Traže se autentični interpretatori

Sinoda o sinodnosti završila je u Vatikanu krajem listopada s mnogo manje oštrih zaključaka, ili »potresa« (pojam koji se često rabio u sinodskom kontekstu) nego što se to predviđalo. Usijano je bilo proteklih mjeseci kada se nerijetko među analitičarima spominjao čak i pojam crkvenoga raskola, a najčešće se pribojavalo da će stanje Opće Crkve biti prispodobivo stanju Crkve u Njemačkoj koja je sa svojim sinodskim putom ponekad napela granice autentičnoga crkvenoga naučavanja. Kako je osobno najavio, Papa ipak ne će pisati sinodsku pobudnicu, a umjesto nje odmah je na talijanskom jeziku objavljen Završni dokument Sinode (bez obveze da se slijedi kao neki novi crkveni zakon). Međutim, po radnim skupinama nastavljaju se razgovori o osjetljivim pitanjima, poput mogućnosti ređenja žena za đakonice ili promjena u liturgiji. Već sada mnogi se slažu da su neki sinodski zaključci plod pokušaja kompromisa između crkvenih struja koje bi radikalnije mijenjale nauk u smjeru labavljenja (progresisti) i svih onih kojima je autentičnost na prvom mjestu – ako takva oštra podjela uopće i postoji. Taj kompromis otprilike glasi: ne će se žene rediti za đakonice, ali se o tome uvijek može razgovarati… Već iz letimičnoga pogleda na mnoge vrijedne i poticajne zaključke jasno je da sada nastupaju oni koji će ih za dugoročno dobro Crkve i vjernika autentično trebati interpretirati, to jest u skladu s crkvenim naukom, a to će – uza sva evanđeoska nadahnuća – ipak biti i retorički čini. Slijedi stoga doba kada će se upravo govorom morati obrazlagati sve što je izglasano.

Ako se, dakle, na zaključke netom završene Sinode gleda iz retoričke perspektive, u obzir valja uzeti nekoliko retoričkih kriterija uz čiju se pomoć može provjeriti je li nečiji govor vjeran autentičnomu crkvenomu nauku ili su mu uporišta negdje drugdje.

Budući da se netom održana Sinoda obraća univerzalnoj Crkvi, može u tom smislu poslužiti i retorička teorija glasovitoga retoričara Chaima Perelmana, primjenjiva upravo na univerzalni auditorij.

Valja se ponajprije pitati kakva je kvaliteta onoga što se govori, daje li se u govoru prednost nečemu jedinstvenomu, originalnomu, posebnomu, neponovljivomu – kakva je izvorna Božja objava – ili nečemu zamjenjivomu, otrcanomu, čestomu – kakav je podilazeći govor o nužnosti slijeđenja suvremenih trendova. Potom se može propitivati i kvantiteta, to jest odnosi li se ono što se govori na većinu vjernika u Crkvi ili ponajviše na neke glasne manjine. Važno je potom slijediti i načelo reda, to jest pitati se daje li se prednost popularnosti pojedinačnih slučajeva, ljudi, fenomena, emotivnih priča koje izazivaju sažaljenje ili onomu što je vrjednije, starije, nadređenije, i najzad u crkvenoj tradiciji ukorjenjenije. Više u tom smislu vrijede neprolazna načela nego novotarije, više cilj nego sredstvo, više uzrok nego posljedica, više norma nego što bi neki rekli da je »danas normalno«. Nadalje, vrjednije je ono što postoji, što je realno, aktualno i moguće nego ono što je eventualno, nemoguće, planirano i priželjkivano. Primjerice, vrjednije je ulagati u osnaživanje brakova između žena i muškaraca i njihovih obitelji nego očekivati da će se preko popularizacije blagoslova »istospolnih parova« u svijetu pojačati vjernost evanđelju. U skladu s tim važnije je ono što je za crkveni nauk bitno, tipično, karakteristično nego nebitno, sporedno, nekarakteristično. I posljednje Perelmanovo načelo: treba uzeti u obzir je li osoba koja govori autonomna, dostojanstvena i čestita ili sporna u svim tim pitanjima.

Je li nazadan takav »retorički pogled« na Sinodu koju mnogi smatraju vapajem da spasonosna poruka evanđelja zaživi danas, u ovom vremenu, u ovoj kulturi, za sve ljude? Nazadan je u mjeri u kojoj je nazadan i Drugi vatikanski koncil koji je, unatoč nekim krivim kasnijim interpretacijama, ostao vjeran izvorima, vjeran onoj iskonskoj i neprolaznoj ljepoti katoličke vjere.

Branimir Stanić
Glas Koncila