Neograničena Hrvatska

Ispunjenje svih strateških vanjskopolitičkih ciljeva, povratak Hrvatske kamo oduvijek pripada, Hrvatska se vratila „kući“, puna integracija Hrvatske u Zapad, politički završetak procesa eurointegracije Hrvatske – neke su ocjene kojima je popraćen ulazak Republike Hrvatske u „šengenski prostor bez granica“ (točnije, slobodnog protoka preko granica) i jedinstveno euromonetarno područje. Nedvojbeno, Hrvatska i hrvatski narod od 1. siječnja 2023. time su politički postali punopravni dionici europskih integracijskih procesa pod egidom Europske Unije.

Dakako, osim političkih, gospodarskih i ostalih na prvu ruku vidljivih učinaka, spomenuta postignuća otvaraju i zadaće, a jedna od njih je daljnji razvoj i afirmacija identiteta hrvatskoga naroda kao stare europske političke nacije, jedne od malobrojnih što je u neprekinutu kontinuitetu od doseljenja na ovo povijesno tlo sačuvala ime i državotvornu svijest. Ako je naime stupanj vidljivosti identiteta nacije korelacija svijesti i znanja o vlastitim vrednotama, odlikama, dostojanstvu i sposobnosti da se identitet komunicira drugima, Hrvatska i hrvatski narod u tom pogledu imaju još mnogo posla jer identitet i integritet korespondiraju s kulturom zdrave samosvijesti, a to je ona koja ne podliježe časovitu sentimentalizmu, ili, ne daj Bože, šovinizmu odnosno pasivnu prepuštanju vjetrovima povijesti. Riječ je dakle o ispravnu osjećaju vlastite samobitnosti.

Ako se nakon ovih uspjeha pitamo što nam je (od) sada činiti, nedvojbeno je na određen način potrebno okrenuti nam se samima sebi – spoznati sebe u cjelini i cjelovitosti istine o sebi. Budući pak da je hrvatski narod razasut izvan državnih granica brojem približnim broju u Hrvatskoj, to takva zadaća nužno predmnijeva zadaću svekolikog ucjeljivanja hrvatskoga naroda.

Pojam „globalna Hrvatska“, koji se posljednjih godina koristi, dobar je, pa i bolji od inačica „iseljene Hrvatske“ ili „izvandomovinstva“, da iskaže činjenicu da izvan državnih granica Hrvati u većim ili manjim skupinama i zajednicama egzistiraju gotovo u cijelom svijetu, osobito u onim dijelovima koji su kulturološki vezani pojmom Zapada. Sve praktički donedavno bez svoje države, ti su Hrvati, neovisno o razlogu napuštanja domovinskih krajeva, sačuvali nacionalnu svijest i povezanost s Hrvatskom, što je sve skupa zapravo pravo čudo! A sačuvali su je upravo zato što su identitetski elementi (kulturno-povijesni, vjersko-moralni i dr.) bili dovoljno snažni da prežive ne samo nepovoljne političke prilike, pogotovo one tijekom dviju jugoslavenskih država, kada je pojam hrvatstva bio politički proskribiran, nego i sve što po svojoj naravi nosi neizbježno integriranje i asimiliranje u drugim državama. Isti pojam može međutim također biti alat da se tako svijetom razasuta, ali i prisutna Hrvatska uspješnije nosi s izazovima globalizacije, ne samo u reaktivnom „obrambenom“ smislu nego i u aktivnom ucjepljivanju svih vrijednih hrvatskih posebnosti u „svjetski duh“. U protivnom, bila bi naša rasutost samo hir povijesti ili, ne daj Bože, kazna.

Što mi međutim znamo o tom segmentu svojega „mistva“? Na razini opće kulture znanja većine Hrvata ne idu dalje od spoznaje da u okolnim državama ima „nešto“ Hrvata, da su svjetski poznati Meštrović ili Tesla i da tamo negdje po „amerikama“ djeluju hrvatska folklorna društva. Drugim riječima, postavlja se pitanje bi li prosječno kulturno i politički osviješten Hrvat trebao, primjerice, štogod znati o bogatoj baštini bokeljskih, bačkih i drugih Hrvata, o tome da je hrvatska kulturna emigracija imala bogato književno i kulturno stvaralaštvo sve do enciklopedijskih pothvata, da je osim samostalne Hrvatske priželjkivala njezino članstvo u budućoj Europskoj Uniji i imala vizije socijalnog uređenja budućega demokratskog hrvatskog društva – ukratko, što je sve i zašto je činila da bi emancipirala Hrvatsku i očuvala hrvatstvo? U tom pogledu neprijeporno je važno da taj svoj „izvangranični“ segment vlastita „mistva“ oslobodimo od nepotrebnih ograničenja na dvije-tri izdvojene točke, odnosno da ga u najširim mogućim vidicima osvješćujemo, prepoznajemo, spoznajemo i ocjeljujemo kao integralni i integrirajući segment nacionalnog „bitstva“ i međunarodne emancipacije našega zapadnjaštva, što će nakon aktualnih postignuća biti zadaćom još većom nego dosad.

Posljednjih godina učinjeni su politički i organizacijsko-strukturalni pomaci da hrvatski izvangranični korpus dobije veću važnost i vidljivost u sklopu nacionalnog razvoja i globalne emancipacije („brendiranja nacije“). Svakako, to su poluge da se jača svijest o strateškom značenju „izvangraničnih“ hrvatskih zajednica, kako onih bližih od BiH, Boke kotorske, Srijema i Bačke, do daljih poput Gradišća i diljem Europe, i najdaljih u „amerikama“, Australiji ili Južnoafričkoj Republici. Jer, kako negdje napisah, Hrvatska nema nosače aviona, ali ima Hrvate diljem svijeta, što njezin razvojni potencijal čini neograničenim.

Matica hrvatska taj je pomak učinila i čini po naravi svojega imena i iz njega izviruće integrirajuće službe, svjesna obveze afirmacije povijesnih i recentnih fenomena, entiteta, osoba i događaja kojih vrednovanje i ugradnja u cjelinu nacionalnog identiteta i integriteta Hrvatskoj daju „dodanu vrijednost“.

U tome smislu Vijenac već ima (in)formativnu kulturnu ulogu, bez koje se ni Hrvatska ni hrvatstvo ne mogu cjelovito, a to znači ispravno, razumjeti, poštovati ni voljeti. Tu ulogu treba razvijati, nadograđivati. Ljudski govoreći, to je i dug zahvalnosti koju bi svaki svjestan Hrvat trebao iskazivati prema ljudima koji su izvan domovinskih granica, teškoćama unatoč, činili i čine sve da sačuvaju hrvatski nacionalni identitet i integritet te pridonesu ostvarivanju naših narodnih ciljeva. Vijenac zahvalnosti i tim ljudima treba na glavu staviti…

Vladimir Lončarević
Vijenac