„Neograničena“ Hrvatska

„Ne bih dao svoje kršne Like za dolare cijele Amerike“ čuveni su stihovi „ličkoga bećarca“. Ipak, što zbog dolara i želje za boljim životom, što zbog ljute nevolje i progona, mnogi su se Ličani rasuli svijetom, najviše diljem Amerika, od najjačeg čovjeka svojega doba, Marijana Matijevića, do najpametnijega, Nikole Tesle. Neki su bolji ili makar drukčiji život tražili drugdje u Hrvatskoj ili „po Europama“ pa je danas, naselivši pola svijeta, Lika veličinom prva županija, a pučanstvom posljednja, što je razlog mnogim brigama. Ipak upravo superlativ naj, što ga Lika s mnogim pridjevcima nosi može biti razlog novim naj-prigodama njezine, samim time hrvatske budućnosti.

Ako je Ludbreg centar svijeta, Lika je centar Hrvatske. O Lici sam pod tim vidikom na ovim stranicama prije dvije i pol godine pisao u tekstu Destinacija Lika, lijepa i bogata – opet?. Citiravši popa Frana Biničkoga iz zaboravljene, a sjajne knjige Lički grudobran (1940) „Lika nije bila nekad kršna i siromašna, nego lijepa i bogata“, obrazložih zašto je po mnogočemu Lika središnji prostor Hrvatske te zaključih: „Bilo bi dakle dobrodošlo, zajedno s relevantnim društvenim činiteljima, potaknuti raspravu o statusu i perspektivama Like kao križišta hrvatskih etičkih, političkih i, prije svega, kulturnih vrijednosnica svekolikoga hrvatskog razvoja, s nekim dobrim plodom u doglednoj budućnosti.“

Nekim se Ličanima tekst svidio pa sam (i sâm po starini ličkih korijena) obećao da ću se temi Like vratiti, kadli mi u ovoj sezoni „kiselih krastavaca“ (pišem ovo na urednikovu molbu sredinom srpnja) dođe za šlagvort u „cc“ e-poštom prijedlog baš jednoga Ličanina, upućen Matici hrvatskoj, za osnivanje nacionalnog Centra za umjetnu inteligenciju u Gospiću. Dobro, de, pomislim, ideja nije za bacit, ali ne postoji li takav centar već u Zagrebu i Lipiku, i u Mostaru? Ipak, refleksno se zamisao povezuje upravo s Likom, kako zbog njezina središnjeg položaja u Hrvatskoj, tako zbog trade mark Nikole Tesle, koji je naš „genij za budućnost“. Pa kada je o novim tehnologijama riječ, globalnijeg i izazovnijeg imena od njegova nema, jer, kako piše predlagatelj, „program razvoja superinteligencije ili umjetne inteligencije, kako se to popularno kaže, globalni je izazov našeg vremena“. Lijepo je što imamo u Lici spomen-kuću i križ u Teslinu čast, ali Tesla se zacijelo ne bi zaustavio na tome. Ukratko, spomenuti centar, kako ga vidi predlagatelj, mogao bi biti nacionalni tehnološki projekt budućnosti pod egidom Teslina genija.

Predlagatelj nije išao u šire obrazloženje (valjda, kad smo već kod bećarca, po onom „što sam mogo, ja sam vam pomogo“). No da bi takav nacionalni centar značio napredak za Gospić, Gospićko veleučilište (danas-sutra i sveučilište) i cijelu Liku, ne treba posebno dokazivati. Autor prijedloga ispravno je uočio da je ulaskom u Schengen Hrvatska potpuno integrirana u Europu i sada slijedi (najvažniji posao) „integracija naroda od stoljeća sedmog pa do naših vremena“, što će reći integracija hrvatske povijesti i budućnosti na vremenu primjeren način, a to znači i tehnološki inteligentno i učinkovito.

Gospić bi prirodno centar takve integracije mogao biti, a po Teslinu bi imenu diljem svijeta mogao postati brend. Uopće je pozicija Gospića više nego atraktivna: blizina mora, Zagreb i Split na sat i pol vožnje, a bit će i Rijeka kad se izgradi spojnica. Tu je željeznica, koja bi dobila kudikamo na vrijednosti, sportska zračna luka u Otočcu, sada neaktivna, mogla bi primati sportske i poslovne zrakoplove i manje čartere. Ne bi li tada i mnogi Ličanin ili tkogod mu drago, pa bio iz Bostona ili Beča, dobio volju doći, surađivati, pače ostati? Ukratko, Centar bi značio iskorak hrvatske pameti, vizije, kreacije…, pokazao bi da je Hrvatska „neograničena“ onoliko koliko i gdje god želi biti. A novac? Novca ima kad ideja štima.

Osnove svemu tome Vlada RH već je postavila Nacionalnom razvojnom strategijom do 2030. godine, s ciljem da Hrvatska bude „konkurentna, inovativna i sigurna zemlja prepoznatljivog identiteta i kulture, zemlja očuvanih resursa, kvalitetnih životnih uvjeta i jednakih prilika za sve“, a tematski konkretno Strategijom digitalne Hrvatske za razdoblje do 2032. godine, koju je početkom ove godine donio Hrvatski sabor. Strategija predviđa „(regionalna) središta koja će podržati digitalnu transformaciju EU i širiti najnovija dostignuća, a posebno u području: umjetne inteligencije, kibernetičke sigurnosti i računalstva visokih performansi“. Kako je u lipnju ove godine Hrvatski sabor donio i Zakon o osnivanju Centra izvrsnosti za prikupljanje, obradu i analizu podataka iz otvorenih izvora, cijela priča ima dodatni kontekst i dodanu vrijednost.

Ono što je ovdje još važno reći jest da u raspravu o ovoj i sličnim zamislima u najvećoj mogućoj mjeri treba da se uključi i naše iseljeništvo. Daljine i (ne)nazočnost više nisu zapreka da se putem multimedijskih platformi „u realnom vremenu“ o budućnosti ne razgovara na svim domaćim i svjetskim meridijanima i forumima. Pameti imamo, od Široke Kule preko Vancouvera do Sidneyja, samo je treba koncentrirati iliti usredotočiti na visoke ciljeve. Ta nismo mi malen narod…

Vladimir Lončarević
Vijenac