Svaka je reakcija na beogradsku propagandu - loša reakcija

Danas, dok ovo pišem, aktualni srpski vožd Aleksandar Vučić još se nije oglasio o hrvatskoj Vučićgenocidnosti i srodnim temama. A kad veliki “vuk” šuti, ni njegovi “vučići”, raspoređeni po ministarskim kabinetima, nemaju što tematizirati. Možda vožd još spava. A možda se i priprema za veliko finale (veliko)srpske propagandne predstave koja ove godine, nakon Putinove invazije na Ukrajinu, uz vrlo aktivnu ulogu Srpske pravoslavne crkve, traje permanentno.

No kulminacija se, kao što se već uobičajilo, očekuje ovih dana, uoči obljetnice “Oluje”. Obrazac je poznat: milijun srpskih žrtava u Jasenovcu, srpski antifašistički i oslobodilački ustanak u Srbu, najveći genocid nad Srbima u “Oluji”, zločinačka uloga kardinala Stepinca i Katoličke crkve… Zaključno, što bi rekao vožd, ne može se koračati Hrvatskom a da se ne korača po grobu nekog srpskog mučenika.

Program iz 19. stoljeća

I iz godine u godinu u Hrvatskoj se otvara pitanje: treba li ili ne treba reagirati na propagandne provokacije iz Beograda? I kako reagirati? Jer čim uđete u javnu polemiku s lažima i krivotvorinama koje gotovo svakodnevno stižu iz samog političkog vrha Srbije i iz vrha Srpske pravoslavne crkve, srpska je propagandna mašinerija ostvarila cilj: uvlačenja Hrvatske kao sudionika i sukrivca balkanskih sukoba i destabilizacijskih politika.

Druga je opcija: ignorirati očigledne i sumanute provokacije. Jer po svojoj poziciji članice NATO-a i EU-a, Hrvatska bi danas trebala biti značajni dio rješenja u novom geopolitičkom resetiranju zapadnog Balkana, a ne dio balkanskog problema. No ako srpske provokacije ostanu bez odgovora, ma kako mjesečarske i sumanute bile, (veliko)srpska srpska propagandapolitika također je ostvarila svoj cilj: tako postupno pretvara svoju, na lažima sazdanu propagandu, u službenu povijesnu istinu.

Ukratko, svaka je reakcija na (veliko)srpsku propagandu loša reakcija. I zapravo je najveći propust institucionalne Hrvatske (politike, znanosti, kulture) što je podcijenila trajnost, sustavnost i kontinuitet velikosrpskog projekta i što je propustila razobličiti njegove načine provedbe i izgraditi vlastitu poziciju naspram projekta čiji je ultimativni cilj – slabiti do uništenja hrvatsku državnost stalnim dovođenjem u pitanje prava Hrvata na vlastitu državu.

Ti temeljni ciljevi, ucrtani u velikosrpsku ideologiju još u 19. stoljeću, a potom programski ugrađeni u srpsku politiku, bili su isti i 1918. i 1941., 1945. i 1991. kao i danas, 2022. godine. Mijenjale su se samo povijesne okolnosti i načini provedbe. Kada je bila jaka ili najjača, kao 1991., Srbija je nožem, puškom i topovima etnički čistila Hrvatsku od Hrvata, ali i svih drugih nesrpskih naroda, palila i sa zemljom nastojala sravniti hrvatske gradove, rušila katoličke crkve, pljačkala, uništavala i zatirala kulturno nasljeđe…

Današnji vožd Vučić bio je istaknuti šegrt te politike. I to nije nevažno. Danas, kada je zbog geopolitičkih promjena izrazito slaba (zbog obveza prema Rusiji i Kini i tradicionalne nesklonosti Zapadu), propaganda joj je, kad je o Hrvatskoj riječ, zapravo najjače oružje. Srbija osvaja riječima: Dubrovnik, srpsku Slavoniju i srpsku Dalmaciju, Ruđera Boškovića, hrvatski jezik i književnost, presvučena u moderniju građansku i ljudskopravašku odoru. Čini to dobrim dijelom preko svojih vazala (suvremenije agentura), koje i kad je jaka i kad je slaba, sustavno ugrađuje u sve hrvatske institucije… I kada je najjača i kada je najslabija, osvaja iz pozicije žrtve, koju gradi na djelomičnim ili čistim lažima.

Sustavna surovost

Može se razumjeti zašto je mnoge u Hrvatskoj, uključujući i političku i društvenu elitu, 1991. godine iznenadila politička ostrašćenost, kao i sustavnost i surovost s kojom je Srbija provodila projekt velike Srbije na hrvatskom tlu. Paradigma bratstva i jedinstva koju je nametnuo jugoslavenski komunistički sustav ograničavala je (i) spoznaju o srbija zastavavelikosrpskom projektu. Teško je razumjeti da trideset godina nakon tih tragičnih iskustava, u hrvatskom javnom i političkom prostoru nije izgrađena svijest i spoznaja o prirodi tog osvajačkog projekta s elementima genocidnosti, o njegovim ciljevima i načinima provedbe.

Propustile su tu svoj doprinos dati i hrvatska znanost i DORH i kulturno-umjetnička produkcija i, dakako, politika, koja ipak upravlja svime. Štoviše, dobrim su dijelom hrvatske institucije i uvučene (iz znanja ili neznanja) u velikosrpski projekt, kao suučesnici. DORH je (namjerno?) promašio i glavne krivce i prirodu rata, svodeći ga na građanski ratni sukob.

Mainstream povijesna znanost nije izišla iz okvira koje joj je postavila KPJ. Kulturno-umjetnička produkcija velikim dijelom izgleda kao da je stvaraju igrači s Vučićeve klupe za rezerve. HAZU se “obogaćuje” akademicima i akademkinjama koji negiraju hrvatski jezik, što je u velikosrpskom projektu korak prema negaciji temelja države… Sve to pod egidom pomirbe i građanskih nadnacionalnih vrijednosti.

Ali Vučić se ne želi i ne smije miriti s Hrvatskom, ma kako slaba Srbija trenutačno bila. Ne želi se miriti zbog sebe, jer svaka je geopolitička turbulencija prigoda za velikosrpski projekt, suvremeno – srpski svet. A ne smije se miriti zbog Putina, jer je njegov izravni eksponent na Balkanu. Hrvatska ne može promijeniti Vučića. Trebala bi mijenjati sebe.

Višnja Starešina
Slobodna Dalmacija

 

 

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.