Crkvu ne čine tek biskupi i hijerarhija...

Nakon što je u prošlu subotu održan veličanstveni koncert duhovne glazbe “Progledaj srcem”, na kojem se na Maksimiru okupilo, za ogromnu većinu estrade ili bilo kojeg drugog javnog okupljanja, nezamislivih pedeset tisuća ljudi, uglavnom mladih vjernika, osobno nisam trijumfirao, već dobio PTSP.

Vratio me taj koncert u neka sjećanja iz moje mladosti iz vremena komunizma.

Tada, kada je Crkva bila progonjena, ondašnji dominantni mentalitet koji je formirala partija i njezini mediji uvijek bi ostao zbunjen velikim katoličkim javnim okupljanjima, unatoč represiji. Mislim na fenomene Branimirove godine i Nacionalnog euharistijskog kongresa.

Te velebne svečanosti, Branimirove godine, održane su na ninskom lokalitetu Grgur 1979. godine, kada je euharistijsko slavlje predvodio kardinal Franjo Šeper, te 1989. g., kada ga je, uz sudjelovanje svih hrvatskih biskupa, predvodio kardinal Franjo Kuharić. Oba slavlja okupila su između 200 i 300 tisuća vjernika iz cijele Hrvatske i Hrvata iz inozemstva, a otada datira i zavjet Crkve u Hrvatskoj: “Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi misu.”

Zbunjena partija

Nacionalni euharistijski kongres, pak, svoju kulminaciju doživio je također osamdesetih, kada se u Mariji Bistrici okupilo 400 tisuća vjernika.

Partija je bila zbunjena, otkud ih toliko nakon desetljeća sustavnog zatiranja? Ni komunistički mediji nisu znali što bi s tim, morali su nešto napisati, no nigdje nije bilo politike ni političkih poruka, samo ogromna masa naroda koji pjeva i moli.

Za razliku od komunističkih medija, katolički mediji su obilato izvještavali, poglavito pokojni don Živko Kustić i fra Ljudevit Maračić. Nažalost, zbog takvog izvještavanja o vjerskom (!) događaju, na leđa im je sjeo danas ugledni odvjetnik Čedo Prodanović, onda komunistički tužitelj.

Don Živko je tada dobio četiri mjeseca zatvora, a pater Ljudevit dva mjeseca.

Danas više nema komunizma u tom obliku, ali postoji snažni i agresivni protucrkveni sekularizam, bilo politički, bilo aktivistički (NGO), bilo medijski. I onda im se dogodi duhovni megaspektakl na Maksimiru gdje 50 tisuća ljudi slavi Boga. Hej, pa ta Crkva je živa, ta mladost je na Maksimiru, odakle sad oni?

Zar ih svećenici pedofili nisu već potamanili? Visokoobrazovani, a slave Boga? Nisu nadrogirani, nisu pijani a idu na koncert, prije koncerta na Maksimiru se ispovijedaju, kako izvijestiti o tome a da nema skandala, po kojima je Crkva uglavnom medijski prisutna? Dakako, taj događaj morao je dobiti publicitet, ne doduše, kao gay parada, na kojoj je bilo par tisuća ljudi i političari, ali ipak je dobio publicitet. No najbolji komentar o tome napisao je Boris Beck, kojem nemam što dodati. Taj publicitet je, piše Beck, prazan jer mediji zapravo ne znaju što bi s takvim događajima.

Nije bilo tučnjave, nije bilo protuprosvjednika, nitko nije vikao “za dom spremni”, a scena duhovne glazbe u hrvatskoj javnosti ne doživljava se kao nešto relevantno.

Ta supkultura nije “in” kao neke druge, o kojima mediji mnogo i rado pišu, kao recimo o grafiterima, ali žilava je. Nadživjela je i šminkere i hašomane, i hipije i pankere, i rave, i acid, i house, i disco, i novi val.

Njihovu glazbu kritičari zaobilaze, ali izvođači imaju veću publiku od razvikanih zvijezda i traju mnogo dulje od negdašnjih zaboravljenih mladih nada. No ne mogu ući u mainstream medije zbog svojih ograničenih ambicija: oni ne pjevaju o društvenoj stvarnosti, nego o vjerskoj, i zato ih se ne razumije izvan Crkve.

Šifrirana imena

Već su i sama imena bendova šifrirana, poput ovogodišnjih izvođača kao što su Božja pobjeda, Božja slava band ili Emanuel, a da se i ne govori o temama pjesama koje se u 90 posto slučajeva sastoje od lutanja u potrazi za Bogom. Sve je to medijima nerazumljivo i nezanimljivo jer se o Crkvi izvješćuje samo u dva slučaja – ako je netko nekog napastovao ili je netko nešto pronevjerio.

Crkvu se u liberalnim medijima promatra izvana i prikazuje onako kako je se i zamišlja: kao monstruoznu tvorevinu od bogatstva i hijerarhije, koja ništa drugo ne čini nego gleda kako da kome uzurpira kakvu slobodu. Mediji u tu sliku vjeruju i sami je proizvode.

A onda im se, kako Beck primjećuje, dogodi živa Crkva puna mladosti, Crkva koja u tišini radi i služi, ne samo u Hrvatskoj, Crkva, unatoč svim unutarnjim problemima, grijesima i otpadništvu, posebno na Zapadu, “izađe iz ormara” i pokaže lice na Maksimiru koje nama koji smo “unutra” i nije neka novost. Pa onda, kao i u bivšem režimu pitanje: što ćemo sada? Čedo Prodanović, rekoh, danas je ugledni odvjetnik, druga su vremena, pa dušu cijelog projekta na Maksimiru, direktoricu Laudato televizije Kseniju Abramović, ne možeš više hapsiti. Što onda napraviti? Ništa, zbunjenost nad takvom Crkvom i događajem, umjesto represijom, zamijeniti zaboravom i čim prije se vratiti ustaljenim negativnim stereotipima kada je vjera i Crkva u pitanju.

Crkvu treba šibati kada zaslužuje, nije Crkva sveta i nedodirljiva krava, to radimo i unutar Crkve sami prema sebi. No moj PTSP iz vremena velikih vjerskih događanja u komunizmu sastoji se u jednostavnoj stvari: Kako onda, tako i danas, Crkva koju ne čine tek biskupi i hijerarhija, doživljava se tek kao problem društva, a ne kao dio rješenja za probleme društva.

Vremena druga, princip isti. Bojim se da ni Maksimir neće razbiti te stereotipe, ili je moj PTSP toliko jak da ne mogu “progledati srcem”.

Ivica Šola
Slobodna Dalmacija