U Zagrebu je 19. lipnja 1949. umro Vladimir Nazor. Pokopan je uz najviše državničke počasti, baš kao i Miroslav Krleža, koji je za razliku od Nazora bio manje u politici, a više u književnosti. Ali, i jedan i drugi imali su zajedničku crtu – iskreno su voljeli Tita i propalu komunističku Jugoslaviju, a uz to su se nesebično zalagali da što više "hrvatskih nacionalista" završi na robiji, ne vjerujući da će Hrvatska ikada jednoga dana biti samostalna, nezavisna i demokratska država. Za Nazora, po kojem se u Hrvatskoj zove i najveća, državna nagrada za kulturu, obično se piše i podsjeća da je brojnim stihovima i pregrštima proze snažno obogatio hrvatsku književnost, zatim da je objavio "Knjigu o hrvatskim kraljevima", "Velog Jožu", "Medvjeda Brunda", "Pastira Lodu" i brojne druge vrijedne knjige.

Sve do početka 1942. važio je za jednog od najistaknutijih hrvatskih pjesnika, tim prije što su se njegove pjesme mogle čitati i s oltara u crkvama, a onda, gotovo preko noći, što sve do danas nitko nije pomno objasnio, preokrenuo je kaput, "sahranio" sve ono što je dotad pisao i objavljivao, i od istaknutog "hrvatskog nacionaliste" postao još istaknutiji komunistički pisac veličanja vođa. Te je godine zajedno s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem preko Kupe prešao partizanima, o čemu je izvijestio čak i Radio London. Vodio je dnevnik "S partizanima", a poslije rata objavio je i čuvene "Pjesme partizanske". Još u vrijeme rata postao je predsjednik Izvršnog odbora ZAVNOH-a, a nakon rata predsjednik Prezidija hrvatskog Sabora.

Posljednji javni nastup imao je 1949.; kao novoprimljeni akademik čitao je novele iz nedovršene zbirke "U zavičaju", navijestivši, nekoliko dana prije, svoju smrt. Na zagrebačkom Mirogoju od njega se oprostila beskrajna povorka štovatelja, a Matoš ga je jednom nazvao "najhrvatskijim našim pjesnikom". Taj i takav "najhrvatskiji pjesnik", koji se potpuno stavio u službu osvetničkog boljševizma Titovih komunista, među ostalim napisao je i ovaj stih: "Uz Tita i Staljina dva junačka sina, nas neće ni pakao smest". I ne samo to. Kao jedan od najvećih komunističkih vođa, 18. svibnja 1944. uputio je jasnu prijetnju smrtnom kaznom i konfiskacijom imovine svojim kolegama piscima i umjetnicima: "Tko je radeći za neprijatelja vršio agitaciju ili propagandu rječju, djelom i pismom, naročito književnošću i umjetnošću kažnjava se smrću, a samo u slučajevima vrijednim naročitog obzira prinudnim radom i gubitkom građanskih prava, proglašenjem za neprijatelja naroda te konfiskacijom imovine". Tako je naš "najhrvatskiji pjesnik" prijetio svim onim intelektualcima, umjetnicima i književnicima koji se nisu odlučili otići u partizane.

Neki su takvo njegovo ponašanje i djelovanje tumačili staračkim ludilom i senilnošću, a moglo se pročitati i kako se pred smrt, pomračenog uma, skidao do gola i mokrio po velikom beogradskom stanu u kojem je živio. Nazor je, kao predsjednik ZAVNOH-a, 24. travnja 1945. potpisao odluku o osnutku zloglasnih sudova za zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Ti su sudovi, kako je jednom napisao Tomislav Vuković, radili "punom parom" gotovo pet mjeseci, kada je došlo do razdvajanja na vojne sudove koji su sudili, dakako samo vojnim osobama, i na civilne, koji su preuzeli sve ostale parnice. No, bez obzira na relativno kratko vremensko razdoblje "Nazorovih sudova", njihove su posljedice, posebice za hrvatski narod, bile katastrofalne, tim prije što su se njihove odluke odmah izvršavale i što su bile - bez prava na žalbu. Samo u Zagrebu je pred Sudom za zaštitu nacionalne časti, koji je služio jugokomunističkom režimu u prvom redu za kažnjavanje Hrvata, odgovaralo od 24. 4. do 18. 9.1945., gotovo 170 osoba, ili sveukupno 1083 osobe u Hrvatskoj.

Od toga ih je osuđeno 926. Međutim, bez obzira što je Nazor, kako je jednom istaknuo Goran Jurišić, voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma, bio poticatelj represije i zločina Titovog beogradskog režima, u ime i djelo "najhrvatskijeg hrvatskog pjesnika", po čijem se imenu, kako smo već rekli, svake godine dodjeljuje i najveća državna nagrada za kulturu, ne smije dirati, jer ima i takvih razmišljanja da, ako ćemo danas "rušiti Nazora", to se već sutra može dogoditi i Ivanu Goranu Kovačiću. Stoga je najbolje "zaboraviti" sva Nazorova zlodjela od 1942. godine, pa do smrti, a veličati samo njegove hrvatske pjesme i prozu, kojih se, da ne povjeruješ, i sam "odrekao" kad je otišao "čamcem preko Kupe". A da je Nazor veliki hrvatski pjesnik i domoljub koji je sudjelovao u antifašističkom ratu, često ističu i oni koji su sada na vlasti, pa se tako osobito pamti izjava Luke Bebića koju je izrekao na Nazorovu grobu prije dvije godine: "Nazor je pokazao put mnogima i nadam se da će u hrvatskom narodu vječno živjeti poštovanje i sjećanje na tog velikog političara i pjesnika". Međutim, ima i onih koji kažu kako "Nazorovoj bisti nije mjesto ni u jednoj pristojnoj i poštenoj kući, a kamoli u Saboru", ili pak da je "moralna mizerija".

Mladen Pavković
Hrvatsko slovo

{mxc}