Historia est magistra vitae

Stjepan Vukušić: Admiral. Roman o Janku Vukoviću pl. Podkapelskom, prvom hrvatskom admiralu, "Naklada P.I.P.", Zagreb, 2004.

Prilog 20. obljetnici objavljivanja romana. Zaboravu usprkos!

Admiral1

I.

Djelo koje želimo prikazati, njegov junak, ali i autor, uznemirujuće podsjećaju na staru latinsku izreku Povijest je učiteljica života, ali i na onu: Tko od povijesti ništa ne nauči, bit će je prisiljen ponoviti. Radi se o knjizi Stjepana Vukušića: "Admiral", koju je objavila nakladnička kuća "Pavičić", a promovirana je u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu, 13. travnja 2004. godine. Jedan od prikazivača knjige bio je i heroj Domovinskog rata, hrvatski časnik koji je nepravedno umirovljen od institucije u čije je postojanje ugradio svoje znanje, hrabrost i rodoljublje, cijenjeni admiral Davor Domazet Lošo. Sudbina prvog hrvatskog admirala sablasno se nadvila nad sudbinom admirala pobjednika. Prvi je odlučio umrijeti zajedno sa svojim zapovjedničkim brodom kojeg su potopili talijanski specijalci nakon završetka Prvog svjetskog rata kako ne bi pomogao stvaranju hrvatske oružane sile i hrvatske države, dok nad drugim visi Damoklov mač haaške pravde koji mu prijeti zato što je uspio u stvaranju hrvatske oružane sile i države. Povijest ne nosi samo pouku, već i prokletstvo. Dopustite stoga prikazivaču knjige malu ekstemporaciju.

U vrijeme održavanja promocije knjige "Admiral" odvijao se dragovoljni odlazak hrvatskih ratnih generala i nacionalnih junaka na suđenje u Haag, pri čemu ih se uvjeravalo, optimistički i gotovo prpošno, u ubrzan povratak u Domovinu i obranu iz slobode. Naravno da će optužba koja ih je teretila za strašan zločin udruživanja s vrhovnim zapovjednikom i ministrom obrane kako bi se oslobodili okupirani krajevi i uspostavio pravni poredak na cijelom državnom teritoriju, što se i dogodilo u vojno-redarstvenoj akciji "Oluja", biti poništena i pobijena jer je RH amica curiae i
suutemeljiteljica suda u Haagu, nitko među optimistički raspoloženim političarima nije niti posumnjao.

Uz činjenicu mjesta održavanja promocije treba navesti i činjenicu da je svečanosti nazočilo hrvatskih književnika u broju koji nije iznosio više o broja prstiju jedne ruke. Donekle možemo razumjeti naše časne literarne veličine. Oni se smiju pozvati na sv. Petra i njegov pijetlov pjev. Ali što kazati za predstavnike hrvatske oružane sile u čije su temelje, kao nedosegnuti uzor, kao moralna vertikala vječitog sjaja, ugrađene kosti prvog hrvatskog admirala? S nelagodom i stidom svjedočim o tužnoj činjenici da promociji nije nazočio ama baš nitko iz hijerarhije HV-a i Ministarstva obrane. Smije li se to nazvati pomanjkanjem osjećaja za hrvatsku vojnu povijest, za povijesnu ulogu admirala Janka Vukovića pl. Podkapelskog, za njegov etički čin, za činjenicu da je bio prvi hrvatski admiral, ili je možda riječ o ignoranciji, a možda čak i demonstracija političkog stava vojne vertikale, što je piscu ovih redaka, kao zagriženom civilu i bivšem romantičnom političaru, teško shvatljivo i malo vjerojatno. Zapovjedna odgovornost o kojoj se toliko govori očito je ovdje došla do punog izražaja.

Admiral2

Prvi hrvatski admiral, Janko Vuković pl. Podkapelski

Pored svega navedenog bode u oči i činjenica da je admiral Janko Vuković pl. Podkapelski sve do pojave ove knjige Stjepana Vukušića bio zanemarena, da ne kažemo odbačena povijesna veličina. Za njega i njegov povijesni usud znao je samo manji broj povjesničara. Njegovim imenom nije nazvana niti jedna ulica u Hrvatskoj, pa čak niti jedan ratni brod hrvatske mornarice. A prilika je podsjetiti na koji su način partizani slavili i veličali svoje ratnike, pa i onda kada se radilo o minornim osobama, među kojima su bili i oni koji su istrebljivali vlastiti narod. To im se mora priznati kao vrlina. Zaborav kojim smo pokrili admirala Janka Vukovića pl. Podkapelskog, poglavito nakon uspostave hrvatskog nacionalnog i državnog suvereniteta, dio je našeg čudnog narodnosnog mentaliteta, ali i kalkulantske pozicije hrvatske inteligencije, poglavito političke elite. Hrvatski književnik iz Pule Stjepan Vukušić kao pisac i njegov kolega iz Zagreba Josip Pavičić kao nakladnik zaslužuju zahvalnost svih nas koji poštujemo nacionalnu povijest i smatramo da se zbivanja iz prošlosti ne smiju podvrgavati ideološkoj Prokrustovoj postelji.

II.

Vukušićev roman "Admiral" sastoji se od dva dijela. U prvome dijelu opisana su povijesna zbivanja koja su dovela do potapanja admiralskog broda "Viribus Unitis" i odluke admirala Janka Vukovića pl. Podkapelskog da ode na morsko dno zajedno s brodom, dok je drugi dio životopis ovog hrabrog časnika za kojeg je moralni kodeks bio iznad vlastitog života.

Radnja ove romansirane biografije počinje 30. studenoga 1918. g. kada je austrougarski car Karlo naredio da se ratna flota ove države stavi pod zapovjedništvo novoformirane Države Slovenaca, Hrvata i Srba, što ju je dan ranije proglasio Sabor Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, prekidom svih državno-pravnih sveza s Kraljevinom Ugarskom i Carevinom Austrijom. Rijetki su hrvatski novinari, pa i političari koji poznaju povijest Države Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS), a kamoli da razlikuju ovu Državu SHS od kasnijeg Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), a ovo Kraljevstvo od kasnije Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (opet SHS)! Ratna mornarica bivše K.u.K monarhije bila je usidrena u ratnoj luci Pula. Kraj rata i poraz Centralnih sila doveo je do rasula u vojsci. Dio mornara se organizirao u neku polurevolucionarnu i anarhističku udrugu, a dio se ubrzano vraćao svojim kućama i u svoje zemlje. Brodovlje je ležalo usidreno, bez mogućnosti za bilo kakvu akciju, dakle više nije predstavljalo ratnu prijetnju.

Još uvijek formalni komandant ratne flote bio je admiral Horty de Nagybanya Miklos, kasniji državni poglavar u novoj mađarskoj državi. Car je naredio da se flota preda 30. listopada u ponoć. Narodno vijeće Države SHS, kako se nazivala Vlada nove države, poslalo je u Pulu izaslanstvo na čelu s pjesnikom Antom Tresićem-Pavičićem. Vlada je imenovala Hrvata, visokog časnika bivše K.u.K flote, Janka Vukovića pl. Podkapelskog admiralom ratne mornarice, a izaslanstvo je poslano kako bi na svečan način sankcioniralo primopredaju. Ujedno je Vlada Kraljevine Italije obaviještena o odluci cara Karla, odnosno o činjenici da više ne postoji ratna flota K.u.K monarhije. No zapovjedništvo ratne mornarice susjedne države odlučuje neuvažiti primljenu obavijest i 31. kolovoza u 13 sati upućuje torpiljarku s komandosima koji će torpedirati zapovjedni brod "Viribus Unitis". Radnja romana odvija se kroz sljedećih 14 sati, odnosno do dolaska talijanskih specijalaca i potapanja broda.

Stjepan Vukušić vrlo uspješno, bez pretjeranih opisa, dijaloga i psihologiziranja opisuje atmosferu rasula koja je vladala u mornarici i državi koja je tek nestajala, s jedne strane, a s druge atmosferu oduševljenja i nerealnih procjena hrvatskih rodoljuba i političara s druge strane:

"Kao bajkovita biljka zakratko je izrasla nada, - piše Vukušić - zapravo iluzija kako evo kao narod s mora napokon imamo svoju plovnu silu, kako više ne ćemo služiti nikomu, nego punom snagom ploviti po morima i oceanima i braniti svoje obale". No, - nastavlja pisac - "talijanska mornarica, talijanska vlast, talijanska država izvrsno znadu kako stoje stvari u puljskom zaljevu. I ta vlast i ta država ne će ni pod koju cijenu da se stara, austrougarska zastava zamijeni zastavom crven-bijeli plav."

Admiral3

Tada kapetan Vuković (desno) iza cara i kralja Karla I. te pokraj zapovjednika mornarice admirala Njegovana prilikom Karlovog posjeta Vukovićevom admiralu Spaunu u pulskoj luci 1917. godine

Isto tako, kratkim potezima opisana je i nacionalna diskriminacija koja je postojala u hijerarhijskom ustroju austro-ugarske vojske:

"U carskoj i kraljevskoj mornarici, još više no u drugim službama carstva i kraljevstva našijenac, kao i svaki pripadnik koje krunske zemlje, osim Nijemaca i Mađara, mora živjeti u okvirima stečena znanja i iskustva koje bi se moglo i ovako izreći: tvoj nenjemački i nemađarski narodnosni sadržaj nije ti nigdje preporuka, ali ni velika smetnja ako si spreman poprimiti tuđi oblik s tuđim etiketama; ako pak za to nisi pripravan, sigurno je da ćeš visoko iznad svoje glave gledati nedostižne, strmoglave stupnjeve svih vrijednosnih hijerarhija.

(…)

U takvim prilikama Hrvati su i u svome etničkom okruženju i na vlastitom tlu posve rubna čeljad. Hrvatstvo ni za koga nije moglo biti preporukom, ni za koga ono nije moglo biti osnova za napredovanje ili kakav prestiž; moglo je samo umanjiti osobne izglede, pa je ono u većini potiskivano u privatnost ili svođeno na modificiranu, u javnosti prihvatljivu mjeru, a sigurnim temeljem za svaki uspjeh i javnu potvrdu bila je odanost jačem i pojačana stručnost ili hrabrost."

U takvoj objektivnoj situaciji školovao se i napredovao mladi Hrvat Janko Vuković pl. Podkapelski, izdanak starog hrvatskog plemićkog roda iz kršne Like. Vukušić je vrlo uspješno rekonstruirao njegov životni put, obiteljsko stablo, odnose koji su tada vladali u Hrvatskoj i Lici, a napose visoku etiku koja je krasila te ljude i koja je kulminirala samožrtvovanjem prvog hrvatskog admirala. Opisi Like i ličkog hrvatskog puka su realistični, s malom dozom pasatizma. Iz čestite sredine izrastao je i čestit čovjek.

Dva su lika u romanu paradigmatična: pjesnik i euforični političar Ante Tresić-Pavičić koji sve vidi ružičasto, ne uočava probleme, nije svjestan teškoća i zapravo zbog takvog emocionalnog stanja njegove su procjene pogrešne, a to znači štetne po nacionalne interese, čiji je gorljivi pobornik. On jednostavno zaključuje, bez razmišljanja o realnosti izrečenog: "Na neprijatelja treba pucati!",premda se pucati nije imalo čime, jer su brodovi bili u mirnodopskom položaju i bez potrebne posade.

U tome je tragedija ljudi od ideala kada se nađu u sudaru s krutom stvarnošću koja traži prosudbe koje moraju biti odmjerene, hladne, racionalne, bez emocija i uzbuđenja, poglavito u vremenima kada se ne smije učiniti greška. Njemu nasuprot je Janko Vuković, odmjeren, hladnokrvan i u cijelosti svjestan težine u kojoj se nalazi nova Država, njena flota kojoj je imenovan zapovjednikom i on sam. Zbog toga ovako razmišlja:

"Treba uspostaviti zapovjednu liniju, a s vrha nema sad tko zapovijedati ni primati zapovijed, dolje među pobunjenim mornarima, koji su okrenuli leđa vojsci i oružju. I nitko ne zna koja će se Antantina flota prva pojaviti pred pulskim zaljevom. A radi se da to ne bude talijanska jer Italija sigurno želi brzu naplatu za svoje ratno sudjelovanje na strani Antante, želi što prije zaposjesti teritorije što su joj obećani Londonskim ugovorom, među njima i Istru.

(…)

Flota se raspala na narodnosne jedinice od kojih svaka ima svoje planove, brodovi se uglavnom ne mogu pokrenuti.

(…)

Skloniti bar dio ovog skupocjenog brodovlja u kakvu dalmatinsku uvalu sa sigurnim zaleđem, to je možda još jedino moguće. Samo, kako pokrenuti te umrvljene kolose. Nijedna Tresićeva misao ovdje nema podloge. On plovi u oblacima ili ispucava svoju gorčinu i gnjev. A od svega toga malo koristi, sad i ovdje. Kao da je važno samo nešto htjeti i o tome kitnjasto govoriti.

(…)

Ostaje tek jedno: moralni čin, živa ljudska gesta. A naše želje, naše ideje o novoj mornarici u novoj državi sad nemaju ni stope čvrsta tla pod nogama".

Vrijednost ovog romana leži u objektivnosti kojom pisac opisuje talijanske komandose koji kreću na zadatak bez opravdan vojničkog razloga, dakle u ratni zločin.

Dramatičan je opis dolaska talijanskih specijalaca. Nakon što su postavili mine pod brod, popeli su se na palubu i bili dovedeni pred admirala Vukovića. Dolazi do dijaloga između talijanskog komandosa i hrvatskog admirala, iz kojeg izdvajamo osnovne misli:

- "Vaš je brod u izravnoj i velikoj opasnosti" - reče na talijanskom čovjek u skafanderu.

(…)

- "Tardi! Es ist zu spät! Prekasno je, momče" - izgovori glasno ne mareći hoće li ga razumjeti zakrabuljeni komandos. (…) "Ma čovječe, to su ludosti! Rat je ovdje završen. Tu više nema Austro-Ugarske. Na brodu je naša zastava. O tome smo obavijestili naše saveznike. To znade i vaša mornarica."

Slijedi čudesan nastavak. Komandosi mole zapovjednika broda kojeg su torpedirali da napuste brod, što im hrvatski admiral dopušta. Što više naređuje da ih se smjesti u čamac za spašavanje i iskrca na obalu.

Admiral4

Potonuće "Viribusa unitisa", zapovjednog broda tek ustanovljene ratne
mornarice Države Slovenaca, Hrvata i Srba

Uskoro "Viribus Unitis" odlazi na dno morsko dno, a zajedno s njime i zapovjednik, prvi hrvatski admiral, Janko Vuković pl. Podkapelski, odbivši molbe da to ne čini. U pulskom stanu čekala ga je žena i maleni sin Metel. Bio je to čin najviše moralne vrijednosti, postupak vojnika i ratnika dostojan Nikole Zrinskog Sigetskog.

Grob mu se nalazi i danas u olupini veličanstvenog broda potopljenog u pulskom akvatoriju.

Roman "Admiral" Stjepana Vukušića uspješna je literarna rekonstrukcija jednog događaja i jednog vremena. Pisac je proučio potrebnu arhivsku građu i uživio se u mornarski život, ratni ustroj mornarice i organizaciju života u Puli toga vremena, u tolikoj mjeri da se ponekad čini kao se radi o vojnom povjesničaru, a ne književniku. Osim što je ovim djelom odano zasluženo priznanje prvom hrvatskom admiralu, koji je do sada bio u povijesnom zaboravu, Vukušić je dao i štivo koje može poslužiti u nastavi povijesti kako bi se na literarno kreativan način učenicima približila hrvatska povijest u ovom segmentu. Za ljubitelje književnosti s povijesnim temama "Admiral" je poslastica. U djelu se nalazi veći broj vrijednih povijesnih fotografija koje kao takve imaju ulogu povijesnih vrela. Skladno su ukomponirane u cjelinu i čine s njome cjelinu.

Kako ne bismo dali naslutiti da se možda radi i nacionalnoj mitomaniji ili pretjerivanju, moramo naglasiti da se dr. Vukušić toga klonio u mjeri koja je možda izraz i velikog izvanliterarnog opreza. Odmjeren je i objektivan. S jednakom pažnjom prati sudbinu admirala Vukovića, ali i njegovih ubojica, talijanskih komandosa, za koje nalazi razumijevanje, jer su u ovu akciju krenuli s apsolutnom vjerom da se radi o uništavanju neprijateljskog broda koji ugrožava njihovu Domovinu, dakle o vojnički hrabrom činu motiviranom talijanskim rodoljubljem.

Treba pohvaliti i opremu knjige, kao i design korica ovog dobrodošlog djela.

Prvo objavljivanje u:  Zadarski regional, god. IV., br. 190., Zadar, 7. srpnja 2004., str. 17.

Đuro Vidmarović

Ned, 25-02-2024, 23:01:08

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.