Bježi li nam pravi život?

Riječi ne mogu nadoknaditi uspjeh Blanke Vlašić i snimke radosti poslije shvaćanja da je pobijedila, snaga pobjede više je od zlatne medalje.

Premda su riječi novinara koji su prisustvovali pobjedi bile više pjesničke nego novinarske, više nježne nego hrapave, jer riječ je o jednoj »hrapavoj« pobjedi, o silnom trudu o kojem je novinar Mario Zorko, javljajući iz Osake, rekao: »Kod nas se prvaci ne proizvode u svemirskim laboratorijima, Hrvati ne izlaze iz znanstveno-fantastičnih komora u kojima timovi znanstvenika cijepaju molekule iz stanica, a sportske rezultate seciraju kroz formule jednadžbe. Naši šampioni proizvod su manufakture, obiteljskoga obrta. Kostelićeva alkemija je luk i špek, umjesto supersoničkih tunela, sljemenski balvani i mljetske hridine. Kod Vlašića umjesto sofisticiranih mjerača i naprava, sprave iz kućne radinosti tate Joška. U svijetu Formule 1 to bi bilo kao da netko pred Ecclestonea dovede stroj s kotačima iz trešnjevačke garaže. Znanost pomaže, ali ne osvaja zlata. Geni se još mogu mjeriti, volja i prkos teško. Joško Vlašić je asket kao Ante Kostelić.«

Ima još jedna slučajnost - premda pritom ne treba biti mržnje prema imućnijoj djeci - vrhunske rezultate u hrvatskom sportu postigla su djeca iz obitelji koje su imale vrlo teške životne uvjete, a nisu se samo asketski ponašali u životu već i na terenu. Blanka je prije Osake za jedan mjesečnik izjavila kako je često pozivaju na društvena događanja, ali joj to nepotrebno oduzima dragocjeno vrijeme. Slično Janici, o svom ocu govori s ljubavlju bez obzira što među njima ponekad dođe i do razmirica. Blanka je izjavila da nikad nije problem ocu reći što joj smeta, a kako je starija sve više otkriva da je sličnija njemu. To je potvrda i snage obitelji čime se ne smije oduzimati nada djeci koja tu sreću nisu imala.

Toga dana kad se Blanka vraćala iz Osake, bio je proglašen dan žalosti za poginulim vatrogascima na Kornatima. Strašna smrt ljudi u najboljim godinama za život, ujedinila je kao rijetko što cijelu Hrvatsku. Svaki od tih vatrogasaca samo je hrabrost kao i sportaši koji osvajaju zlato, ali oni su dočekali smrt, ali ne oduševljenje mase. Vatrogasci s kojima su novinari razgovarali rekli su kako su već odavno upozoravali grad i županiju na nebrigu i mogućnost nesreća. Kad je došla smrt, prekasno je za upozorenja.

Mi smo po sportašima poznati kao mala-velika sportska sila, neki govore i velesila. Po njima smo dijelom poznati i u inozemstvu. Ali, koordinacija pri nastupu, timovi u kojima su psiholozi, terapeuti svih vrsta, novac, uz jasno, veliki talent, potrebni su za vrhunski sport, no to ne bi trebalo važiti isključivo za sportaše. Mi trebamo živjeti za svijet, ali kada nema sjajnih sportskih rezultata mi moramo živjeti i ovdje u Hrvatskoj svoj život dostojanstveno na svim razinama. Da je snaga koordinacije bila u izvanrednim okolnostima požara, kao što je za bilo koju svjetsku utakmicu ili medalju, vatrogasci bi danas bili živi. Premda je teško izvan prostora i vremena govoriti o tome.

U svoj toj patnji treba spomenuti Gorsku službu spašavanja koja odavno zaslužuje zlato, ali je tek usputno spominjemo. Oni i ne traže više za sebe. Ovoga su dugog ljeta gotovo svakodnevno izlagali svoj život opasnosti. Na Kornatima su i sami umalo stradali. Stipe Božić, kojemu je potrebno reći samo ime, i sam je doživio tešku tragediju nedavno - gubitak sina i nevjeste - bio je među spasiocima na Kornatima. Božić nije odustajao od principa koji mu mogu biti pouka, rekao je da kao profesionalni snimatelj nije želio snimiti kadrove strahote bez obzira što pri spašavanju sve evidentiraju. Iz takve ljudskosti treba učiti. I njegove blage prijekore treba shvatiti kao dobronamjerne savjete čovjeka s iskustvom, s obzirom da je spominjao da helikopter HV-a nema vitla koje bi značajno skratilo trajanje spašavanja, a posebno je bio revoltiran nedostatkom signala za mobitele. Mnogi će govoriti o rajskim kornatskim predjelima i nepotrebnosti signala koji su još jedno zagađenje, ali mi smo te rajske predjele odavno pretvorili u posve ljudske te su već odavno zagađeni i zato je signal nužan, kako je poznati alpinist rekao, i tamo gdje od toga nema financijske koristi. Kasno je mnogima od nas govoriti kako se nesreća mogla izbjeći. Sad se mogu izbjeći samo buduće nesreće i te predjele pokušati zadržati donekle rajskima u skladu s novim vremenom i novim navikama.

Upravo u vremenu novih navika, mnogi znanstvenici upućuju na prirodu i umjetnike koji su iz prirode crpili ideje za stvaralaštvo poput Mozarta i Beethovena, čija glazba nosi zvukove prirode, vjetra, vode, ptica. Beethoven je sva četiri stavka 6. simfonije napisao na temelju doživljaja iz prirode. Izgubivši djelomično prirodu i zvukove iz prirode, čega smo svjedoci težeći kratkotrajnom povratku kao da se više ne znamo ni ponašati po navikama prirode. Stotine nesreća ovog ljeta dokazuju da se ponovno treba učiti ponašati prema običnim cestama, moru, šumama, planinama, jer kao da je to znanje darovano još rijetkima, u što posebno treba uklopiti službe spašavanja. A kad se spominje umjetnost i priroda, treba spomenuti i talent i rad, kako se ne bismo vraćali na starogrčka pitanja je li priroda oponašanje ili nešto više. Na taj način treba gledati i današnju umjetnost, posebno glazbu, koja je ponekad puko oponašanje života iz kojeg se izgubilo ono više, a priroda potpuno. Kao da bismo se ponovno trebali vratiti blagosti života, snazi prirode i iz zemlje ratnika prijeći u vrijeme mira. Premda to prejednostavno zvuči za budućnost jedne zemlje, ali ni u tom miru ne znači puno otvaranje trgovačkih centara što se najavljuje kao novo otkriće, a zapravo je svođenje na sve veće siromaštvo i život iznad mogućnosti.

Taj bijeg od života osjetio se i nedavno upravo na Kornatima prije nesreće, kad su naslovnice punili prizori pomora ovaca. Ljudi koji su nekada živjeli od stoke, tražeći odštetu, teško su se mogli sjetiti koliko je tko ovaca imao. Prevelika brzina u prijelazu iz vremena u kojem se stoka zvala blago i hranila mnoge vrhunske karijere, u vrijeme ratnika turizma i sporta plaća svoj danak. Bježi li nam pravi život sa svim svojim rukavcima ili mi bježimo njemu. I dok se na pijedestal uzdiže cyber-kultura, mi još uvijek nismo preživjeli ni II. svjetski rat, a posljedice nedavnoga rata su nesagledive.

Dva razgovora s nekadašnjom predsjednicom Savezne Vlade Milkom Planinc kao da su vratila sav mrak prošlih vremena, oklop ideologije u kojoj zvecka volja za moći. Ne igrajući se Zuroffa i ne optužujući, zapravo je tragična ta laž o neznanju o ratu čijim je sudionikom bila - tim više što su i puno mlađe generacije koje nisu bile politične - znale i za Bleiburg, i za sve ostale strahote koje su se događale, a vrhunska političarka govori o neznanju. Dobro je živjeti u vakuumu, brisati svoju prošlost što mnogi rade, ali gospodari rata i mira možda bi se više od običnih smrtnika trebali sjećati prošlosti, tim više što je ugrađuju i u sadašnjost. Optužbe za bivšu političarku i Simu Dubajića su vjerojatno samo simbolika jednoga vremena, ali mi nažalost kao da živimo u poveznici od Dubajića do Save Štrbca, od »Veritasa« do »Veritasa«, to je preteško naslijeđe za sve generacije.

Na razotkrivanju prošlosti - iako idealne prošlosti nema - izrasle su cijele biblioteke i pisci, i režiseri u inozemstvu čiji se uspjesi mogu mjeriti s vrhunskim sportskim zlatom. Često spominjani Günther Grass svojedobno je iznenadio kad je u knjizi »Korakom raka«, još uvijek kao rođeni ljevičar opisivao dio ratnih događaja, svjedočeći smrt poraženih. Mi nažalost do tog stupnja nismo došli. Važno je pitanje prošlosti, kao što je i pitanje sadašnjosti, posebno obrane u Haagu od zločinačkoga pothvata kako buduće generacije ne bi bile stigmatizirane kao djeca zločina.

Đurđica Ivanišević Lieb
Glas Koncila

{mxc}