Ministar Beroš i korupcija u javnoj nabavi

Bivši HDZ-ov ministar zdravstva i aktualni stanar istražnog zatvora Remetinec Vili Beroš mogao bi možda postati ključan lik u drukčijem tretmanu klijentelizma, pogodovanja i korupcije u državnom i javnom sektoru. Kako to pokazuju dokazi u istrazi (koji opet cure), učinio je baš sve da bude doživljen kao prototip najnižih oblika korupcije.

Prema nalazima istrage, ministar zdravstva, koje kronično grca u dugovima i već desetljećima vapi za temeljitim restrukturiranjem, osobno nagovara, uvjerava i ucjenjuje ravnatelje državnih bolnica i šefove klinika da kupe medicinske uređaje slabije kvalitete, preplaćene od dva do tri puta, od dobavljača iz sive zone. I sve to kako bi ministar ostvario ‘nagradu‘, navodno 25.000 eura po uređaju! Ministar Mali, kako ga u internoj komunikaciji nazivaju, a i tretiraju dobavljači, koje bi se kolokvijalno moglo nazvati transgraničnom postjugoslavenskom mrežom, a neki bi rekli i mafijom – kažnjava neposlušne ravnatelje; ponaša se, zapravo, kao terenski agent transgranične mreže suspektnih dobavljača, a na štetu hrvatskog i europskog proračuna te na štetu hrvatskoga zdravstva, o kojima bi se trebao skrbiti. A ljudi su osobito osjetljivi na zdravlje. Zbog toga je bivši ministar Beroš idealan lik preko kojega pravosuđe može poslati preventivnu poruku drugim sudionicima javnih nabava, koje slove kao glavno žarište korupcije.

Pozitivni primjeri u sustavu

Ravnatelji koji su se oduprli Beroševim nagovaranjima i pritiscima daju dodatnu dimenziju ovom slučaju, pokazujući pozitivne primjere u sustavu. Zato valja istaknuti bivšega ravnatelja KBC-a Split Julija Meštrovića i šefa Klinike za kirurgiju Zdravka Perka, koji su se oduprli ‘nagovaranjima‘ ministra Malog, pri čemu je Meštrović dao i ostavku na ravnateljsko mjesto da zaštiti bolnicu od ministrove osvete. Ili ravnatelja KBC-a Dubrava Ivicu Lukšića, koji je ignorirao ministrove preporuke za kupnju uređaja.

Međutim, da bi slučaj Beroš uistinu postao ogledni slučaj u procesuiranju korupcije u javnoj nabavi, daljnje uvjete mora ispuniti pravosuđe. U prvome koraku to znači temeljito istražiti kako su diler Saša Pozder i njegova mreža namještali nabavu robota, proširiti to na istragu drugih nabava u kojima je intervenirao ministar i drugih poslova Pozderovih tvrtki s državom, a sve to kako bi se u razumnom roku pripremile uvjerljive optužnice. No već na tome prvom koraku pojavio se spor oko mjerodavnosti između Ureda europskog tužitelja (EPPO), koji je prvi pokrenuo istragu, i DORH-a, odnosno Uskoka, koji je izdao naloge za uhićenja. Potaknuta su nagađanja: je li Uskok uletio u EPPO-ovu istragu da bi smanjio njezin doseg i zaštitio optuženike? Ili je EPPO tajio istragu Uskoku, odnosno DORH-u, da bi mu se nametnuo kao naddržavni tutor? I, na kraju, tko će dalje voditi slučaj: Uskok ili EPPO?

Odgovori su u načelu vrlo jednostavni, a i hrvatska iskustva s Haaškim sudom pritom su korisna lekcija. Prvo, EPPO-ovo djelovanje u Hrvatskoj iznimno je korisno i poželjno jer se pokazalo da hrvatska tijela kaznenog progona trebaju vanjski poticaj da bi se pokrenula, da nisu imuna na političke utjecaje, ali ni na korištenje kaznenog progona za političke obračune. Drugo, iako može biti dragocjen poticaj DORH-ovu i Uskokovu djelovanju te svojevrsno kontrolno oko kad je riječ o europskom novcu, EPPO nikad ne može i ne smije zamijeniti DORH i Uskok, ne može im biti tutor i nadređena instancija. Jer to je onda kraj nacionalnog pravosuđa. A to nije EPPO-ova uloga. Treće, EPPO i DORH (odnosno Tamara Laptoš i Ivan Turudić) vjerojatno nikada neće biti u velikoj ljubavi i slozi jer su im uloge postavljene tako da su protivnici, a samo katkad i suradnici. Poštuju li tako postavljene uloge, EPPO može (za)štititi DORH i Uskok od domaćih političkih utjecaja iz Hrvatske, a DORH (Uskok) može pomoći EPPO-u da ga ne obuzme umišljaj europskoga djelitelja pravde nasuprot nacionalnom pravosuđu, kao što je to nekoć činilo haaško tužiteljstvo. Točka koja određuje i ograničava njihove ovlasti i postupanja hrvatski su zakoni.

Nedostižna nulta stopa

S tako postavljenim ulogama i granicama DORH i EPPO mogu dati novi poticaj svođenju korupcije u državnom i javnom sektoru na pristojnu mjeru. Zaboravimo onu nedostižnu i propagandnu nultu stopu. Ali više nisam sigurna koliko je naša administracija, izrasla na koruptivnim postupanjima, primljiva za poruke odvraćanja: javno sramoćenje, sudsko razotkrivanje, visoke kazne, oduzimanje imovine... Katkad mi se čini da je spremnija zaigrati ruski rulet. Pa možda je i mimoiđe.

Višnja Starešina
Lider