Ljudi iz prvih redova

Ima ljudi koji uvijek nađu načina da budu u prvim redovima, bilo u politici ili izvan nje. Mijenjaju po potrebi stranku kako bi zasjeli u vodstvo, ako to ne uspije, onda se ide u drugu opciju. Svim silama brigu za ljude oko sebe nastoje prikazati aktivnim sudjelovanjem u raznim dobrotvornim društvima i dobrotvornim akcijama, a posebice onima u kojima se prikuplja novac. Oni se žrtvuju „nositi košaricu“, ali nikad ne stave svoj prilog u nju.

Plivanje do vrha pretpostavlja da je na tom putu moguće naići i na suparnika. Tu onda nastupa višegodišnje ratničko iskustvo onemogućavanja protivnika svim sredstvima sve do potpunog isključenja. I nema tu suosjećanja. Ima se samo jedan jedini cilj – biti jedini na vrhu. Na vrhu nema mjesta za dvije osobe. Da bi se to ostvarilo mijenjaju se ne samo taktike nego i strategije, što neupućene toliko zbuni da zaborave pravodobno reagirati. Tako se mic po mic pliva prema vrhu. Usputne se žrtve i „kolateralne štete“ uopće ne primjećuje jer je empatija takvim ljudima stran pojam.

Kako plivaju u političkim vodama, mijenjaju i stranke, a s ciljem biti u vodstvu. Hvalit će i podržavati one od kojih imaju koristi. Pri tom će mnogi naivni odrađivati brojne poslove, ali zasluge za to dobit će samo veliki organizator. Da su u nečemu „insuficijentni“, pokazuju, uz ostalo, i mržnjom prema onima koji znaju ili mogu više, a prezirom prema onima manje sposobnima. I čine sve da sposobnima zagorčavaju život dok ih posve ne obeshrabre da se ti sami ne povuku iz utakmice. I tako se staza oslobađa za lakši uspon. Okolina ili ne prepoznaje perfidnu strategiju uspona, ne prepoznaje pojedinačne čine koji vode prema cilju, ili se začuđeno pita – pa nije valjda to opet od iste osobe? Dok se oni čude, „prošao vlak“ i u njemu aspiranti za vodstvo, ali se ovaj put ne radi samo o vodstvu nego i o materijalnoj dobiti. I crkvene su stvari u stanju podrediti osobnim probitcima. I napreduju na čuđenje drugih koji se ili ne usude ući u raspru, u „bitku“, s njima ili ne žele prljati ruke. A arivisti se ne boje zaprljati ruke. Imaju strateški cilj i prema njemu streme ne birajući načine. Resi ih nježnost i upornost buldožera. Darwinova teorija o preživljavanju sposobnijih potvrđuje se na djelu. Kršćanska se ljubav izgubila negdje usput pri usponu.

Drugi ih rijetko „pročitaju“, nego misle da su to dobri ljudi koji se stavljaju u službu Domovini i Crkvi, a oni lukavo skrivaju svoje lukrativne aktivnosti, razvidne tek po broju i količini materijalnih dobara, jer oni ništa ne rade za „vatikansku monetu“, nego samo za novac. Oni misle i organiziraju druge koji rade. I za to treba imati pameti! 

Dok ti misliš da si proumio njihov modus operandi, oni su već u desetoj galaksiji strateški rasporedili svoje snage i napreduju. Imaju dar, kako reče jedan poznati pokojni gorštak, da „ujutro ustanu, stanu na kamen i miso im se vine do neba“. Tko kriv onima koji nemaju kamen pa im se miso ne može vinuti.                                        

Onda se čovjek pita kako to nekima koji se okreću ovako i onako sve ide, a onima s postojanim stavovima sve nekako ide presporo ili čak stoji. Pa se pitaš hoće li na Posljednjem sudu biti po onome – slugo ti si sva svoja dobra već dobio na zemlji. A što čeka one koji nisu plaću dobili na zemlji? Sada se ne zna, ali se vjeruje u Božju pravednost na nebu. Jedino im to i ostaje.

dr. sc. Marija Znika