Proslava Dana državnosti - koji se u Hrvatskoj slavi 25. lipnja na obljetnicu prihvaćanja u Hrvatskom saboru Deklaracije o neovisnosti Republike Hrvatske - dobra je prilika i povod za svestranu analizu položaja, razvitka i perspektiva hrvatske države a u čemu bi, logično, osim političkih stranaka, kako onih na vlasti tako i onih u opoziciji, trebali sudjelovati i kompetentni i stručni društveni i medijski analitičari, ali i građani pa i građani vjernici. Premda je Hrvatska kao suverena država još uvijek mlada te bi joj takve dobronamjerne analize itekako mogle dobro doći, cjelovitih ili svestranih analiza ipak nema, pa veću pozornost privlače i dobivaju one parcijalne analize koje se usredotočuju na pojedine segmente, često tek one koji su u skladu s interesima pojedinih skupina u hrvatskom društvu. Uz ostvarene napretke, među kojima je možda najočitiji relativno učvršćen položaj hrvatske države u međunarodnoj zajednici, s vjerničkog stajališta kao istaknuti problem ističe se nedostatak političke volje i na mnogim razinama manjak osjetljivosti za opće ili zajedničko dobro hrvatskoga društva i svih njegovih članova.
Dan državnosti priziva osobitu pozornost na državu - tj. na njezine strukture i na osobe koje djeluju u tim strukturama na svim razinama - te podsjeća da država sa svim svojim strukturama ima jedini smisao biti u službi općega ili zajedničkoga dobra društva i građana na određenom teritoriju. Nositelji državnih vlasti na svim razinama, bez obzira na svoja politička, ideološka i ina uvjerenja, svim svojim djelovanjem, kako na međunarodnom planu tako i na domaćem, ispunjavaju svoju zadaću jedino ako ostvaruju predano služenje cjelokupnom hrvatskom društvu i svim njegovim članovima. U svakom društvu, pa i hrvatskom, ima napetosti, kontradikcija, povijesnih i aktualnih sukobljavanja i sučeljavanja interesa, pa je dužnost državnoga aparata tako određivati i provoditi »pravila igre« da svim građanima budu zajamčeni sloboda, jednakost, ravnopravnost, socijalna pravda, ljudska prava, vlasništvo i mogućnost časnog poboljšanja kvalitete života. Premda ne postoje ni idealni državni aparat ni idealna »pravila igre« i njihovo provođenje, u Hrvatskoj, čini se, ipak ima previše pogodovanja određenim skupinama, bilo da im se izravno pomaže bilo da se ništa ili premalo poduzima da bi ih se zaustavilo u djelovanju koje je uvijek na štetu drugih u istome hrvatskom društvu.
Na mnoga pitanja što se poduzima da bi se riješile neke krajnje nepovoljne situacije hrvatskog društva (naprimjer trajna demografska kriza odnosno praktično izumiranje ili enormno veći uvoz od izvoza), uglavnom se od državnih dužnosnika dobivaju odgovori da su već poduzete određene mjere i osobito da će se još poduzeti i druge mjere. Takvi odgovori otkrivaju da još uvijek nema jasne i čvrste političke volje za definiranje prioriteta te za učinkovitije i skuplje mjere za rješavanje vitalnih problema, a takve političke volje nema jer za to postoje sasvim određeni interesi pojedinih moćnih i umreženih skupina u hrvatskom društvu kojima upravo odgovara takvo krizno stanje. Država bi morala jamčiti mogućnost časnog poboljšanja kvalitete života, što znači da bi morala stvarati društvene uvjete u kojima bi kompetentnost, sposobnost, radinost i poštenje bili glavni temelj poboljšanja kvalitete života pojedinih obitelji i pojedinih građana. Umjesto toga u sadašnjem hrvatskom društvu još uvijek se često traži podobnost odnosno spremnost na žrtvovanje svoje osobne slobode mišljenja da bi se uklopilo u pojedine formalne ili neformalne moćne skupine izvan kojih gotovo nema nikakvih izgleda za postizanje poboljšanja kvalitete svoga života.
Hrvatski državni aparat još uvijek nije sposoban, a čini se ni voljan, poduzeti korake da se uvođenjem principijelne zakonitosti - a što uključuje da zakoni budu stvarne i jasne pravne norme a ne politički ili ideološki ciljevi s rastezljivim odredbama - da se hrvatsko društvo oslobodi neprimjerenog utjecaja ljudi iz prošloga ideološkoga i totalitarističkoga režima i da se i te ljude integrira u pluralno demokratsko društvo u kojem ne smije biti ni privilegiranih ni podčinjenih. Da nema prave političke volje da se to - jedno od ključnih pitanja hrvatskog društva - počne rješavati, pokazuje i pasivan odnos države prema neraščišćenoj prošlosti koja se trajno zloporabi za nove optužbe, sukobe i podjele, a poznato je da samo objektivna istina oslobađa.
Dodaju li se tome činjenice da u hrvatskom društvu (u kojem se više od 90 posto građana deklarira kršćanima) manjinske ideološke skupine na javnoj sceni imaju gotovo potpuni monopol, a iza javne scene dirigiraju i politikom i gospodarstvom i kulturom, očito je da državni aparat nije jednako u službi cijeloga društva i svih građana odnosno da nije dorastao uspostaviti takva »pravila igre« da ni jedna skupina ne bi mogla imati monopol ili nerazmjerno velik utjecaj niti na javnoj sceni niti iza javne scene. Očito je da se hrvatska država još itekako mora izgrađivati i u svom temeljnom društveno-političkom sustavu da bi postala sposobna ispuniti ne samo norme koje proizlaze iz zahtjeva s pregovora s Europskom Unijom nego i realne i specifične zahtjeve i potrebe hrvatskoga društva. Pritom bi svakako trebalo krenuti od promjene izbornoga zakonodavstva i uspostave sustava koji bi bio sposoban uvesti zakonitost koja bi jednako obvezivala sve skupine i građane, odnosno sustava koji bi onemogućio političke, ideološke, kulturne i gospodarske zloporabe.
Ivan Miklenić
Glas Koncila
{mxc}