Ima li ikoga razumnoga tko misli da se u Hrvatskoj vodi politika u državnom i narodnom interesu? Misli li tko da odustajanje od Zerpa pridonosi blagostanju hrvatskih državljana ili da preuzimanje Dukata od strane Francuza pridonosi vlastitoj prehrani stanovništva? Moglo bi se tako nabrajati unedogled. Čak i uobičajeno umjerena Crkva zamjera političarima na vlasti na sluganstvu i bespogovornom provođenju inozemnih interesa. Politika koja je dovela do današnjega stanja poznata je po tvrdnjama „EU nema alternative", „EU nema cijene", „Ili EU ili Balkan", „Ili Zerp ili EU" i tomu slično. Na žalost, o tim tvrdnjama i o njihovoj istinitosti nema rasprave niti se dopušta. Ali i bez rasprave i argumenata za i protiv već je uobičajeno da se protivnici članstva Hrvatske u bilo kojem savezu država, vojnom ili civilnom, u kojem bi bila ugrožena državna samostalnost i suverenost, etiketiraju kao izolacionisti. Stoga bi, barem ovdje, trebalo odgovoriti na tu političku diskvalifikaciju.
Od prapovijesti do danas ljudske zajednice međusobno surađuju bilo da se radi o plemenima, narodima li državama. Jednostavno, prirodna dobra nisu jednoliko raspoređena na kugli zemaljskoj pa su ljudi prisiljeni mijenjati ono što imaju za dobra koja su im uskraćena. To je temeljni razlog zbog čega nikad nitko normalan nije vodio tzv. izolacionističku politiku jer bi time samome sebi uskratio mnoge korisne stvari. U moderno se doba, već više od stotinu godina, međunarodni odnosi osnivaju na tzv. načelu teritorijalnoga suvereniteta, a zemaljska kugla, i kopno i more, podijeljena je među dvjestotinjak suverenih država. I kada bi stanovništvo svake države živjelo od onoga što mu pruža vlastiti teritorij i ravnopravno mijenjalo svoje viškove za ono što mu nedostaje, na svijetu bi vladali mir i suradnja.
Vodi li EU izolacionističku politiku prema Kini?
Na žalost, ima velikih i moćnih naroda i država koje misle da mogu otimati tuđa prirodna i materijalna dobra, pa i tuđi teritorij. Obranu i nepristajanje na takve zahtjeve moćnih oni, u ovom licemjernom svijetu, često nazivaju izolacionizmom. Inače, pod izolacionizmom, kojim je prvi put u modernoj povijesti nazvana engleska politika u 19. stoljeću (splendid isolatiori) označava se ona vanjska politika koja se protivi savezima s drugim državama i koja izbjegava sve ratove ukoliko nije riječ o obrani vlastitoga teritorija. Pod izolacionizmom se često podrazumijeva i određeni protekcionizam, tj. zakonska ograničenja trgovačke i kulturne razmjene s drugim državama. Što se Hrvatske tiče, ona ne može voditi izolacionističku politiku. To se najbolje vidi u našoj razmjeni sa svijetom. Svake godine od drugih država kupimo za 11 milijarda dolara više robe, nego što one kupe od nas. Naravno, za Hrvatsku bi bilo mnogo korisnije da samostalno i suvereno, barem određeno vrijeme, može zaštititi vlastitu robu i zadržati u svome vlasništvu prirodna dobra i strateške industrije baš kao što EU svoje proizvode štiti od Kine.
Uostalom, to čine sve suverene države kada su im ugroženi interesi. Što se tiče saveza, civilnih ili vojnih, s drugim državama, postavlja se pitanje ugrožavaju li ti savezi hrvatsku samostalnost i suverenost kojoj je Hrvatska težila 900 godina. Naime, u savezima nikad nisu sve članice ravnopravne pa oni uvijek nekome koriste, a nekome štete. Misli li tko da bi u NATO-u Sjedinjene Američke Države i Makedonija bile ravnopravne ili u EU Francuska i Slovačka? Politika neučlanjivanja u neravnopravne saveze ne može se zato nazivati izolacionističkom. Uostalom, nitko na svijetu ne optužuje Švicarsku ili Norvešku za izolacionizam pa to nije prilično niti za pobornike hrvatske samostalnosti i suverenosti samo zato što žele ravnopravno surađivati sa svijetom. Ali moćnici koji misle da mogu otimati tuđa prirodna i materijama dobra i tuđi teritorij na žalost određuju i etikete kojima diskvalificiraju svoje protivnike. Da bude gore, to čine i mediji u Hrvatskoj koji su uglavnom u stranom vlasništvu, ali i političari koji su, sudeći po tome, također u stranom vlasništvu.
Milovan Šibl
Hrvatski list
{mxc}