Mediji protiv općega dobra
Prezentacija aktualnih zbivanja u medijima u Hrvatskoj otkriva sve snažniji utjecaj onih kojima nije stalo do općega dobra, pa to pobuđuje sve veću zabrinutost.
Pojedinim medijima bilo je najvažnije nakon komemoracije žrtava partizanskih zločina na Bleiburgu i križnim putovima prenijeti da su na komemoraciji bili neki ljudi u crno odjeveni i neki čak mladi u kapama sa slovom U, te su tako još jednom odvratili pozornost javnosti od partizanskih zločina koji se u današnjoj Hrvatskoj nerado javno spominju. (Što se tiče ustaških oznaka i onih koji se s njima pojavljuju u javnosti, pa i na Blajburškom polju, potrebno je otvoreno reći da su ili provokatori - najmljeni od neprijatelja hrvatskog naroda da naškode Hrvatima - ili krajnje nerazumni nostalgičari koji ne znaju u kojem svijetu žive i kakvu štetu čine hrvatskom narodu, čak u međunarodnim razmjerima.) Mnogi mediji u subotu 17. svibnja govorili su o 63. obljetnici blajburške tragedije, ali nisu spominjali ni tko su bile žrtve ni tko su bili počinitelji. Takvo ponašanje previše je sustavno da bi bilo slučajno. Ipak treba pohvaliti prilog u emisiji »Istraga« Nove TV od četvrtka 15. svibnja u kojem su pokazana svjedočanstva o partizanskim zločinima u Samoboru. HTV kao javna televizija, tj. kao televizija koja je financirana po sili zakona da bi bila u službi hrvatskoga društva, tako nešto nije pokazala već i dalje u svome crnom bunkeru čuva neke snimljene dokumentarce o partizanskim zločinima, a nove dokumentarce o toj temi - koliko je poznato - ne snima. HTV-u očito ništa ne znači otvorena rana u tkivu hrvatskoga društva ni obveza da na svoj primjereni način pomogne da ta rana zacijeli.
Medijima u Hrvatskoj nije bila važna ni zajednička međunarodna izjava triju komisija »Iustitia et pax« biskupskih konferencija Bosne i Hercegovine, Slovenije i Hrvatske pod naslovom »O pravu na grob i o dužnosti pijeteta«. Istina, mediji je nisu prešutjeli, ali su je uglavnom dimenzionirali kao manje važnu npr. od stradanja kojeg psa ili mačke. Uzalud su, i samo krajnje naivni, mogli priželjkivati da se koja kontakt-emisija na javnoj televiziji posveti toj temi, posebno baš toj izjavi koja je veoma uravnotežena, dobrohotna, civilizacijska i krajnje humanistička. Ništa nije za javnu televiziju značilo što se prvi put u povijesti samostalnih država dogodila takva zajednička međunarodna izjava tako istaknutih crkvenih tijela iz tri države. I tiskovine su uglavnom izbjegle objaviti ikakav komentar o toj izjavi, što očito znači da medijski gospodari i moćnici ne žele da se raščisti prošlost, da se iskaže ljudsko dostojanstvo svim žrtvama i da se po jednakim kriterijima osude zločini svih triju totalitarističkih fašističkih, nacionalsocijalističkih i komunističkih režima, ne žele da se stvore uvjeti da se toliki u hrvatskom društvu više ne moraju baviti prošlošću. Medijski gospodari i moćnici očito jako dobro znaju koje to snage u sustavu i izvan sustava vladaju Hrvatskom i koje to snage ne žele da se rasvijetljena i istinom oslobođena prošlost prepusti povjesničarima, i da se pozornost usmjeri na važna pitanja sadašnjega hrvatskog društva.
Upravo te snage imaju svoje jake ljude i na HTV-u te je službeno zvana Hrvatska televizija dovedena u situaciju da se direktor programa mora pokušati izboriti da bi se pridjev »hrvatski« više odražavao u programu. Ne ulazeći ovdje u pitanje koliko je domišljeno i spretno sročeno pismo direktora programa, no sama činjenica da je bilo potrebno takvo pismo - o kojemu javljaju mediji - i da se čak 28 urednika, producenata i novinara HTV-a, ne slažući se sa zahtjevom svoga pretpostavljenoga, obratilo Hrvatskome helsinškom odboru, otkriva koliko ti djelatnici cijene hrvatski identitet i koliko su im važni legalni i legitimni hrvatski nacionalni interesi. Slučaj je doista dobro došao da se očituje pred javnošću da je na Hrvatskoj televiziji čak 28 urednika, producenata i novinara kojima je problematično da bi u programu bio prisutan i hrvatski patriotski diskurs. Svi ti HTV-ovci uredno primaju svoje plaće koje im omogućuju Hrvati i drugi hrvatski građani plaćanjem mjesečne pristojbe, a oni ne žele služiti općemu dobru, hrvatskim nacionalnim interesima, nego nekim drugim interesima.
U tom kontekstu može se ispravno razumjeti i HTV-ova emisija »Latinica« o temi »Crkva i biznis« u kojoj su prilozi, umjesto da objektivno i istinito tretiraju zadanu temu, postali pravi pristrani anticrkveni pamfleti koji su osim očitih zlonamjernosti i tendencioznosti obilovali i neistinama o Crkvi i crkvenim materijalnim dobrima. Ti prilozi, nedopustivi za jednu javnu televiziju, prikazali su crkvena dobra, osobito povrat nepravedno oduzete crkvene imovine, kao da se ta imovina iznosi iz Hrvatske ili kao da će ta dobra netko od crkvenih ljudi privatizirati tako da ona prestanu biti u službi zajednice. U prilozima je prešućena bitna činjenica da su sva nepokretna i mnoga pokretna crkvena materijalna dobra isključivo u službi zajednice, u službi hrvatskih građana, što znači u službi općega dobra hrvatskoga društva, kao što su svi biskupi i svećenici i redovnici u službi dobra ljudi. Prešućeno je što je Crkva pružala stoljećima hrvatskom narodu na kulturnom, obrazovnom, socijalnom i općeljudskom području jer je umjela mudro upravljati svojim materijalnim dobrima. Nije sporno da pojedinci imaju drugačija, pa i anticrkvena mišljenja i da ih iznose u diskusijama i na javnoj televiziji, ali jest sporno kad televizijski profesionalci daju nekorektne, tendenciozne i anticrkvene priloge a da uopće nisu upoznali narav Crkve, njezinu unutarnju pluralnost ni objektivnost crkvenih materijalnih dobara.
Ivan Miklenić
Glas Koncila
{mxc}