Mentalno stanje europskih obrambenih kapaciteta

Žena u hudici s podignutom kapuljačom ušetala je na peron željezničkoga kolodvora u Hamburgu. Dogodilo se to prošloga petka oko šest poslijepodne, nakon završetka radnog vremena, kada je na peronu bilo dosta putnika. Izvadila je nož i počela ih ubadati redom. Stigla je do broja sedamnaest (17!). Četvero njih, mladić od 24 godine, i tri žene (24, 52, 85) pritom su zadobili za život opasne ozljede.

Ovo nije priča o terorizmu, pa ni o njegovu medijskom tretmanu, odnosno o državnom i medijskom prikrivanju. Iako bi se i za tu teoriju u ovome slučaju našlo valjanih povoda. Primjerice, kako to da je njemačka policija prije bilo kakve istrage otklonila terorističke motive (koji su uglavnom paravan za prikrivanje islamističkih motiva), pripisavši ih psihičkoj bolesti žene s nožem i naglasivši da je Njemica? A tek je poslije javila da još istražuje je li žena djelovala sama. Otkako psihičke bolesti isključuju političku, odnosno terorističku motivaciju napada? Zašto je za većinu medija žena najprije Njemica, zatim njemačka državljanka, a za britanski je Telegraph – podrijetlom s Kavkaza? I kako vjerovati komunikaciji (državnoj i medijskoj) koja najprije iznosi zaključak, a onda utvrđuje činjenice? Ali to ovoga puta nije tema.

Izumiranje egzistencijalnog instinkta

Tema je zapravo europska obrana. A glavno pitanje glasi: kako je moguće da žena, koja nije ni Arnold Schwarzenegger iz 'Terminatora' ni Bata Živojinović iz jugoslavenskih partizanskih filmova, opremljena samo nožem, ni od koga ometana, izbode sedamnaestero Nijemaca na željezničkom peronu? Izbola bi ih, sigurno, i više da nije bila riječ o prostoru pod posebnim policijskim nadzorom pa su policajci, čuvši zapomaganje, brzo dotrčali i svladali je.

Prema dostupnim informacijama, prije dolaska policije nitko od putnika nije joj se pokušao ni suprotstaviti, zaustaviti je. A koliko je njih u neposrednom okružju imalo barem torbu s laptopom?! Ali ne, oni su bespomoćno zapomagali čekajući da ih policija spasi ili alternativno – da ih žena ubojica izbode. To je slika mentalnog stanja današnjega europskoga obrambenoga kapaciteta, uprizorena u srcu Europe.

Uvjerena sam da se u Finskoj, koja vodi računa o svojoj obrani i koja se za razliku od Njemačke i većine drugih država europskoga centra nije odrekla služenja redovitoga vojnog roka, takav scenarij ne bi mogao dogoditi. Želim se nadati da se ne bi mogao dogoditi ni na zagrebačkome željezničkom kolodvoru iako od 2008., kad je Hrvatska dobila ulaznicu za NATO, više nema novih generacija koje su prošle temeljnu vojnu obuku. No vjerujem, možda naivno, da na našoj europskoj periferiji još nije sasvim izumro onaj temeljni egzistencijalni instinkt za samoobranom i samoodržanjem, kao što se to dogodilo u srcu Euope.

Mogu zamisliti kako se slučajem s hamburškoga kolodvora naslađuju i inspiriraju svi otvoreni ili prikriveni protivnici, vizualizirajući prizor u kojem barem stotinjak umišljenih Europljana vrišti i zapomaže pred jednom ženom s nožem, čekajući da ih netko spasi. Ako 'tridesetdevetogodišnjakinja iz Hamburga' (tako se to politički korektno kaže) nije navedena na svoj teroristički čin (na društvenim mrežama, primjerice), ona postaje inspiracija za sve one koji imaju takvu sklonost, kao i za sve one koji ih žele navesti na takav čin.

Mentalna nesposobnost Europe na samoobranu, taj sindrom zoološkog vrta čiji su stanari postali nesposobni za preživljavanje u svijetu realnih opasnosti, jednako je velik, a možda čak i veći, problem današnje Europe od zapuštenih vojnih kapaciteta u užem smislu.

Probuditi društvo iz iluzije

Čak i tradicionalno podijeljen i birokratiziran EU lakše će izmisliti model i dogovoriti se o povećanju vojnih proračuna nego što će promijeniti mentalni sklop svojeg stanovništva. Svijest o nužnosti (samo)obrane ipak polazi od države. Nju je i u Hrvatskoj nužno mijenjati, usporedno s povećanjem vojnog proračuna, jačanjem snage oružja i uvođenjem (minimalne) vojne obuke.

Nije izmišljeno, zbilja se događa da uznemirene hrvatske majke istinski očajavaju na kavi, po kozmetičkim i frizerskim salonima, tražeći 'vezu' jer je njihov sedamnaestogodišnji 'mali' dobio obavijest da je uveden u vojnu evidenciju. Tek malo stariji 'mali' prije tri su desetljeća, iako prethodno razoružani, obranili i oslobodili državu – zato što su imali temeljnu (JNA-ovu) obuku i živu svijest o nužnoj (samo)obrani.

Toga se valja prisjetiti uz Dan državnosti, probuditi društvo iz iluzije da nas nitko neće napasti. Jer to je funkcionalna zaštita (i) od hamburškoga slučaja.

Višnja Starešina
Lider