Kako sam preživio partizansku klaonicu?

Srećko Cvitanović jedan je od rijetkih Hrvata koji je preživio najveći hrvatski holokaust, bleiburšku klaonicu. Danas taj vitalni 86-godišnjak (iz teksta proizlazi da  Srećko Cvitanović ima 78 godina, op. ur.) još uvijek ne može zaboraviti svoju najtežu životnu školu, bjegove iz kolone smrti. Ovo je i jedan od prvih njegovih intervjua u kojima govori o svojemu križnome putu i o najstrašnijim događajima iz hrvatske prošlosti. Danas taj konstruktor, izumitelj i dobitnik 14 međunarodnih nagrada za izume, do nedavno projektant strojeva i specijalne opreme i stručnjak u protupožarnoj zaštiti u kemijskoj industriji, još uvijek ne miruje. Predsjednik je i osnivač Zdruga hrvatske obrane "Nikola Šubić Zrinski". Kako sam kaže, nakon fakulteta, doživio je i treće životno školovanje, kad se kao dragovoljac 1990. godine uključio, baš zahvaljujući svojemu iskustvu, u Domovinski rat u kojemu je služio domovini na raznim zapovjednim dužnostima. Razgovarali smo s njim ovoga puta samo o njegovom križnom putu. Sjećanja na to nije zaboravio, no nije govorio o njima u želji za osvetom, već doista mirno kao da je to normalni dio hrvatskoga života.

Odmah na početku nam je rekao da je ipak najveći i najvažniji dan u njegovu životu bio kad je travnja 1941. u vrtu svoje kuće slušao kao 11-godišnjak Slavka Kvaternika kako proglašava hrvatsku državu o kojoj je do tada samo sanjao. Nekoliko pripadnika njegove obitelji u vrijeme stare Jugoslavije bilo je internirano, otac Mihovil bio je proganjan, a jedan od stričeva morao je do 1941. živjeti u internaciji u Srbu. Drugi stric dr. Šimun Cvitanović bio je interniran u Glinu da bi početkom rata postao ravnatelj nove bolnice Rebro u Zagrebu sve do dolaska partizana.

- Tako su nas odgajali roditelji. Rat me prilično zanimao jer se u obitelji svakodnevno okupljalo mnogo dužnosnika iz vrhova države i vojske - sjeća se danas Cvitanović.

-Naučio sam tada od ljudi koji su tada stvarali povijest više nego u školama. Na našim nedjeljnim objedima moja je obitelj poput mnogih drugih ugošćavala hrvatske ranjenike s ratišta te sam i tada upijao u tih par sati svaku njihovu riječ o bojišnicama. To je toliko bilo upečatljivo. Moja majka, otac i sestra pozivali su na nedjeljni objed i po nekoliko ranjenika. Znao sam sve bitnice i njihov razmještaj. To je bio moj hobi u ratu. U takvom okruženju naučio sam životnu školu koja je do danas ostala - hrvatska crta.

U nedjelju 7. svibnja 1945. godine, oko 9 sati prijepodne, njegov otac se počeo nakon jednog telefonskog poziva opremati. Odlučio je povlačiti se zajedno s hrvatskom vojskom. To im je bio prvi glas jer dan ranije još nisu ništa znali o tome. I 16-godišnji Srećko otišao je u svoju sobu i također se obukao. Njegova mati i sestra su plakale, sjeća se. -Bili smo u uvjerenju da ćemo se brzo vratiti jer je već tada bilo koškanja među zapadnim saveznicima. Englezi su partizane prvih dana svibnja istjerali iz Trsta. U zraku se činilo da mora doći do sukoba između Istoka i Zapada. Mi smo politički pripadali Zapadu i očekivali smo da Rusi i partizani neće smjeti u Hrvatsku - pripovijeda nam Cvitanović.

S ocem je te nedjelje poslijepodne otišao na Jelačićev trg. Tamo gdje je danas Croatia osiguranje bio je stožer Ustaške obrane, a glavar stožera bio je brat njegova oca dr Šime Cvitanović. Tamo se čekalo formiranje konvoja za povlačenje. Kasno navečer grad je vrio, stotine tisuća ljudi bilo je na ulicama, stotine seljačkih kola, stoka, civili, vojska, sve te kolone prolazile su kroz grad put zapada.

- Vodio nas je poručnik stožera, Melkior Potkrajšek, dalmatinac kojega su zvali Mačor - sjeća se danas taj vitalni 86-godišnjak. - Bio sam odrastao i visok, jer drukčije se odrastalo u ratu, razmišljao sam kao 30-godišnjak, makar sam imao samo 16 godina. Navečer je konačno došao kamion u koji smo se ukrcali, oprostili se s majkom i sestrom i krenuli Praškom, prema kolodvoru. Tamo se formirao vlak u koji smo ušli. Punio se ranjenicima iz zagrebačkih bolnica, a nekoliko stotina civila bilo je u pratnji vlaka. Bilo je žena i djece, neke čak i od 4 i 5 godina. Iza toga velikoga dugoga vlaka stajao je drugi, vlak obrane, oklopni, primitivno složen s balvanima i trupcima na stranicama, ali dobro naoružan. Taj je vlak trebao štititi onaj prvi s civilima i ranjenicima. Vlakom je zapovijedao pukovnik Svilar. Poznavao sam ga jer je stanovao preko puta nas. Čekalo se jutro jer se noću nije smjelo voziti zbog partizanskih zasjeda. Ujutro je vlak krenuo. Taj dan stigli su blizu Celja i noćili u vlaku. Stajalo se i vozilo polagano jer su išle kolone vlakova, a pretjecali su ih vojni oklopni vlakovi. Pred Mariborom doznali su da je Njemačka kapitulirala. Vlakovi su zaustavljeni. Jedan njemački 'pancer' vlak stao je kraj njih, a Nijemci, koji su očito čuli preko radija da je rat gotov, bacali su oružje kroz prozore u njihove vagone. Čekalo se do navečer i pregovaralo. Partizani još nisu stigli, osim prethodnica.

Navečer su konačno došli u Maribor. Započelo je iskrcavanje. Partizani su među prvima odveli njegova strica dr. Cvitanovića koji je bio zapovjednik toga bolničkoga vlaka, ali i njegova sina koji je bio Srećkov vršnjak. Nastao je kaos, tisuće i tisuće ljudi, u noći bez svijetla, krenuli su put Austrije dok su malobrojni partizani s pristiglim bugarskim vojnicima odvodili hrvatske ranjenike.

- Te noći odvojio sam se s jednom grupom vojnika čiji nas je časnik g. Sudar poveo prema Dravogradu - nastavlja. - Bio je kaos. Tu sam se razdvojio, izgubio od oca. To je trajalo dan i pol. Kretali smo se uglavnom noću, uz rubove šuma jer je danju bilo opasno. Prošli smo Dravograd i prebacili se u Austriju te došli do Bleiburškog polja. Po mojoj današnjoj procjeni bilo je tamo više od pola milijuna ljudi. Vidio sam čitave obitelji s malom djecom. Gledajući u daljinu, zemlja je bila prekrivena ljudima. Neki su čekali i stajali, drugi su se kretali.U mojoj grupi bili su ljudi koji su osjećali da ne treba čekati pregovore jer su bili uvjereni da od toga neće biti ništa. Sjećam se jedne predstave negdje na rubu Bleiburškog polja koja je bila simptomatična. Neke sitnice vam ostanu u pameti. Sjećam se engleskih vojnika koji su dolazili pred nas i govorili nam da svaki od nas može ići kuda hoće, da više nitko ne puca i pri tom skidali opasač s oružjem te nam brbljali kako smo svi braća i slično. Pretpostavljam da je to bilo dogovoreno da se stvori atmosfera sigurnosti jer sam to vidio još na nekoliko mjesta. Govorili su nam da možemo ići u Argentinu, Francusku, Njemačku, da je rat gotov, da se ne trebamo više plašiti - sjeća se Cvitanović.

- Međutim uočivši da se vrši zgušnjavanje ljudi tamo na Bleiburškom polju, da to više sliči na neku vrstu budućega logora, naša se grupa izdvojila i krenuli smo natrag u uvjerenju da bismo mogli proći prema jugu, u Italiju. Nismo imali zemljovide, a za mene je tada Bleiburg bio s druge strane kugle zemaljske.

Uglavnom su se dva dana 'švercali', provlačili se u sumrak i ranu zoru uz rubove šuma, a po danu su mirovali da ih se ne vidi. Gledali su mnoge kolone koje su lutale u svim smjerovima. Nije se znalo tko kuda ide. Vratili su se opet u Maribor. Činilo im se da se ovdje mogu skriti jer su tamo na Bleiburškom polju bili na otvorenom. Doznali su da se zarobljenike skuplja na mariborskom teretnom kolodvoru. Nisu više mislili da će im se nešto loše dogoditi. Priključili su se grupama koje su stalno pristizale i postali kao ovce u stadu. Tu je Srećko ponovno našao svojega oca.

- To vam je sudbina. Partizani kojih je već pristiglo mnogo, ugurali su nas u skladišta. Uočio sam da te hale imaju s druge strane maleni kosi izlaz širok tri metra. Pretpostavljao sam da je to služilo za utovar žitarica u vagone. Te rupe su mi kasnije spasile život - pripovijeda nam Cvitanović. -Imali smo sve manje zaliha hrane koju smo nosili iz Zagreba i od toga smo živjeli. Jelo se i mrvice staroga kruha. Partizanski stražari su nas čuvali. Idući danje započelo izvlačenje ljudi u grupama i popisivanje. Došao sam s ocem. Jedan po jedan smo ulazili. Rekli su mi da je otac priznao da je bio ustaša te da to potvrdim. Rekao sam samo da je bio pripadnik hrvatskoga pokreta, ali ne i ustaša. Kad su ih popisali, partizani su ih vraćali u skladišta. Dan kasnije prozvana je grupa od dvije stotine ljudi. Bili su već treća grupa. Rekli su im da ne trebaju uzimati stvari. U dugom maršu koji je trajao satima odvedeni su na jedno područje koje se zvalo Aleksandrove kasarne. Kasnije je na tom mjestu sagrađena tvornica TAM.

- Zvali su to pokapalište. Raspoređeni smo u grupe po 25, dobili smo lopate i morali kopati grobove. Dva metra duge i pet metara široke. Kad smo došli do koljena, izvukli su nas van i tražili da izujemo cipele. Pa opet kopanje. Pa ponovno van - sjeća se on.

- Temeljito su nas pretresli, uzeli su nam sve, lančiće, dokumente i strpali u jednu vreću koju su zapalili pred nama. To smaknuće, paljenje naših osobnih stvari, bilo je pravo iživljavanje. Metak je smrt, ali ovo postupno se ukopavati, bilo je baš partizansko ponižavanje.

Kad su već iskopali rake duboko više od metar i po, glavni partizanski vođa priopćio im je da su odlukom vojnih vlasti određeni za strijeljanje te da više ne postoje. Taj koji je vodio grupu imao je bilježnicu s njihovim imenima. Također ju je spalio, rekavši im da više nema dokaza da su postojali. Počeo je prvi sumrak. Neki od hrvatskih vojnika u toj jami šaptom su se dogovorili da kad počnu pucati, lopatama krenu na partizane jer žele hrabro poginuti, a ne čekati klaonicu.

U tom trenutku pojavio se na konju jedan partizanski oficir i naredio zapovjedniku tog egzekucijskog voda da moraju odmah prekinuti jer to ne mogu obaviti danas. Zapovjednik se suprotstavio tvrdeći da je primio zapovijed i da je potpisao da ljudi u rakama više ne postoje. "Ne možeš pucati, vratio se onaj Luburić i opkolio Celje i zakleo se da će poklati do zadnjega partizana u Celju, ako ijedan metak bude danas ispaljen", vikao je oficir na konju.

-Došlo je do sukoba između tih dvaju partizana, bilo je i povlačenja pištolja, međutim ovaj s konjem, čini se, bio je veća šarža. Na kraju su nas skupili i vratili natrag bosonoge u Maribor. Od tada više nisam vidio cipele. Doma u Zagreb sam došao bos - nastavlja nam Cvitanović.

- To je bila moja prva smrt. Druga smrt se dogodila nakon dva tri dana. Opet su nas izdvojili, nas oko 600. Krenuli smo u zoru na novi marš smrti prema Kočevskom rogu. Nije bilo popisivanja. Moj otac je ostao čekajući drugu grupu. U ovoj grupi bio je moj rođak Mirko Kažulin, koji je ubijen i nestao. Njegovo sam ime dao uklesati na ploči na našoj obiteljskoj kući na Braču, s imenima drugih žrtava komunističke represije - dodaje taj hrabri čovjek.

Ta grupa za Kočevski rog išla je dugo. Nakon devet sati 16-godišnji Srećko Cvitanović zaključio je da bi se moglo pobjeći. Ideja nije bila njegova jer je već to netko prije njega isprobao, a on je sam nagazio na tog sretnika. Naime, u to vrijeme u Sloveniji su bile guste niske magle, tako da se nije vidjelo ispod koljena.

- Bili smo bosi i osjetili bismo svaki oštri kamen na tabanima. Naučio sam tada jedan specifičan hod koji svi danas uočavaju jer mi je ostao iz toga doba. Oni preživjeli koji znaju, pitaju me jesam li i ja bio u onim kolonama smrti - objašnjava. To je hod kao da voziš bicikl, a ne da hodaš. Tako sam izbjegavao da nožnim palcem ne udarim bolno po kamenu. No da nastavim: kolona se razvukla, i jednostavno sam polagano spuznuo u maglu iznad tla. Partizani na konjima i oni pješice bili su također očito umorni pa nisu opazili. Kolona me pregazila, šutke, nitko me nije odao. Ostao sam još dugo ležati, a zatim sam se otkotrljao u jarak kraj ceste čekajući noć.

Po mraku krenuo je opet u Maribor. Razmišljao je da je sigurniji u gomili, pogotovo sada kada nije više bio na popisu. Vratio se pred zoru do logora uz željeznički nasip. Kroz onu rupu koju je upamtio upuzao je unutra. Našao se u kutu gdje je bila grupa od 60-ak svećenika i fratara koji su tiho molili. Kad je svanulo, uvukao sam se među civile. Ujutro su ih istjerali van. Tada se ponovno našao sa svojim ocem Mihovilom koji je prozvan iz drugoga skladišta. Shvatio je da je umoran, izgreben u mraku, ušao u krivu prostoriju. I dalje tvrdi daje ponovni susret s ocem bila sudbina.

- Moj treći odlazak u smrt bio je sada s najvećom grupom. Kako me nije bilo na popisima, nitko me nije prozivao, ali bio sam uz svojega tatu.

I ta grupa krenula je put juga za Kočevski rog. Mnoge iz te grupe, kojih se danas još sjeća, nikad više nisu našli. Očito su bili ubijeni. Umorna kolona osuđenih na smrt se razvukla. Cvitanovići su bili na začelju kolone. S njima je bio jedan čovjek iz Zagreba, invalid, Sesvičanec, Zagrepčanin s Britanskog trga. Imao je probleme s kukovima pa je hodao s dvije štake. Pripovijedao im je da kad je vidio gomilu u Zagrebu, krenuo je s njima na kolodvor u vlak i tako se našao u Mariboru. Bio je jedna od tipičnih tadašnjih maskota Zagreba, pijanac kojega je poznalo pola Zagreba, pa i zbog teškog hodanja. Stari Cvitanović ga je također poznao pa su išli zajedno s njim.

Na putu za Kočevski rog prenoćili su u nekim barakama. -U toj kućici bez prozora bilo nas je preko šezdeset - sjeća se Srećko Cvitanović, a posebno se sjeća jednoga događaja koji nikad neće zaboraviti.

- S nama je bila jedna lijepa žena s dvjema djevojčicma, jedna otprilike šest, a druga je imala osam godina. Čitavo vrijeme su joj partizani dobacivali prostote. Bila je supruga bojnika Tomljenovića, koji je sa svojom vojnom postrojbom izbio na Bleiburg, a ona je s tom dječicom krenula s našim bolesničkim vlakom. Bila je kraj mene u toj brvnari. Pred zoru odvela je jednu curicu u kut i zamolila ženu da ju pričuvaju. Zatim drugu, u drugi kraj barake. Gledao sam kako se uređivala, ako se to može tako nazvati. I čekala je. Znala je što će se dogoditi. -Pred zoru su se otvorila vrata i dva su je partizana pozvala van. Nisu čekali da se udalje već ju je odmah do barake započeli silovati, jedan za drugim pa još neki. Slušali smo njezine vapaje kad su je na kraju ubijali. Znala što je što ju čeka pa je zato sat prije svoju dječicu da prežive rasporedila ljudima. Nikad nisam doznao što je bilo s tim djevojčicama. Kolona je krenula dalje. Kod Slovenske Bistrice pojavio se jedan partizanski oficir na konju i vidjevši Sesvičanca, nazvavši ga imenom upita: "Bogati, Sesvičanec što ti ovdje radiš." Za čas smo shvatili da se poznaju. Kasnije nam je Sesvičanec rekao da je taj oficir sin jednoga poznatoga fotografa iz Ilice. Partizan mu je rekao da nije dobro biti u toj koloni te mu napisao propusnicu "Za Juru Sesvičanca i drugove" i rekao da skrenu prema Hrvatskoj. Kako je taj konjanik bio visoki partizanski oficir, stražari koji su ih pratili na začelju, dopustili su da skrenu iz kolone.

-I tako smo Sesvičanec, moj otac i nas desetak došli do Sutle

- nastavlja Cvitanović izvlačeći od nekuda jedan štap, zapravo granu. - Vidite, ovaj štap omotan žicom kojom su nas često i vezali, ubrao sam još kad sam bos izašao iz svojega prvoga groba. Kad smo prešli Sutlu, urezao sam tada kamenom na njemu "Hum na Sutli, 22.5.45", dan kad sam se vratio u Hrvatsku. Taj štap mi od tada donosi sreću, čuvam ga kao oko u glavi, a nosio sam ga sobom i u ovom posljednjem ratu. Prošli su tako granicu, koja je nekad bila između Njemačke i Hrvatske jer je Slovenija bila dio Reicha. Konačno, nakon 14 dana bili su opet u domovini, ali ne i kod kuće. Sakrili su se u jednu šumicu. Našli su tamo i jednog napuštenog magarca.

- Prvi put sam osjetio kako je lijepo biti opet u Hrvatskoj. Prošla je jedna žena. Bojeći se nas onakvih bosih, prljavih i bradatih, pobjegla je. Pola sata kasnije došli su partizani. Bilo nam je svejedno. Najvažnije je bilo da nas nisu više vodili u Kočevski rog. Odveli su nas u Pregradu. Tamo smo noćili u jednoj zgradi pod paskom stražara. Kako su mnogi u Bleiburgu odbacivali kune, tako ih je hromi Jura Sesvečanec skupljao u džep. S tim smo novcem od jedne seljanke kupili košaru trešanja koje su te godine dozrele. Bili smo gladni. U Sloveniji u kolonama bi nam ponekad Slovenci dobacili kruha, ali ponekad i kamen.

- Jeli smo svježe trešnje - pripovijeda sa sjetom Cvitanović. - Bio je to raj. Svaki je dobio par komada. Te trešnje nikad neću zaboraviti. Sesvečanec je imao još novca pa ga je seljanka za uzvrat sakrila. Kad smo ujutro krenuli, nitko nije obraćao pažnju da ga nema. Našao sam ga tek dvije godine kasnije u Zagrebu kad se vratio iz Zagorja. Mi smo nastavili, a magarac je išao za nama. Sljedeće odredište bilo je Mirkovec, gdje su nas ugurali opet u jedan logor koji je prije bio vojarna. Jedna nam je žena u prolazu dobacila da nas "pelaju tam, a da nitko još nije izašao".

U logoru u koji su stalno partizani dovodili nove izbjeglice, Cvitanović se sprijateljio s nekim Franjom Antunovićem.

- Zvali smo ga Nane. Rekao sam mu što sam čuo od one seljanke. Malo smo švrljali po logoru i uz napušteni kamion našli kante s malo benzina, nafte. Kako sam se naslušao kao dijete od ranjenih hrvatskih vojnika na obiteljskim objedima priča o diverzantima, odlučili smo Nane i ja zapaliti logor. Polili smo navečer benzin uz barake i zapalili ih. Nastao je kaos, ljudi su počeli jurišati na ogradu. Partizani su pucali, ali kako su bili naokolo, pucali su kroz logor jedni na druge. Mnogo ljudi je u logoru bilo pogođeno, ali od tih skoro tisuću bar stotinjak ih je uspjelo pobjeći. Raštrkali smo se. Ostao sam s ocem. Bilo je na tom mjestu manje partizana pa smo kroz šumarke uspjeli doći do Zaprešića. Prije Podsuseda su nas opet zarobili jer smo se našli u procjepu između okomitoga brda i Save.

Odveli su ih u ludnicu, kako su Zagrepčani zvali današnju bolnicu u Vrapču. Tamo je bila stacionirana manja partizanska jedinica. Partizani su bili u zgradama, a Cvitanovićevu grupicu bjegunaca ostavili su pod stražom u dvorištu bolnice. Srećko Cvitanović je tada odlučio vidjeti pod svaku cijenu majku. Nagovorio je oca i umjesto da čekaju dan, iskrali su se kroz ogradu. Po noći se tada u gradu nitko nije kretao. Zaustavila ih je partizanska straža. No, otac se snašao i rekao im da su povratnici iz konclogora u Njemačkoj. Tu noć konačno su vidjeli njegovu majku Ljubicu i sestru. Suzama radosnicama nikad kraja.

- Vratili smo se doma u Kustošiju. Dva dana kasnije OZNA mi je odvela oca, mene nisu dirali jer nisam bio ni na nikakvom popisu - završava svoju bleiburšku odiseju Srećko Cvitanović. Otac mi je potom osuđen pred Vojnim sudom. Robijao je na Kanalu i u Staroj Gradiški. Danas, kad opet imam svoju domovinu, i ovakav dugi i bogati rodoljubni staž, ipak, kad bih se ponovno rodio, opet bi htio imati ovakav život.

Osim godina koje je proveo u Domovinskom ratu, nikad nije do danas izostao sa svibanjskog skupa u Bleiburgu. I ove nedjelje, 13. svibnja zajedno sa svojim Zdrugom hrvatske obrane "Nikola Šubić Zrinjski" i njihovim stijegom namjerava biti na Bleiburškom polju. Ovaj puta on i njegovi članovi nose protestno pismo Bleiburškom vodu sa zahtjevom da se uz novi natpis na spomeniku vrati tekst o hrvatskoj vojsci.

- Mi ćemo kao Zdrug, a ja osobno kao čovjek koji je preživio tu tragediju hrvatskoga naroda, zatražiti da se vrati stari natpis jer vidio sam nas tamo pola milijuna, ali i mnogo hrvatskih vojnika. Godinama je stajalo na spomeniku natpis "U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci", a sada je to izbrisano i napisano samo "za nedužne bleiburške žrtve". Tko se danas srami Hrvatske i zašto? Naime, ako je postojala tada hrvatska država, onda je postojala i hrvatska vojska. Nekomu to opet danas smeta - dodaje taj hrvatski ratnik i preživjeli svjedok bleiburške tragedije.

Tomislav Dražić
Hrvatski list

{mxc}