Da se u suvremenom hrvatskom društvu nastavlja sustavna proizvodnja društvenoga kaosa, posljednjih su dana pokazala previranja u udrugama civilnoga društva i njihovi medijski odjeci kao i događanja u tijesnoj povezanosti s udrugama civilnoga društva. Naime, civilno društvo, kao i udruge koje ga tvore, prijeko je potreban segment svakoga demokratskoga i pluralnoga društva te se kao takav u zemljama stabilne demokracije očituje kao važan faktor unapređivanja svekolikih odnosa, skrbi za humanizaciju i slobodu cjelokupnog društva i kao faktor nadzora politike koja uvijek vrlo lako zastrani. Tako je jačanje civilnoga društva u stabilnim demokracijama velik dobitak za sve građane i ukupno društvo.
Udruge civilnoga društva u Hrvatskoj, zemlji iznutra okovanoj komunističkim nedemokratskim nasljeđem i premreženoj ideološkim, obavještajnim i interesnim moćnim skupinama, imale su veliku šansu dati svoj doprinos demokratizaciji, humanizaciji i oslobađanju hrvatskoga društva. Osim časnih iznimaka koje su pokušale i pokušavaju djelovati u tom smjeru, u hrvatskom društvu pojavile su se civilne udruge koje zapravo ništa ne znače kao i one koje su se uklopile u mrežu ideoloških i interesnih skupina pa umjesto razvijanja demokracije - premda su im često puna usta demokracije i ljudskih prava - postaju upravo zapreke razvitku stvarne demokracije, pluralnosti i slobode u hrvatskom društvu. Da to nije slučajno tako, jasno je svakome tko analizira kako su nastajale neke glasnije udruge civilnoga društva odnosno s kakvim su prošlostima neki od vodećih članova koji su oblikovali te udruge, kako su stranački politički neformalno opredijeljeni i kako su neke osobe preko tih udruga izborile za sebe svoje sinekure odnosno ponovno privilegirani položaj. Nitko nema pravo nikome osporavati udruživanje u skladu s pozitivnim zakonskim propisima, ali ne može se očekivati da će osobe koje su bile privilegirane u komunističkom poretku i koje su ono komunističko društvo proglašavale demokratskim, štoviše vrhunskom demokracijom, dati kakav doprinos demokratizaciji hrvatskoga društva. Ne može se također očekivati da će djelovanje nekih udruga koje su gotovo potpuno financirane iz inozemstva - kako je to javno ovih dana upozorilo više saborskih zastupnika - imati na pameti služenje na dobro svih građana i ukupnog hrvatskog društva a ne za interese svojih financijskih podupiratelja. Tako je hrvatsko civilno društvo, umjesto prostora demokratizacije, humanizacije i oslobađanja, postalo novo važno poprište kaosa pa nije nelogično što određeni lijevo ideološki i politički orijentirani ljudi istodobno sjede u nekoliko udruga te iz njih vode svoju ideološku borbu ne prežući ni pred očitim neistinama.
Velik je dobitak za ukupno hrvatsko društvo što su se počele ustrojavati udruge civilnoga društva koje svoje djelovanje temelje na univerzalnim vrijednostima i koje jedine u tom sektoru artikuliraju opće dobro kako ga shvaća većina hrvatskih građana. Neke od takvih udruga, koje su se pokazale sposobne ponuditi kvalitetniji, stručniji i svestrano verificirani program zdravstvenoga odgoja u školama, te ga ni Ministarstvo obrazovanja, znanosti i športa nije moglo odbiti, naišle su na nečuvenu harangu i optužbe i podmetanja - što sasvim jasno očituje kako je ideološki i grupni interes i dalje važniji od stvarnoga općega dobra svih građana.
I slučaj sigurnosne provjere kandidata za Savjet za razvoj civilnoga društva, utemeljene na uredbi iz 2003, dakle ipak zakonite, bez obzira na moguće propuste pri provedbi, izazvao je neviđenu paljbu te je Vlada odmah našla "krivca" i spremno ga žrtvovala, jer su zahtjevi pojedinih udruga Vladi, čini se, važniji od zahtjeva Hrvatskoga sabora - što je još jedan pokazatelj nedopustivoga toleriranja kaosa u hrvatskome društvu.
Vrlo je znakovit verbalni sukob nakon žrtvovanja Jadranke Cigelj s njezinom pretpostavljenom ministricom jer je otkrio da su hrvatski moćnici spremni "zgaziti" svakoga tko bi doveo u pitanje njihov privilegirani položaj. No takva brutalnost ne može proći nezapaženo te je sigurno mnogima, koji dosada nisu imali jasnoće, otvorila oči.
U kontekstu toga žrtvovanja i ekspresne smjene Jadranke Cigelj često se, osobito u medijima, spominje intervju koji je ona dala Glasu Koncila u listopadu 2005. godine. Taj je intervju izazvao strahovitu reakciju čim se pojavio jer je očito pogodio mnoge svojim istinitim i objektivnim stavovima. Taj intervju, kako tada tako i sada, osobito u režiji Sanje Modrić u Jutarnjem listu od 25. siječnja, doživio je tolike pristrane interpretacije da je u potpunosti falsificiran, a onda se podmetnuti falsifikati uzimaju kao polazište za grubi obračun. Tako - evo samo jedan primjer - Jadranka Cigelj u tom intervjuu doslovno kaže: "Teško država može imati nadzor nad svim, ali ipak bi morala imati uvid u financijski dio i sankcionirati one koji bi zloupotrebljavali", a komentatorica u Jutarnjem listu stavlja joj u usta da je "udruge prikazala kao babaroge, suspektne i opasne jer ih ne kontrolira državni represivni aparat (!)". Tražiti zakoniti financijski nadzor nešto je što je uobičajeno u svim demokratskim zemljama te je Jadranka Cigelj posve u pravu kad to traži, no to nema nikakve veze s onim što joj komentatorica Jutarnjeg lista tendenciozno podmeće, tj. s potrebom da državni represivni aparat kontrolira udruge. Komentatorica također tvrdi da je Jadranku Cigelj trebalo smijeniti odmah čim je dala taj intervju Glasu Koncila, a to znači da ju je trebalo kazniti jer se usuđuje imati svoje mišljenje i jer se ne uklapa u određenu moralno-političku podobnost koju komentatorica preferira. No ta tvrdnja komentatorice kao i smjena Jadranke Cigelj nameće još daleko ozbiljnije pitanje: Smije li se u današnjoj Hrvatskoj nekažnjeno govoriti istina?
Ivan Miklenić
Glas Koncila
{mxc}