Osamnaest godina poslije prijelomne 1990. i Kosovo se 18. veljače osamostalilo. Od konstitutivnih dijelova SFRJ nesamostalnom je još ostala tzv. Vojvodina. Kosovo danas potvrđuje: Tamo gdje se SAD ne umiješaju, nema slobode i samostalnosti za bivše sastavnice Titove tamnice. Reakcionarne snage, međutim, paralelno s demokratizacijom i osamostaljivanjem provode obrnuti proces – integriranje „regiona“ i suspendiranje demokracije. Iz toga je moguće zaključiti kako će se i tzv. Vojvodina reintegrirati u „region“, ali tek kad se prethodno osamostali od beogradskog pašaluka, ključnog remetilačkog faktora, zbog čijih garašaninovskih interesa je izmišljena „integracija“ i „pomirba naroda jugoistočne Europe“ na veselje jugoslavenskih nacionalista.
Kakva je hrvatska punoljetnost doma i u „regionu“? Kad je svojedobno razbijen jedan prozor na kući srpskog vlasnika u Hrvatskoj, reagirali su svi čimbenici od predsjednika države i vlade do nevladinog sektora. Sad kad su u Borovu mladi Srbi razbili učenički dom, reagirao je samo SDSS-ov potpredsjednik vlade izjavom iz koje se moglo zaključiti – svi smo krivi. Kad je nedavno usred bijela dana u javnom prijevozu Sarajeva ubijen učenik, Hrvat, katolik, bokserima i nožem vršnjaka muslimana, iz „regiona“ izostala je osuda toga zločina. Hrvatska je zaboravila izraziti elementarnu „zabrinutost“.
Predsjednik države zauzet je proizvodnjom „ustaša“ i „ndh“, predsjednik vlade prvotravanjskim intervjuom EPH politkomesara, stranke strančarenjima, a kulturalne ustanove samozadovoljno hrču na zasluženim i nezasluženim lovorikama i berivu – držeći se proračuna kao pijan plota, potvrđujući izreku: Šutnja je zlato. Rezultat punoljetnosti u skladu je s reakcionarnim planom: Srbi i Tito u Hrvatskoj još su na listi povlaštenih. Njih „tranzicija“ zaobilazi. Svi ostali imamo biti u bestežinskom stanju „tranzicije“ koja teče i ne smije stati poput komunističke revolucije. „Izlaz iz situacije“ jest jačanje demokratske svijesti kao alata pomoću kojega ne samo „imamo Hrvatsku“, nego u njoj možemo i kreirati odnose prema vlastitim potrebama u skladu s civilizacijskim dosezima i vrjednotama.
U Zagrebu postoje brojna kazališta, ali nijedno se nije javno oglasilo i poduprlo građansku inicijativu Krug za trg kojom se traži povrat Kazališnog trga. Bit će da bi više voljeli još jednom igrati pred Titom. Ni cehovska društva glumaca nemaju ništa protiv da na njihovu Trgu stoji ploča koja veliča europski osuđen komunistički totalitarni režim. I to je stanje jedne demokratske punoljetnosti u kojemu dopisi Hrvatskog narodnog kazališta na memorandumu imaju adresu Trg maršala Tita. Tako, neka svijet vidi da „svoje ne damo, tuđe nećemo“ i kako Europi, kao nekad Staljinu, prkosno upućujemo svoj „povijesni ne“ i čuvamo „tekovine naše revolucije kao zjenicu oka svoga“. Tako nas je i učio „najveći sin naših naroda i narodnosti“ poslije genocida nad hrvatskim narodom za koji je odgovoran i po „maršalskoj“ i po „dvostrukoj liniji zapovijedanja“.
Pa kad ne će glumci, bilo je za očekivali da će na matoševskom tragu književnici pridonijeti reeuropeizaciji Zagreba, ili glazbenici, likovnjaci, filmski radnici, ah, da, postoji i Matica hrvatska, i sramežljiva HAZU… Od sto glasa, osim katoličke Komisije Iustita et pax, glasa čuti nije. Pa, ipak se na Kazališnom trgu okupio lijepi broj demokratski orijentirane hrvatske katoličke većine, kojoj je suvremeni titoizam s Pantovčaka odmah pripisao endeha – ha, ha, ha, kako bi revolucija i dalje nesmetano mogla revolucionariti grbačom i lisnicom, slobodom i demokracijom hrvatskoga naroda. Većina hoće demokraciju, manjina jugoslavenizaciju s primjesom totalitarizma, a elite - ušutkarinu.
Hrvatska bez provedene detitoizacije šuti i o najavljenoj promjeni Ustava. Promjenama se, ako je vjerovati tisku, zapravo suspendiraju već dosegnuti demokratski standardi. Neka nam promijene i Ustav, ali Tita ne damo! Najbolje bi bilo, na Titovom putu, vratiti se na Ustav SFRJ iz 1974.! Kad u Hrvatskoj prođe detitoizacija, to će značiti da smo prethodno proveli demesićizaciju i deračanizaciju koje operativno vladaju od 2000. do danas. Prvih deset godina ideološki nekontrolirane demokracije Hrvati su maksimalno iskoristili. To je ključni problem kojim se teorijski i praktično bave udružene manjinske reakcionarne snage hrvatskoga društva. Za njih je pitanje demokratske volje nerješiv rebus, kao što im je u SFRJ nerješivo bilo i „nacionalno pitanje“, premda su jednoumno trubile kako je ono riješeno.
Nenad Piskač
Hrvatsko slovo
{mxc}