njih bio glas pape Ivana Pavla II.? Nije li čudo da se Hrvatska obranila od jugoslavenskoga agresora, srpskih paravojnih postrojbi i četničkih koljača uz malo ili ništa oružja, ali ipak s krunicom kao najmoćnijim oružjem? Nije li svojevrsno čudo da je Hrvatska bez lustracije uspjela učvrstiti samostalnost i neovisnost? Nije li čudo da bivši komunisti – koji su nakon 1990., a još više nakon 2000., »presvučeni« trebali vladati Hrvatskom – zemlju ipak nisu bili u stanju u mjeri u kojoj su željeli odvesti u ateizam i vladavinu bez vrijednosti, za razliku od nekih zemalja u kojima je unatoč lustraciji provedena nova ubrzana ateizacija?

Čudo je nadnaravni, Božji zahvat u životima ljudi, ali i naroda. Kršćanska, katolička vjera temelji se i na čudima kojima je Isus – hodajući zemljom i čineći dobro – učvršćivao vjeru. I najgore što se nekomu čovjeku i narodu može dogoditi jest da bude zatvoren za suradnju s Bogom, zatvoren za nadu protiv svake nade. Naime, čovjek ali i narodi zatvaraju se za čudo kada oholo misle da baš sve ovisi o njima i da sve mogu sami. No ne spašava čovjeka ni politika ni političari, ni najrazvijenija tehnologija ni znanost jer nitko od navedenih nije Bog mada vole izigravati božanstva. Spašava uvijek mjera u kojoj su ljudi otvoreni za suradnju s Bogom.

Na čudesne događaje iz hrvatske prošlosti treba biti ponosan i Bogu zahvalan. No ne treba ići u drugu krajnost: uzoholiti se pa misliti da je nebo automat za rješavanje svih hrvatskih problema. »Sve će riješiti Gospa i Stepinac, a na nama je samo da gledamo.« Svetce se ne gleda, svetce se nasljeduje u svemu, a pogotovo u vjeri s kojom su nosili svoje i tuđe križeve. Štoviše, utjecanje zagovoru svetaca ima u sebi svojevrsnu snagu egzorcizma jer čovjek moleći njihov zagovor legitimira ono što Sotona i sile zla žele poništiti: da je čovjek kao nesavršeno biće u odnosu na duhove dobio status ljubljenoga djeteta Božjega. Zato je svaka iskrena molitva svetcima ujedno i borba protiv zla. Zato svi koji ismijavaju one koji iskreno mole zagovor svetaca ne mogu biti na Božjoj strani.

Pod tim vidom treba gledati koliko je podjela – ponekad čak i u Crkvi – nedavno izazvalo izlaganje neraspadnutoga tijela sv. Terezije od Isusa u Španjolskoj, pred kojim su molili i hrvatski vjernici. Jasno je da onima koji su pred svetičino tijelo došli kao na izložbu ili da bi kalkulirali s tim milosnim događajem ondje nije bilo mjesta. No daleko je veći problem što je nekima nezamislivo da čovjek (zar čovjek!) koji je mrtav može pred Bogom imati moćan zagovor.

Kada su hrvatski hodočasnici iz Zaklade »Sveta Maravillas od Isusa« i Glasa Koncila predali prioru samostana u Albi de Tormes zlatnu krunicu s ugraviranom latinskom posvetom na kojoj stoji »Dar hrvatskih vjernika« i kada ju je on stavio da odsad zauvijek počiva uz svetičino tijelo, time su svetici u skladu s vjerom svojih predaka na simboličan način iskazali iskrenu zahvalnost te predali u zagovor sve hrvatske vjernike i hrvatsku domovinu, u svim budućim naraštajima. Time su ponizno priznali nemoć pred mnogim izazovima, ali i iskazali spremnost na nasljedovanje njezinih krjeposti. Ako se svojevrsnim čudom može smatrati to će se uz tijelo španjolske svetice, zapečaćeno u grobu pod 10 ključeva, nalaziti hrvatska krunica, ne treba ni sumnjati da će njezin moćni zagovor pred Bogom zauvijek bdjeti nad hrvatskim ljudima i domovinom. Svaki otpor tomu je uzaludan.

Branimir Stanić
Glas Koncila