Odrasla vjera

Spoznajama s ovogodišnjega, 64. teološko-pastoralnoga tjedna o temi »Suvremeni izazovi kateheze i pastorala odraslih« još bi se moglo dugo vraćati. Ondje su hrvatski teolozi, pastoralci i drugi stručnjaci tragali za odgovorom na važno pitanje kako da katolička vjera istinski, još snažnije zaživi u hrvatskom čovjeku, i to osobno. Nije izostala ni crkvena samokritičnost, kao ni »u rukavicama« poslovično prebacivanje loptica odgovornosti s jednih na druge. Među brojnim vrijednim doprinosima koji su se mogli čuti već prvoga dana Tjedna posebno bi se moglo zastati nad dijelom predavanja hrvatskoga stručnjaka za socijalni nauk Crkve mons. dr. Stjepana Balobana. On je aktivnosti »službene Crkve u Hrvatskoj« u odnosu na pitanje laikata (koji je nositelj pastorala odraslih) od demokratskih promjena podijelio u dva razdoblja: od 1990. do susreta laika u Osijeku 2001. godine te od 2001. do danas. Ako se sasvim pojednostavni: do 2001. događao se novi procvat u životu hrvatskoga laikata, a nakon toga nastupila je svojevrsna stagnacija, donekle čak i nazadovanje. Mimo svih unutarcrkvenih događanja koji su djelomično utjecali na takav mogući ishod zanimljivo je da spomenuta razdioba korespondira s još jednim razdobljem.

Nakon devedesetih, kada se Hrvatska napokon istrgnula iz zagrljaja jugoslavenske države s velikosrpskom hegemonijom, nakon krvavoga rata, poraća i teške tranzicije, koje je gotovo čudesno pratilo osnaživanje hrvatskoga laikata, došli su Crkvi i društvu kao »nagrada« novi udari. Upravo nekako oko 2001., kada je u Osijeku održan veliki skup hrvatskoga laikata na kojem su doneseni brojni poticaji za preobrazbu vjerničkoga života u Hrvatskoj, nastupio je najprije proces sustavne »detuđmanizacije« kao programirani udar na stečenu samostalnost i neovisnost. Zaredali su usporedno neviđeni progoni hrvatskih branitelja; žrtva je preko noći proglašavana agresorom. Sve je to pratilo i programirano osiromašenje hrvatskoga naroda: razmahivala se i prodaja ključne državne imovine (Ina, hrvatske banke, tvornice, turistički kompleksi, brodogradilišta, medijske kuće…).

Nedugo zatim nastupila je svjetska ekonomska kriza s čijim je posljedicama Hrvatska ušla u Europsku uniju, a potom je počeo neviđeni odljev stanovništva koji još traje. Sve je to utjecalo i na društveni, ali i na crkveni život.

Svi navedeni izazovi (a ima ih još puno) ulaze u definiciju koju je često isticao velikan hrvatskoga novinarstva Živko Kustić: Crkva je živi Krist u hrvatskom narodu. To znači da narod s Kristom nosi i patnju i pobjedu. Upravo u razdoblju nakon 2001. hrvatski je laikat počeo živjeti na pomalo nepredviđen način. Brojni laici angažirali su se, primjerice, počevši raditi u novopokrenutim katoličkim školama i na novoosnovanom katoličkom sveučilištu. No to što svaka laička inicijativa u to doba nije bila inicirana u krugovima visokih crkvenih dostojnika ne znači da nije vrijedna ili da nije bila plod osobne, svjedočke vjere. Plod je djelovanja zauzetih katoličkih laika, primjerice, i referendum o ustavnoj definiciji braka kao životne zajednice žene i muškarca. Nezaboravne su ostale i mise zahvalnice za oslobođenje hrvatskih generala iz haaškoga zatočeništva, na kojima su se okupljale tisuće vjernika kojima je vraćen nagriženi narodni ponos. U međuvremenu su počele bujati i molitvene zajednice i evangelizacijski pothvati, uključujući i glazbene duhovne obnove, koji iako nisu uvijek izravno poticani od »službene Crkve«, također donose obilat rod.

Da, točno je da koncilska definicija kaže da se Crkva mora odijeliti od države, no ne može se odijeliti i od društva. To znači i da sve što se u društvu događa, pozitivno ili negativno, može imati i posljedice na crkveni život, to jest na život vjernika. Zato bi bilo vrlo naivno da se Crkva stalno lupa po glavi pripisujući si sve neuspjehe u pastoralu odraslih osoba, koji su i posljedica događanja na područjima na koje nikako nije mogla utjecati. Naivno bi bilo i da se »zbog neuspjeha« kroje posve novi pastoralni planovi, a da postojeća pastoralna nastojanja u katehezi odraslih nisu kvalitetno vrjednovana. Budući da je svima stalo do tih tema, najgore bi bilo da tako važna pitanja ostanu zatočena tek na tri dana TPT-a.

Branimir Stanić
Glas Koncila