Psi laju, ali karavane i dalje prolaze
Milan Ivkošić u svojoj kolumni u Večernjem listu spominje veoma zanimljiv no istodobno i nadasve alarmantan podatak. Naime, Ivkošić piše kako se svakog mjeseca hrvatski inozemni dug uveća za ogromnih 230 milijuna eura. Koliko je nevjerojatno zastrašujuća ta svota najbolje možemo prikazati i shvatiti ako apstraktan iznos pretvorimo u nešto opipljivije. Tako bi se primjerice tim novcem svakog mjeseca mogle izgraditi dvije Arene Zagreb za predstojeće rukometno prvenstvo!
Ivkošić također upozorava na činjenicu kako sadašnji «vodeći» političari bodove skupljaju izvlačenjem iz ormara afera i problema iz takozvanog «mračnog Tuđmanovog doba» istovremeno prešućujući činjenicu da se u tih 10 godina zaista zaduživalo tempom kojim se to čini danas, Račanova i Sanaderova Vlada nasljedile bi dug veći od 27 milijardi dolara – umjesto nasljeđenih 10, od kojih je polovica dug bivše države.
Tko o čemu, hrvatska politička elita uvijek o jednim te istim temama: Tuđmanovoj «vladavini», potenciranjem podjela na partizane i ustaše 60 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, predizbornim obećanjima, ali, zanimljivo o realnim prioritetima poput ekonomskog i gospodarskog razvoja, problemu nezaposlenosti - vrlo rijetko, gotovo nikad. A kad na red konačno dođe i postavljanje tih pitanja, ljudima se zamažu oči prodajom dijelova preostale državne imovine (poput trenutno aktualnih dionica HT-a).
Tako primjerice predsjednik Mesić već godinama priča bajke o izlasku iz međunarodne izolacije, otvaranju vrata inozemnom kapitalu, euroatlantskim organizacijama, da bi prije nekoliko dana prigodom otvaranja Velesajma pričao o katastrofalnoj gospodarskoj situaciji i nabujalom dugu. Psi laju, ali karavane na žalost i dalje prolaze.
M.M.B.
Dug poslije Tuđmana
Svakoga se mjeseca u posljednjih sedam godina hrvatski inozemni dug povećavao 230 miljuna eura, a u isto se vrijeme trošio novac od prodaje banaka i poduzeća, reče prije koji dan predsjednik Mesić.
Da se u deset godina Tuđmanove vlasti Hrvatska tako zaduživala, Mesić, Račan i, poslije, Sanader, naslijedili bi 27 milijardi eura duga. A naslijedili su samo deset milijardi dolara, od čega je gotovo pola bio dug bivše države. Kad se, dakle, dug Tuđmanove usporedi s dugom Mesić-Račan-Sanaderove Hrvatske, vidi se da se u Tuđmanovo vrijeme dug inozemstvu nije bio ni približio granici iza koje počinje zabrinutost, niti bi joj se ikad približio.
Toj činjenici iz “mračnog” Tuđmanova razdoblja društvo pravi jedna kasnija, “svijetla” činjenica. Naime, za Račanove vlasti ni u jednoj anketi većina građana nije priznala da živi bolje nego prije. U četvrtoj godini “crvenog” mandata ta “tvrdoglavost” stanovništa bila je toliko dozlogrdila da je nekoliko dužnosnika, u boljševičkom stilu, narod proglasilo psihijatrijskim slučajem, tvrdeći da bolje živi “samo što to ne vidi”. Domalo će pak birači koaliciju poslati psihijatru te povjerenje opet dati HDZ-u, a prije koji dan Mesić će obje te vlasti “ujediniti” u zajedničkom dužničkom grijehu.
Ali u Mesićevu svođenju nacionalnih računa ima jedna dimenzija koju ne primjećuje ni on sam niti mnogi koji su se uhvatili za njegove riječi. Ime je toj dimenziji - Mesić. On je tih sedam godina poglavar zemlje. I kad bi tko neobaviješten čuo samo ono što je cijelo to vrijeme govorio o dobicima kojima se Hrvatska usrećila odlaskom Tuđmana, izlaskom iz “međunarodne izolacije”, “otvaranjem vrata” inozemnom kapitalu, euroatlantskim integracijama, “ugledom” koji su joj novi vladari pronijeli svijetom, itd., pomislio bi da je riječ o bajnoj zemlji.
Ali, eto, događa se i da predsjednik ne govori o njezinoj bajnosti nego o katastrofi. Dr. Slavko Kulić razmjere te katastrofe vidi još crnje, tvrdi da smo, s kamatama, dužni pedeset milijardi eura! Budući da ni na vidiku nema politike koja bi zaustavila zaduživanje od 230 milijuna eura svakoga mjeseca, kako je izračunao Mesić, tko se još usuđuje izračunati koliko ćemo biti dužni za idućih sedam godina!
Otkud to shizofreno stanje u kojem se događala dužnička katastrofa dok su istodobno i Račan i Mesić i Sanader slikali sretno euopsko lice Hrvatske, suprotstavljajući ga “mračnom” licu iz Tuđmanova vremena? Objašnjenje je jednostavno. Nad Hrvatskom je učinjeno inozemno gospodarsko-financijsko i političko nasilje koje je teklo paralelno s nametanjem osjećaja krivnje naciji što je imala “diktatora” Tuđmana i ratne zločine. Stalno se pak pokazuje da su oni koji nam taj osjećaj nameću moralne ništarije, beskrupulozni trgovci politikama, ratovima, ljudima i sudbinama zemalja.
“Izvlačeći Hrvatsku iz izolacije” vlasti su poslije Tuđmanove smrti takvima zemlju predali i prodali i kod njih se do grla zadužili, istodobno narodu rišući idile integracija s tim našim usrećiteljima. Već osam godina Hrvatsku vode ljudi koji je ne znaju osposobiti za gospodarskog takmaca u svijetu, ali su takmaci u sluganstvu u tom svijetu. S rastom toga sluganstva rastao je i dug: političari koji se odreknu suverenosti svoje zemlje gube mjeru, osjećaj za ravnotežu između potreba i mogućnosti, rada i potrošnje, pa onda i za opasnosti koje zemlji prijete.
Do tih opasnosti i Mesić je “detuđmanizacijom” doveo Hrvatsku, samo što on u komotnoj predsjedničkoj ulozi (ni za što odgovoran, za sve mjerodavan) može od svega prati ruke i prljavu vodu bacati u dvoriše sad ovome, sad onome, ili i ovome i onome istodobno.
Milan Ivkošić
Večernji list
{mxc}