Tin Kolumbić čitateljima Hrvatskog slova približio je svoja razmišljanja o značenju riječi - domovina, istodobno se pitajući: «Kome i zašto biti zahvalan?». Podsjeća kako se danas gubi istinski osjećaj zahvalnosti prema Stvoritelju koji nas je sve stvorio na «svoju sliku i priliku» kao i prema našim pretcima. Mi bismo još istaknuli kako bez obzira u kojem turbulentnom vremenu živjeli ili koliko puta bili potlačeni kroz povijest naši pretci nikada nisu zaboravili tko su i što su. I upravo to je naše najvrjednije nasljeđe - stoljećima očuvani identitet. Sada, kada je njihov san - Domovina - postao naša stvarnost moramo ponovno, čak više nego ikada, biti svjesni veličine tog postignuća te ujedinjeni i ponizni zahvaliti jedni drugima i Bogu na tom neprocjenjivom ostvarenju - slobodnoj Lijepoj Našoj. (zdk)

  Slaveći Dan domovinske zahvalnosti ne smijemo zaboraviti što je zapravo domovina

Najveća tragedija u povijesti ljudskog roda dogodila se onoga trenutka kada je čovjek zaboravio na zahvalnost te, nezadovoljan "statusom" djeteta Božjeg, poželio da bude "kao Bog". Zbog toga je i izgnan iz zemaljskoga raja. Težinu toga grijeha potvrđuje i činjenica što je Bog vlastitoga Sina žrtvovao da bi iskupio čovjekov grijeh i tako nam po drugi put iskazao neizmjernu ljubav. Božansko darivanje života iz ljubavi od početka svijeta neprekidno se nastavlja i ostvaruje u obiteljima, u kojima roditelji iz ljubavi darivaju svojoj djeci zemaljski život. Stoga smo nakon zahvalnosti Stvoritelju dužni poštivati i ljubiti svoje roditelje, odnosno biti im zahvalni, što je konačno sam Bog ugradio kao jednu od svojih zapovijedi u dekalog.

Zahvalni Stvoritelju za dar života i svim našim dobrim roditeljima kroz hrvatsku povijest, slaveći Dan domovinske zahvalnosti ne smijemo zaboraviti što je zapravo domovina. Nije li ovaj dio zemaljskog prostora, od Boga nam darovan, koji zovemo domovinom ustvari dio zemaljskoga raja iz kojega smo izgnani? Darujući ga našim predcima, nije li Stvoritelj njima i nama dao prigodu da ga uredimo nalik na zemaljski raj i da ga takvog predamo svojim potomcima? Kad bismo uistinu spoznali koliko su naši predci znoja prolili, koliko patnje podnijeli, koliko teških križeva na križnim putovima nosili, koliko zemlje i kamena obradili da podignu svoje domove i, što zavrjeđuje naše najdublje štovanje i zahvalnost, koliko su života ugradili u ovaj prostor koji s ponosom i ljubavlju zovemo Lijepom našom, naš osjećaj za ovu zemlju mogao bi se izraziti samo jednom riječju - zahvalnost. Sve ono što su naši predci, od običnih težaka, ribara i radnika do vrhunskih znanstvenika i umjetnika, a osobito onih koji su svoje živote žrtvovali za obranu zemlje i slobodu, učinili za Hrvatsku, pred nas postavlja moralnu obvezu i dužnost da svojim djelovanjem i odnosom prema domovini i svojim bližnjima na prostoru drage nam Hrvatske gradimo i stvaramo ozračje u kojemu će se svatko osjećati kao čovjek s dostojanstvom, kao član zajednice u kojoj žive ljudi dobre volje stvoreni "na sliku i priliku Božju".

Dan domovinske zahvalnosti koji se slavi jednom u godini, ali koji bi što se naših osjećaja i djelovanja tiče trebao biti svaki dan u godini, pred nas postavlja i pitanje odgovornosti. Naime, ne možemo govoriti o ljubavi i zahvalnosti prema domovini, a istovremeno prodavati dijelove te domovine, uništavati njezino blago, posebice čiste i sačuvane prostore, plodnu zemlju, čistu vodu, more i kulturnu baštinu. Za to su blago ginuli naši sinovi i kćeri i njihove će žrtve imati smisao i svrhu jedino ako vrijednosti Lijepe naše sačuvamo za naše potomke. Hrvatska, naime, pripada našim predcima, nama živima, ali i onima koji će doći poslije nas. Jedinstvo naših mrtvih, nas živih i onih koji će tek roditi najveće je blago i snaga koja može sačuvati naše domove, našu domovinu, da je svi budući naraštaji s pravom mogu zvati Lijepom našom.

 Tin Kolumbić 
Hrvatsko slovo

  {mxc}