O Ivkošićevom stradavanju na HRT-u izvijestili smo isti dan iz vijesti Portala Javno.hr. U njoj su se već spominjale teške ozljede, koje su nam kasnije potvrdili i bolnički krugovi. Stradavanje po toj prvoj vijesti uslijedilo je nakon što su u Ivkošićevoj neposrednoj blizini ispaljene konfete pod velikim pritiskom, dok se u kasnijim vijestima iz izjave glasnogovornika HRT-a Janosa Römera navodilo kako je Ivkošić bio na drugom kraju studija, odnosno udaljen desetak metara od mjesta s kojeg su ispaljivanje konfete. Što se točno dogodilo ostalo je do danas nejasno budući da o cijelom događaju nije bilo drugih službenih izvještaja. U svakom slučaju, očekuje se duži oporavak, čiji ishod se sa sigurnošću ne može predvidjeti. Ovom prilikom svi mi uključeni u rad oko Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća novinaru i kolumnisti Milanu Ivkošiću želimo potpun oporavak i da mu bolnički božićni dani budu što je moguće mirniji, radosniji, i svakako - blagoslovljeni. U nastavku prenosimo "Tjednu inventuru" koja je u subotu ipak izašla u Večernjem listu, kao i komentar "Budite običan svećenik!" objavljen u četvrtak.(mm)
Čime gađati hrvatske političare
Subota 13. 12.
Tito je ubio 25.000 zagrebačkih ognjištara
Opet su se na zagrebačkom Trgu maršala Tita porječkale dvije skupine – jedna (desetak puta veća) hoće promjenu naziva toga trga, a druga se tome protivi. Titoisti su svoje protivnike nazivali ognjištarima. Nejasno je zašto bi ljubav za ognjište trebala biti žigosana, jer u doslovnom i prenesenom značenju oko ognjšta se svi skupljamo – bilo to stvarno ognjište s vatrom, bila to televizija, kinodvorana, kavanski stol. Kao “preslikano” sunce, ognjišna vatra, iskonsko mjesto i razlog okupljanja, služi za kuhanje i pečenje hrane, ona nas grije i u tami osvjetljava prostor. Svi drugi čovjekovi izvori topline i svjetla, u selu i u gradu, samo je oponašaju. Ako je Tito, o kojem ni mnogi objektivni lijevi intelektualci ne dvoje da je bio ratni zločinac i okrutni diktator koji ne samo da nije bio antifašist nego se u svojoj vladavini služio istim metodama kao nacistički i fašistički režimi, mnogim Hrvatima ognjište uništio ili ih je od njega odvojio poslavši ih u smrt, onda se oni koji se zauzimaju za promjenu imena spomenutoga trga mogu ponositi svojim ognjištarstvom. Što se pak Zagreba tiče, Titov režim je poslije “oslobođenja” 1945. godine poubijao i 25 tisuća njegovih “ognjištara”!
Nedjelja 14. 12.
Na čemu cvjeta pionirka Slavenka
Čim joj se u inozemstvu za to pruži prilika, trećerazredna spisateljica Slavenka Drakulić (koja bi se kao takva mogla dokopati i Nobela) popiški se po Hrvatskoj. I to – izbirljivo. U Britaniji će se pomokriti po “fašističkoj Hrvatskoj”, jer to Britance najviše zanima, a u tranzicijskoj Slovačkoj, u kojoj prokazivanje “fašizma” ne bi imalo takva učinka, u intervjuu u dnevnom listu SME reći će: “U Hrvatskoj su gangsteri krema društva”. Sličnu tvrdnju u Hrvatskoj su novinski komentatori napisali na desetke puta, ali tko su oni! Svjetska pak “reputacija” Slavenke Drakulić (nijedna autorica svojom nepismenošću nije zadavala toliko glavobolja lektorima u Zagrebu kao ona!) i iskonstruirana je zato da bi njezini sudovi o Hrvatskoj bili “relevantni”, imali odjeka i “ubrzali” nam put u EU. Svojim skrbnicima na Zapadu, koji je podmićuju šakom eura, u istom intervjuu otkriva još jednu epohalnu činjenicu: “Negiranje istine na Balkanu je i dalje uobičajeno”. Pa na negiranju istine taj Zapad vodi najkrvavije ratove u povijesti te milijardama ljudi u svijetu otima nacionalna bogatstva prepuštajući ih masovnim smrtima i bolestima. Na tom svjetskom smradu – cvjeta Titova pionirka Slavenka.
Ponedjeljak 15. 12.
“Let 3” je slika morala u Hrvatskoj
Novine pišu o gostovanju grupe “Let 3” u HTV-ovoj emisiji “Nedjeljom u 2”, koju je zbog nepristojnosti “letovaca” Aleksandar Stanković prekinuo. Ispaljivanje čepova iz golih stražnjica može se protumačiti i izvan voditeljeve krivnje i krivnje gostiju, kao ilustracija općeg morala u Hrvatskoj, prije svega morala onih koji su za zemlju najodgovorniji. Kada, na primjer, na televizijama političari danomice lažu, kada se na malim ekranima, i u ozbiljnim političko-gospodarskim i u džetseterskim ili glamuroznim emisijama, pojavljuju osobe koje su Hrvatsku ili opljačkale ili njezina temeljna bogatstva rasprodale strancima, nitko ne prekida emisiju, njihova besramnost nikome ne smeta niti o toj besramnosti raspravlja Programsko vijeće HRT-a. Zašto? Pa zato što hrvatske televizije nisu ni javne, ni objektivne, nego su ili transmisije vlasti i drugih moćnika, kao HTV, ili žive od oglašivača, to jest od kapitalističkog gospodarstva koje zasigurno ne bi davalo novac onome tko bi iz dana u dan razotkrivao njegovo profiterstvo, te siromaštvo i obespravljenost njegova radništva. Stoga su, recimo, Sanader i Mesić u “Dnevniku plus” isti kao “letovci” koji iz golih stražnjica ispaljuju čepove.
Utorak 16. 12.
EU: kako “pomesti smeće s ulica”
Cijeli svijet, pa onda i mi u Hrvatskoj, krivo tumači prosvjede u Grčkoj. Nisu to prosvjedi nego izrazi oduševljenja zbog članstva Grčke u Europskoj uniji. Negdje pak čitam kako se u EU boje da bi se ti navodni prosvjedi, ako ih Grčka ne zaustavi, “mogli preliti na druge zemlje što bi izazvalo nestabilnosti i dovelo u pitanje koncept EU”. Ma kakvi! Ja mislim da u EU jedva čekaju da se oduševljenje Grka, koje razjaruje i činjenica da uživaju u neradu (10 posto nezaposlenih) proširi Europom, da zahvati češku, mađarsku, bugarsku, rumunjsku i inu mladež i radništvo te da se tako učvrsti koncept Unije a ne da se dovede u pitanje. Jer, kako se može dovesti u pitanje koncept koji je utemeljen na interesima nekoliko najjačih europskih država, na porobljavanju naroda i ekonomija u slabijim zemljama, pogotovo tranzicijskim, na porobljavanju radništva u svim zemljama, na nasilnom nametanju ustava, na izboru najkorumpiranijeg kadra u glavna tijela EU, napokon, na politici onih ljudi koji poput Sarkozyja prosvjednicima poručuju: “Pomest ćemo to smeće s ulica”. Nevolja je za kapitalističke bandite i korumpiranu političku elitu EU što to “smeće” povremeno dade do znanja da je riječ o ljudima!
Srijeda 17. 12.
Monkey na vašoj djedovini
Imate zemljište zbog konfiguracije pogodno za golf, ali vam golf nikad nije padao na pamet. Od tog su zemljišta živjeli vaš pradjed, djed i otac, a sada živite i vi. Ono je za vas sve, s njime ste ukorijenjeni u porodičnu tradiciju, u obitelj, zavičaj i domovinu. No jednoga dana može vam doći neki domaći ili strani kapitalistički monkey, to vam zemljište oduzeti i platiti vam ga onoliko koliko sam odredi, iščupati vas iz stoljetne vezanosti za to sveto tlo, iščupati hrvatsku himnu iz vas i vas iz hrvatske himne u kojoj Hrvat svoj narod ljubi
Dok mu njive sunce grije
Dok mu hrašće bura vije.
Gledao sam jednom u ZOO-u kako se majmun igra lopticom. Prvo ju je grizao, pa gurao do nekog udubljenja, pa odatle vadio, izmicao se i ponovno je prema tom udubljenju gurao. Za golf, tu majmunsku zabavu koju je dokoni svijet bogataša pretvorio u elitnu igru, Hrvatski je sabor izglasovao zakon koji može posjeći vaše hrašće i vaše njive iz himne pretvoriti u ledine kojima će se kotrljati loptice veličine jaja Ive Sanadera i HDZ-ovih zastupnika, jaja kojih više nema jer ih je Europa uškopila.
Četvrtak 18. 12.
Na Sanadera bi se mogla baciti kašeta srdela, na Mesića haaške perike...
Cipela dodiruje i skuplja svaku vrstu blata i prljavštine, pa onome na koga je baciš kažeš što je. Iračkim herojem postao je novinar Al-Zaidi koji je američkog predsjednika Busha na konferenciji za novinare dvaput gađao cipelom. Što bi se moglo baciti na hrvatske političare? Sanadera bi se, na primjer, moglo gađati kašetom srdela iz ZERP-a ili Savudrije, gumenom maskom s likom Carle del Ponte, bruxelleskim vazelinom, kopijama palmi sa splitske rive, maketom brodova, kantama s oznakom Ine... Mesića maketama tajkunskih jahti, trulim voćem Jure Klarića, popisima rodbine i svojte, smotuljcima od vreća našičke cementare, haaškim perikama... Luka bi Bebić napokon mogao osjetiti što je knjiga kad bi ga pogodilo neko izdanje Matice hrvatske. Šukera bi se moglo gađati remenom s vrlo malo šansi da ga se promaši. Na Slavka Linića mogao bi se baciti cjenik hotela “Excelsior”, a na Zorana Milanovića brošura o socijalnom nauku Crkve!
Petak 19. 12.
Bilo je optuženo prezime Tuđman
Nakon što nije dokazano nezakonito posredovanje u dobivanju poslova i nakon treće oslobađajuće presude, svima je valjda jasno: nije bila optužena osoba Nevenka Tuđman nego – prezime. Kći predsjednika Tuđmana dobila je zadovoljštinu, ali su njezino ime i prezime godinama povlačeni po novinskim crnim kronikama te ju je hvatalo zlurado oko televizijskih kamera. No nije svako zlo za zlo: onako kako je završila optužba protiv Nevenke Tuđman završile bi u srazu s istinom i optužbe protiv njezina oca i cijele obitelji. Obitelji koja je zbog laži o svome bogaćenju, što ih je pronosio i predsjednik Mesić, u vrijeme Račanove vlasti nekoliko puta tražila da se službeno ustanovi što ima, ali to nikad nije učinjeno, valjda zato što se nije htjelo izgubiti temu koja se uvijek iznova može ponavljati. Ironija je htjela da Tuđmanova kći bude oslobođena gotovo u isto vrijeme kad je Mesićev šogor (koji je bio sumnjičen i za ratno profiterstvo!!!) pokazao kako se obogatiti: na preprodaji Podravkina odmarališta u Pirovcu zaradio je 30 milijuna kuna.
Milan Ivkošić
Večernji list
Budite običan svećenik!
Svećenik Zlatko Sudac nije ni svetac ni čudotvorac. To treba reći na početku razgovora o tome jedinstvenome fenomenu, koji ovih dana, nakon izlaska knjige “Zlatko Sudac, razgovori” Dunje Ujević, privlači tako reći svekoliku nacionalnu pozornost. Jer - sveci i čudesa ovu nesretnu zemlju uvijek čine još nesretnijom.
Navuci ljude na lakomislenost, na povodljivost, na površnost, na dojmljivost, na ganutljivost, na praznovjerje, na poklonstvo ovozemaljskom božanstvu, na misionarstvo, na iskupiteljstvo, na spas iz nadnaravnoga - to je stupica u koju upadaju svi narodi svijeta, a pogotovo oni kojima je bijedi potrebna čudotvorna utjeha.
Ne kažem da to želi Sudac, ali u jednostranim poimanjima on bi mogao biti opravdanje svima onima koji varaju Hrvate iznimnim moćima, povijesnim poslanjima i ambicijama. Naslušali smo se u posljednjih desetak godina političara koji su se predstavljali kao čudotvorci koji će Hrvatsku, poput Mojsija, iz ropstva izvesti u blagostanje što nam je nadohvat ruke - a ono je na razvijenom Zapadu, u Europskoj uniji, u NATO-u i drugim europskim i svjetskim asocijacijama.
Hrvatska je na početku 2000. godine nasjela “karizmatiku” Račanu, drugorazrednom političaru iz komunizma koji se nametnuo kao prvorazredna zamjena za posrnuli HDZ koji poslije Tuđmanove bolesti i smrti nije imao šanse. I što nam je taj “karizmatik” ostavio? Nikad u povijesti zaduženiju zemlju s gotovo četiri stotine tisuća nezaposlenih, sa standardom koje je većina stanovništva ocjenjivala lošijim nego u prijašnje vrijeme i s katastrofalnim kadrom postavljenim u čistkama koje su bile nalik na čistke iz 1972. godine nakon sloma Hrvatskog proljeća.
Hrvatska je nasjela i “karizmatiku” Draženu Budiši, koji je, kao komunistički zatvorenik, sklopio savez s Račanom, savez žrtve i krvnika, samo zato što se nadao da će biti ustoličen kao predsjednik države. Ali pretekao ga je “karizmatik” Mesić, koji je također, kao i “karizmatik” Sanader, svoj imidž izgradio na čudotvorstvu s kojim će Hrvatsku iz njezine izoliranosti, marginalnosti i nerazvijenosti uvesti u veliki svijet razvijene Europske unije i u sigurnost koju će nam jamčiti NATO savez.
Dakle, hrvatska politika posljednjih desetak godina politika je čudotvorstva i svetih krava, koja zacijelo računa na istu vrstu obmane u kakvu se može izroditi i neki vjerski, kršćanski naum koji bi Krista iskoristio za show, za predstavu u kojoj bi se uloge podijelile na obožavane likove i opčinjenu publiku.
Danas bi neki nezavisni promatrač mogao Hrvatsku vidjeti na dva pola, političkom i religijskom, ali s jednom simbolikom - svetačkom. Na religijskom polu kršćanska svetost je utjelovljena u Zlatku Sudcu i njegovim slaviteljima Živku Kustiću i Zvjezdanu Liniću, dok su na političkom polu svetinje EU, NATO, hrvatsko članstvo u Vijeću sigurnosti UN-a i u predsjedanju u tom tijelu. Isti tip utjehe i nacionalne hrane nude oba ta miljea, pozivajući nas istom riječju: “Vjerujte!” Ali, oprostite, stotine tisuća nezaposlenih i mnoštvo zaposlenih kojima se upravo nudi ili otkaz ili još manji minimalac Bog je stvorio da na ovom svijetu nešto rade i tim radom nešto zasluže, a karizmatičnost i Sjevernoatlantskog saveza, i Europske unije, i Sudca, i Mesića, i Sanadera sama im po sebi ne znači - ništa!
Stoga bi Sudac, dok mu je još vrijeme, trebao naći načina da sruši svaki tron svetosti na koji ga postavljaju kako bi mogao u Hrvatskoj djelovati ne svojim čudotvorstvom nego kršćanskom običnošću koja je, gdje je u spomenutoj knjizi ima, a ima je gotovo u obilju - jedina vrijednost ovog odličnog izdanja. Ne budite Račan, Budiša, Mesić, Sanader ili Severina, budite - običan službenik Božji.
Milan Ivkošić
Večernji list
{mxc}