Nedavnu prošlost nećemo zaboraviti, ali u njoj ne smijemo živjeti. Hrvatska daje punu podršku Srbiji pri ulasku u NATO i EU i ne će se prema Srbiji ponašati kao Slovenija prema Hrvatskoj, jer što Srbiji bude bolje, i nama će biti bolje. Tako glasi prva izjava hrvatskog premijera dr. Ive Sanadera, nakon njegova sastanka sa srbijanskim čelnicima Cvetkovićem i Tadićem, kako je u svom izvješću prenosi Večernji list. Zanimljivo je da su drugi hrvatski mediji zadnji dio citirane Sanaderove rečenice uglavnom nastojali prešutjeti, sakriti ili barem ne naglašavati kako je to učinio Večernjak pa je istaknuo u naslovu. Tako je premijerova misao da će Hrvatskoj biti bolje ako Srbiji bude dobro, zazvučala kao neukusno ulagivanje, nasuprot njegovoj navodnoj aroganciji u razgovoru s Tadićem i Cvetkovićem, kako su primjetili srbijanski mediji. U svakom slučaju, Sanaderova tvrdnja, izrečena lakonski i nepromišljeno, ostaje upamćena kao dvojbeni politički aksiom i razotkriva svu nemoć hrvatske vanjske politike. Ta tvrdnja odražava svu patetiku Sanaderove euro-orijentacije koja na kraju završava u Beogradu, gdje službeni Zagreb može tragikomično vježbati svoje tutorstvo nad nekim a u ime NATO-a i EU-a! I osjećati se važnim i značajnim, makar unutar koncepta Zapadnog Balkana!
Nikomu ne želim zlo, pa tako ni Srbiji, ali u političkom smislu aksiomatski vezivati sudbinu vlastite zemlje uz dobro druge zemlje s kojom smo donedavno bili u ratu, od čije smo se agresije obranili uz velike žrtve, nije plod velike političke pameti nego prije svega zadanog diktata kojeg treba izvršiti. Zašto bi hrvatski boljitak bio nužno vezan uz srbijanski ostaje nedokučiva tajna jugoslavenstva, a danas euro-balkanijskih zamisli, no pogubnost takvog razmišljanja pokazuje se u neshvatljivom političkom fatalizmu po kojemu bi Hrvatska i Srbija bile uvijek poput spojenih posuda, ili tako sudbinski vezane da ne mogu jedna bez druge. Takav stav je producirala jugo-unitaristička politička ezoterija koja nas je skupo stajala. Zašto se uvijek suradnja između te dvije zemlje mora mistificirati do te mjere da se redovito reducira hrvatska samostalnost u odlučivanju i izboru vlastitoga puta kao da smo vječito ovisni o Srbiji? Zašto bi Hrvatska snosila odgovornost za boljitak i dobro Srbije? Zašto bi nama bilo bolje ako bi bilo bolje i Srbiji? Zašto biti tako besplatno dobrohotan prema dojučerašnjem agresoru koji nam uzvraća prezirom svojih radikala čiji je politički duh u Srbiji dominantan iako nisu službena vlast? Puno pitanja povlači za sobom premijerova dvojbena i nepromišljena izjava koja zabrinjava jer iza arogancije i čvrstog stava otkriva svu plahost i slabost Sanaderove politike pred ucjenama iz Ljubljane i Bruxellesa.
Naime, premijer Sanader je u Beograd stigao kao svojevrsni poklisar američkih interesa na Balkanu koji Srbiju žele pridobiti za euro-atlantske integracije. Zapad je spreman na sve ne bi li namamio Srbiju k sebi, i doveo je u poziciju da se mora odlučiti između NATO-a i ruske interesne sfere. Amerikancima je na Balkanu preostao još jedan opsesivni cilj: raskinuti bliske veze Srbije s Rusijom i privući naše nedobrohotne susjede u NATO. Sanader je napravio jedan od prvih koraka u tom pravcu. Naglasio je kako Hrvatska pruža punu potporu Srbiji pri ulasku u NATO i EU, iako su Srbi ostali u čudu o kakvom im on to NATO-paktu priča. Oni su za neutralnu poziciju, za razliku od nas, koja je politički mudrija. Za pretpostaviti je da je hrvatski premijer odradio i tu misiju kako bi očajnički još jednom pokušao odobrovoljiti washingtonske i bruxellske gazde, ne bi li ubrzali hrvatski put u euro-atlantske integracije, kako bi im pokazao da Hrvatska ima inicijativu i na Balkanu, i kako ne želi remetiti planove svjetskih moćnika tako što bi ubrzanim ulaskom u EU pokazala Srbiji „bosanski grb“ kao što su nama Slovenci!
Sanader kao da je htio poručiti: evo, vidite, primite nas odmah u EU, a mi ćemo onda dalje raditi na integraciji susjeda u Uniju. No Sanaderova kooperativnost kao i u odnosu na Haag pokazuje se promašenom politikom, poput svake nesamostalne politike, uvjetovane diktatom moćnika i mentalitetom podložnosti. Bruxelles želi ono što geopolitički arhitekti i raznorazni svjetski zidari Novoga svjetskoga poretka žele od početka: da Hrvatska bude talac Srbije i Balkana, da Hrvatska ostane iza vrata Unije dokle god Srbija, Bosna i ostali istočni susjedi ne budu i sami koliko-toliko spremni za integriranje u euro-unijski prostor. Plan je da se najprije stvori balkanska mini-unija, i da onda u paketu, jednoga dana, s brdovitim Balkanom, budemo primljeni u veliku Europsku uniju. I tako ispada da službeni Zagreb radi za Beograd, a Sanader se ponovno zavarava i tješi, kako s tom svojom pragmatikom na rubu makjavelizma, čini dobro i Hrvatskoj. No ako je naše dobro vezano uz tuđe dobro, a u politici to znači uz tuđi interes i volju, onda nećemo završiti nigdje drugdje doli opet – u Beogradu. A premijer Sanader će biti novi Ante Trumbić.
Zoran Vukman
Hrvatsko slovo
{mxc}