„Takozvana“ Hrvatska

Za potrebe današnjeg Veloga mista neki će indolentni mužeki postati veliki znanstvenici, veliki SplitSplićani, a u određenome trenutku i veliki nacionalisti. Mladi će piciginaš Bojan skačući po Baćama, reći ovo: “Patite purgeri, plus trideset je u Splitu“.

Izmišljanje nekakve purgerske patnje, valjda će ga inicirati u velikoga Spliću i što je još moćnije, velikog hajdukovca. Isti će u svojoj bogatoj biografiji oplesti po Židovima i napiti se novinarske krvi. Iako će u kontekst mržnje spram Židova ubaciti i mržnju spram Hrvata i iako je jedno i drugo antihrvatska rabota, naći će se po koja ' rvatina i dati mu glas za to.

Slično će proći i Puljak koji je davno na piru pjevao ustaške pjesme.

Sve već viđeno i na nacionalnoj razini. Isti recept. Mesić od nepriznavanja hrvatskoga jezika 1967. preko ustaških pjesama do crvene zvijezde. Milanović od partijskoga cinkaroša do slučajne države, od ultraantifašista do ultranacionalista. Za svaki ukus po malo. S tim da se za ukus 'rvatina lažira i prikriva istinska udbaška rabota.

Već imaš svoje, malo pridobiješ korisne budale (Most i šire), i eto ti izborne pobjede. U jednom broju HT-a sam se narugala međusobnim prokazivanjem ljudi koji su evidentno hrvatski nacionalisti samo su raspršeni po krvno zaraćenim strankama; HDZ, MOST i DP. No to nema veze s orkestriranim ismijavanjem postojanja struktura Udbe u hrvatskome društvu uopće koje je uslijedilo nakon potpisa generala za pomilovanjem bivših udbaša. U emisiji Otvoreno, vidjeli smo SDP-ovca Vidovića kako s podsmjehom postavlja pitanje znanstveniku Jurčeviću u svome prepoznatljivom polupismenom stilu; E, Šime! E, Mate! E-građani: „Ma gdje vam je ta Udba!?“. Potom, ako ste udbaprimijetili, Milanović u svakom govoru etiketira Plenkovića udbašenkom i udbašem od koljena sedmog. Slijedi niz šala i pošalica na račun desničarske babe roge Udbe, pa i u apolitičnom zabavnom programu HRT-a.

Apolitična Danijela Trbović za tu je prigodu postojanje Udbe ubacila u teoriju zavjere. Zna Danči kako određenu anomaliju u društvu zakamuflirati. Predstaviš ju kao teoriju zavjere. Na taj način svaka je racionalna, pa i znanstvena eksplikacija o postojanju anomalije unaprijed ismijana. Produkt Udbe je i podjela državotvornih Hrvata i unutarnje etiketiranje udbaškim predznakom čime se postiže degradiranje konstruktivne kritike kojoj je cilj dobrobit Hrvatske i ništa više.

Teško je danas razarati Hrvatsku ratom osim ako ne uđemo u međunarodni sukob. Zato Udba vodi hibridni rat. Unutar države to je totalno svojatanje i mijenjanje lica i naličja hrvatske kulture i povijesti.

Povijest je učiteljica života, ali ako iz nje izvlačimo segmente i lažiramo, ona je ubojica. Upravo nam takvu povijest serviraju udbaške strukture koje se danas prikazuju baba rogama kojima se plaše mala djeca. A tko onda uporno radi na jugoslavenizaciji i srbizaciji hrvatske kulture?

Navest ću nekoliko splitskih primjera iz povijesti jer nas čekaju ponovni izbori u Splitu, a povijest se ponavlja.

Pokušat ću kroz povijesne osobe i događaje koji se oživotvoruju u lažnome ruhu u skladu s ideološkim načelima Udbe, približiti gore navedeni manipulativni PR spomenutih političara koji se služi istim načelima u svrhu upravljanja masama.

Veliki domoljub Prof. Josip Barač (1871.-1939.), u splitskoj i široj javnosti poznat je samo kao krsni kum Hajdučkoga Smojeimena. To što je bio hrvatski domoljub gura se pod tepih. Tko jugoslavensku povijest i Smojinu crvenu fantaziju Splita uzima zdravo za gotovo, ovo mu je više nego dovoljno.

U Velom Mistu utjelovljen je u liku profešura koji predstavlja i drugoga profesora, Ćiru Gamulina (1903.-1942.). Prof. Ćiru mučki su ubili Talijani jer je smatrao i to naglas izrekao da se nema što slaviti na godišnjicu talijanske okupacije Splita.

Istina je da je prof. Josip Barač bio veliki promicatelj i zaljubljenik u sport, ali i to je opet povezano s nacionalnim osjećajima kao uostalom i danas. Treba prepoznati kako danas Udba radi na hajdučkome osjećaju provocirajući mržnju spram nacionalne reprezentacije. I također treba prepoznati da onaj koji s osjećajem mržnje spram reprezentacije navija za Hajduk, nije tu jer voli Hajduk. Tu je jer mrzi reprezentaciju. Pokušat će iz Hajduka isisati nacionalna obilježja. Neće mu pasti na pamet promocija prvoga hajdučkog dresa u nacionalnim bojama. Na Face-u tih lažnih navijača Hajduka, vidjet ćete samo dres s grbom petokrake. Jer nije tu radi Hajduka. Tu je radi promocije zvijezde petokrake. I nije baba roga. Udbaš je ili je korisna budala Udbe.

Vratimo se 100-tinjak godina unatrag radi navijača i Torcidaša koji žele znati više. Krsni kum i veliki navijač Hajduka prof. Josip Barač nikada se ne bi odrekao hrvatske nacionalne reprezentacije. O tome svjedoče u popularnoj kulturi namjerno zamagljeni dijelovi njegove biografije. „U kolijevci hrvatske povjesnice“, njegovo je djelo. Jako je zaslužan za revalorizaciju djela pjesnika Luke Botića, baš zato što je pjesnik kod splitske mladeži bio popularan jer se kao zastupnik u Saboru borio za sjedinjenje Dalmacije s ostatkom Hrvatske. Zatvaran je zbog prohrvatskih stavova itd.

Prof. Ćiri Gamulinu također se udbaški prikriva ili umanjuje domoljubni karakter. Imao je samo 39 godina kad su ga ubili, ali sasvim dovoljno da ga SFRJ historiografija uzme pod svoje, i ne pušta dan danas. Njegovi hrabri nacionalni udbaosjećaji u jugoslavenskoj historiografiji se tumače baš kako ih literat Smoje prispodobljuje u Velome Mistu; za potrebe revolucionarne misli. Za iste potrebe izmišljeno mu je i članstvo u pokretu otpora u njegovoj wikipedijskoj biografiji. Kada na tu laž kliknete fusnote 1 i 3 koje bi tobože trebale dokazati profesorovu pripadnost toj organizaciji, ni riječi o tome.

Divno je promatrati genezu banalizacije, ljuštenja istine na poluistinu, pa u dosta slučajeva i do laži. Urednik Slobodne Dalmacije kako bi ocrnio obljetnicu HOS-a u Splitu, članak kojemu je poruka utjecati na povratak imena „Ćiro Gamulin“ 2.-oj jezičnoj gimnaziji, naslovljuje: „Omiljenog profesora prije točno 80 godina zatukli su fašisti jer je govorio da je 15. travnja 1941. bio ‘najtužniji dan za Split‘, nekada je imao i ‘svoju‘ školu, a danas se gradom ori ‘Za dom, spremni!‘“.

Iz ovoga naslova pomislite da mu je prvo, tijekom „mračnih, Tuđmanovih“ devedesetih oduzeto ime školi (dogodilo se to 1986.), a drugo da se borio protiv ZDS-a. Samo naslov, a tako puno laži u njemu. Kada bi okrenuli za 180 stupnjeva ovu lažnu uredničku poruku, dobili bismo puno bližu istinu. Profesor Ćiro je smatrao Italiju okupatorom i sasvim je sigurno patio što Split nije dijelom domovine. Nikakve „takozvane“, nego jedine domovine Hrvatske u to doba. Da se ne navučem na špekulacije Slobodankinih udbaško-partijskih umotvorina, da ostavim po strani ZDS koji se u SD tekstu ni ne spominje, koji se istina nije proslavio od 41. do 45., ali je zato puni kredibilitet i počast dobio ndh91., smatram značajnim upozoriti na krađu hrvatskih heroja i izvrtanje istine. Na udbaško-partijsku kanonizaciju ličnosti i povijesnih događaja.

Iz ovih razloga može nas se smuljati i u sadašnjosti. Iz ovih razloga, Milanović postaje velikim domoljubom, Račan pionirem demokracije, a Tuđman stari udbaš.

Dokumentarac velikog redatelja Bogdana Žižića „Stoljeće kinematografije u Splitu“ (2011.), vrlo zanimljiv, ali također, nažalost u sebi nosi sjeme partijske demagogije.

Gledatelji mogu vidjeti zanimljive prizore dočeka mrtvoga Aleksandra Karađorđevića u Splitu s vrlo oskudnim i objektivnim komentarom da je to bilo u svrhu promidžbe. Što je točno i čak u redu ako je tako cijeli film ideološki, neostrašćeno komentiran. Međutim, kad dolazi NDH i partizansko doba, jasnije je komu autor ideološki pripada. A onda iz toga proizlazi da autoru više smeta povratak Splita Hrvatskoj 1943. nakon pada Italije, nego velikosrpski cirkus s povratkom ubijenoga kralja Aleksandra baš u Split. Hm, zna promidžba na koga će i gdje će udariti. Tada velikosrpska, poslije partijska, danas sveobuhvatno; antihrvatska promidžba. Mora se priznati, jako su dosljedni, uporni i znaju zanat!

Bogdanu Žižiću je 1943. Split, jer je bio pod njemačkim protektoratom, ali realno teritorijalno u NDH, samo formalno hrvatski grad. A realno njemački? Pitam se. Valjda je u najmanju ruku obrnuto. Pa onda, ona čuvena sintagma „takozvana NDH“ je te 1943. ušla u Split. S druge pak strane, nećemo čuti da je iste godine pala „takozvana“ Italija, došao „takozvani“ njemački protektorat., „takozvana“ sloboda uklizala 1944., “takozvana“ Jugoslavija nametnula svoju tiraniju čitavih 45 dugih i mučnih godina. Ne. To nećemo čuti.

Jednome drugom intelektualcu Bogdanu Radici puno je jasnije tko su ti čuveni „oslobodioci“ Splita 1944. godine i općenito što je komunistički režim i nova Jugoslavija uradila hrvatskome društvu i pojedincu. Opisat će svoja iskustva u knjizi „Hrvatska 1945“ koju je napisao u inozemstvu nakon što je 1945. godine, posjetivši Split, sam iskusio što se jugadogađa u sustavu „… koji traži posvemašnje podvrgnuće čovjeka laži-dogmi…“. Radici je trebalo par mjeseci da vidi da Titova povijesna uloga nije isključivo antifašistička, odnosno da je kolateralno antifašistička, a mnogima ni 77 godina nije dovoljno. Zato, Bogdana Radice nema u Smojinome Velome Mistu, niti ga može biti u Bojan-Puljkovome.

Otkrivena mu je spomen ploča na njegovoj rodnoj kući 2012., ali koliko je to zauzelo mjesta u medijima, a koliko obaranje biste Rade Končara koje je posljedica pijanstva jednoga čovjeka, govori o hrvatskome društvu zatrovanom Udbom.

Bogdanu Žižiću i sličnima, stvarno je sloboda došla 1944. Sa svim onim povampirenim, komunističko zadojenim čistačima drugih ideja i misli zajedno s njihovim nositeljima, slobodnomislećim ljudima.

Ne bi me čudilo da u Slobodnoj Dalmaciji izađe križaljka gdje se traži navesti žitelje „takozvane NDH“, a točan bi odgovor bio: “takozvani Hrvati“. Ili pak žitelje „zločinačke NDH“ s točnim odgovorom: „zločinci“.

Ni šire u javnim medijima nećemo čuti rečenicu da je Pavelić vratio Split Hrvatskoj 1943., ali će nas Splićane redovito bombardirati kako ga je olako darovao 1941. Stoga bi se Splićani trebali radovati partizanskoj Jugoslaviji i biti Jugoslaveni. Ne daj Bože reći takozvana il' zločinačka il' fašističko-komunistička tvorevina Jugoslavija. Čista k'o sunce, bistra k'o potočić. Od Vardara do Triglava, samo i isključivo Jugoslavija!

Ako ćemo banalizirati komplicirane stavke prošlosti, logičnije je reći kako je Pavelić vratio Split Hrvatskoj negoli da su nas partizani oslobodili 1945. Kada je NDH kako tako ušla u Split, Žižić i Jugoslaveni reći će „takozvana“ NDH i samo „formalno“, trebaju pri tom izričaju imati na umu da sve to vrijeme u Splitu ne živješe Talijani, nit' Nijemci, nit' partizani, nit' kakvi čudaci formalno-takozvani Hrvati, nego uvijek i samo pretežito Hrvati koji sada, trebalo bi biti na veselje svih, konačno žive u formalnoj i stvarnoj i slobodnoj svojoj državi Hrvatskoj bez onog atributa „takozvana“.

Kako vrijeme prolazi, a političari nam već državu nazivaju slučajna i izgledaju kao Bojan, Puljak i Milanović, a neki ih zbog navedenih razloga percipiraju 'rvatinama, ne bi me čudilo da tomu „slučajna“ radi države za koju se istinski bore, prikrpe i „takozvana“.

Nataša Božinović
Hrvatski tjednik

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.