Je li NOB udruženi zločinački poduhvat?

Temelji SFRJ, plitko zakopani i nemarno kamuflirani, opet izviru iz zemlje. Ovaj put ne u Deželi, gdje su pedantni Slovenci već dosad ekshumirali tisuće tijela žrtava antifašizma a locirali njih oko 80.000 u preko 600 masovnih grobnica već u samom Zagrebu. Usporedbe radi, u Podrinju je devedesetih JNA u suradnji s četnicima ostavila svega stotinjak grobnica, što uključuje i sve grobnice sa žrtvama Srebrenice.

Sedamdesetih, kad bi bager u ulici Proleterskih brigada naletio na ljudske kosti, to bi u "Večernjaku" bilo proglašeno "kostima starih Ilira". Ovaj put, međutim, svi znaju tko je posijao te kosti - osim bivšeg predsjednika Stipe Mesića koji, eto, kaže da tko zna čije su to kosti i tko je koga ubio, iako se i danas mještani sjećaju da su tamo antifašisti strijeljali Nijemce. Ništa novo za njega, kad ga se stjera u kut on postaje kao Ekrem Jevrić, "šta znam, ništa ne znam". A ni kosti nisu ništa novo, jedino što su ovaj put dobile kakvu-takvu medijsku pažnju: pa dok otrkriće svake nove masovne grobnice Hrvata i ostalih u Sloveniji biva tretirano kao prvorazredna vijest od slovenskih medija, ovdje se takva otkrića smatraju predizbornom ujdurmom HDZ-a i buđenjem ustaštva, što sad, kog vraga, imaju ti Slovenci kopati. To, naravno, svjedoči o posve poremećenoj javnoj percepciji SDP-a kao "partizana" i HDZ-a kao "ustaša" što je isto priča za sebe, iako se u SDP-u deklariraju pristašama neovisnosti Hrvatske i odbacuju sve insinuacije o svom jugoslavenstvu, dok se pak HDZ kune u svoj antifašizam uključujući i stupove stranke poput barba Luke. Ovaj put nećemo o tome odakle takva percepcija, makar bi to svakako bila zanimljva tema. Nećemo nitii o ubijenim Nijemcima, iako su se oni povlačili iz Zagreba prema dogovoru s Titovom JNA prema kojem će mirno predati grad u zamjenu za slobodan prolaz do Austrije. To ipak spada u povijest.

Mesićeva briga

Ono što je svakako vijest je Mesićev intervju koji je dao za HRT, koji možete vidjeti ovdje. Nakon svojevoljnog tumačenja "povijesnog konteksta" u kojem nam objašnjava da su Nijemci ii ustaše bili zločesti dečki, a partizani dobri dečki, iako ne objašnjava na koji način činjenica da je ustaški režim bio zločinački i kvislinški opravdava ubijanje nedužnih ljudi i ratnih zarobljenika od strane ne mnogo boljeg režima među kojima, kako pokazuju iskapanja, ima i dosta žena i djece, Mesić prelazi na stvar i ljuti se na spomen komunističkih zločina i, kao i uvijek kad je stjeran u kut, svoj šeretsko-birtijski populistički nastup zamjenjuje otvorenom agresivnošću i bezobrazlukom. Tko se usuđuje o tome govoriti, sram ga bilo ustašoidnog, nikakve zločine komunisti nisu činili. Na čuđenje voditeljice koja je implicirala da se zločini koje su počinili komunisti teško mogu pripisati Kurdima ili časnim sestrama, kreće muljanje s tim da se radilo o "narodnooslobodilačkoj borbi", a u njoj valjda nije moguće počiniti zločin, za razliku od obrambenog domovinskog rata u kojem je, kako svi znamo, moguće počiniti zločin. Dapače, neizbježno, jer ako kao branitelj nisi ratni zločinac, onda si bar lažni branitelj, a ako nisi ni to onda si korisnik privilegija i teret proračunu i poštenom svijetu koji... pa, koji bi isto malo para iz proračuna, ako može. Lažnih NOB-ovaca, naravno, nema, iako im je i predsjednica saveza imala nekih 11 godina kad je rat završio.

No, tu tek kreće vrhunac bezobrazluka. Mesić kaže, "Pa to je revizionizam, tko su oni da nama sude, mi smo pobijedili, oni su izgubili rat, što sad hoće?". I tu se u punom sjaju prikazuje Mesićeva antidemokratska i "antifašistička" crta razmišljanja: "mi smo antifašisti, komunisti, pobjednici, i mi možemo raditi što god hoćemo - za nas nikakvi zakoni ne vrijede", te pritom zanemaruje da je ista ta komunistička, antifašistička i pobjednička JNA poražena u ratu, 1995., od strane Hrvatske vojske. I kad govori kako se tu želi izdjednačiti "agresora i žrtvu" time što bi se sudilo pobjednicima, zaboravlja da se na isti način već davno izjednačuje agresora i žrtvu suđenjima pripadnicima naše vojske. Paranoično govori i da se "optužuje cijeli NOB" iako još nitko nikog nije optužio, ali zapravo je tu u pravu. Jer, Mesić dobro zna da priče o "individualizaciji krivnje" nisu do li magla u oči. I s Domovinskim ratom je tako krenulo - prvo se govorilo o potrebi da se krivnja za zločine individualizira kako se ne bi kriminalizirao cijeli Dmovinski rat. Zatim se počelo govoriti samo i jedino o - zapravo rijetkim - zločinima u Domovinskom ratu, pa je sam "slučaj Zec" dobio više publiciteta nego svi ratni zločini JNA zajedno, a on takav tretman, ma kako odvratan bio, ipak ne zaslužuje. Potom je krenula medijska hajka na branitelje kao "privilegirane" ili barem "lažne", da bi na kraju čitav Domovinski rat bio jednostavno proglašen "udruženim zločinačkim pothvatom" kojeg je vodio Franjo Tuđman potpomognut braniteljima. Bilo bi lijepo da je Mesić bar tu brigu koju iskazuje oko mogućnosti kriminalizacije antifašističke borbe pokazao kad je u pitanju bio Domovinski rat, a naročito kad je svjedočio u Haagu.

Vrijeđanje zdravog razuma

Mesić, nadalje, tvrdi kako se, eto, ne radi o "komunističkim zločinima" jer je u jedinicama NOV bilo samo oko 5% komunista. Na stranu što je to čista laž, to je i čisti spin. Jer, rukovodstvo svake partizanske jedinice, kao i pokreta u cijelosti, je bilo komunističko: a oni su ti koji su izdavali naređenja za likvidacije. A tu je i biser, da nakon rata nije moguće počiniti ratni zločin. Tu treba upozoriti na nekoliko stvari.

Prvo, Mesić je na početku razgovora rekao kako je tada "rat još trajao" i kako su ustaše pružale otpor. Dakle, rat prema Mesiću nije završio kad želi dokazati kako, eto, nije bilo ubijanja zarobljenika već su ubijeni u "borbama", iako je malo teže objasniti odakle nekome ubijenom u borbi ruke vezane žicom u "osmicu". Vjerojatno su se narodni neprijatelji obožavali tako boriti, vezanih ruku na leđima. Kad pak ima pred sobom jamu s leševima, e onda onako "legalistički" zaključuje da su ti ljudi pobijeni nakon rata, pa onda nema niti ratnog zločina.

Drugo, da i jest završio, to nije bitno: jer se ovdje ne radi o ratnom zločinu, već o zločinu protiv čovječnosti. Koji, kao niti ratni, ne zastarijeva.

I treće, ponovo moram povući paralelu s Domovinskim ratom: nisam primijetio da sud u Haagu uvažava argument da zločini počinjeni nakon Oluje nisu ratni zločini, jer je "rat završio".

O glupostima poput one da su partizani morali strijeljati zarobljenike jer eto, jadni, nisu imali zatvora u svibnju 1945. nakon oslobođenja, ne treba ni govoriti jer su malo gadljive, a i vrijeđaju inteligenciju gledatelja, kao uostalom i cijelo njegovo izlaganje.

No, tu dolazimo do onog dijela gdje Mesić postaje stvarno degutantan. On, u makijavelističkoj maniri dostojnoj Alana B'starda, hladno slaže kako su se, eto, oko Bleiburga vodile borbe. Bila je neka mala, mića pobunica, neki ustaše se nešto uzjoguniše pa pogiboše. Pa veli naš Stipe, ako je poginulo 1.500 partizana, a kako ne bi i poneki ustaša i domobran. No, brojka koju Stipe iznosi se odnosi na cijelu Jugoslaviju, a koliko je partizana poginulo na Bleiburgu i o kakvoj se pobuni radi, najbolje govore izvodi iz operativnog izvješća štaba 3. armije Koste Nađa upućenih generalštabu JA o borbenim djelovanjima podređenih postrojbi između 23. i 25. svibnja:

23. maja 1945.

Jedinice naše Armije završile pokret i zaposjele određene prostorije prema zapovjesti ove Armije Str. Pov. broj 348/45.

GUBITCI U BORBAMA
A/ VLASTITI:
Poginulo 142
Ranjeno 374
Nestalo 55
B/ NEPRIJATELJSKI
Poginulo 25.000
Ranjeno 4.000
Zarobljeno preko 105.000 Nijemaca, ustaša i četnika.

Iz samih partizanskih brojki, jasno je da je ta "mala pobuna" o kojoj govori Stipe bila ravna otprilike pobuni Židova u varšavskom getu - s tim da su tamo Židovi imali nešto manje gubitaka, i nešto više Nijemci. Vjerojatno su i Englezi u crnoj Africi imali lošiji omjer svojih i neprijateljskih gubitaka kad su topovima pucali na urođenike naoružane zašiljenim plodovima manga. Da se ne radi ni o kakvoj "pobuni" nego o običnoj masovnoj likvidaciji, svjedoči i nastavak istih dokumenata:

Iz operacijskog dnevnika Trećeg bataljuna 6. istočnobosanske brigade XVII. istočnobosanske divizije III. JA o "likvidiranju narodnih izdajnika" u razdoblju od 23. do 25. svibnja 1945.

23. maj 1945.
vreme: sunčano
mesto: Maribor 3 bataljon
oficira:
p.oficira:
boraca:

Po naređenju štaba naše brigade, bataljon je imao zadatak likvidiranje narodnih izdajnika.
Zbog izvršavanja postavljenog zadatka nije se nikakav rad odvijao u toku dana.
Ishrana i zdravstveno stanje bataljona su zadovoljavajući.

24. maj 1945.
vreme:
prepodne - kišovito
po podne - oblačno
mesto: Maribor 3 bataljon
oficira:
p.oficira:
boraca:
Kao i prošlog dana bataljon je imao isti zadatak.
Ishrana i zdravstveno stanje bataljona su zadovoljavajući.

25. maj 1945.
vreme:
sunčano
mesto: Maribor 3 bataljonoficira:
p.oficira:
boraca:
Kao i prošlog dana bataljon je imao isti zadatak.
Ishrana i zdravstveno stanje bataljona su zadovoljavajući.
U bataljon je prekomandovano osam novih boraca.
Pred veče bataljon se po svršetku zadatka razmešta u gradu počevši pravi kasarnski život.

I kad smo već kod toga, napomenimo da je Kosta Nađ za "herojska djela" u oslobađanju Jugoslavije primio od Tita telegram kojim mu ovaj čestita na dobro obavljenu poslu "likvidiranja posljednjih neprijateljskih snaga", a Kosta taj telegram objavljuje u svojoj knjizi "Pobeda" (spektar, Zagreb, 1980) a koji možete vidjeti na fotografiji. Toliko o tome da Tito nije naredio te likvidacije niti znao za njih.

Svjedoci

No, ako to nije dovoljno, imamo i svjedoke. Kako one iz partizanskih redova, tako i one iz redova lokalnih seljaka koji su, naravno, znali što se događa kod Dravograda jer pobiti par desetaka tisuća ljudi ipak nije moguće a da susjedi ništa ne primijete. Od partizanskih, najpoznatiji je Simo Dubajić, pa da malo podsjetimo Stipu i ostale koji se ne sjećaju što kaže Simo:

"Simo Dubajić se prisjetio kako ga je jedne noći u slovenskom Šentvidu probudili njegov nadređeni oficiri Ivan Maček Matija, Maksimilijan Baće i Jovo Kapičić, piše Večernji list. Tada je imao 22 godine, a oni su mu naredili da se odazove na masovnu egzekuciju. Rekao je da mu tada nije bilo lako, jer je znao kako se to radi, ali svejedno nije očekivao "da će sve ići tako kako je išlo". Nakon toga je stigao u Kočevje gdje je prihvaćao pristigle zarobljenike. Dubajić je rekao da su neposredni egzekutori bili Dinko Periša i Pero Božinović koji su bili oficiri dalmatinske 11. brigade. Dubajić je rekao da je u pokoljima sudjelovalo još ljudi, ali njihovih imena se više ne sjeća. Također je rekao da je u vrijeme dok su se masovni pokolji odvijali, najmanje desetak partizana koji su ubijali završilo u ludnici jer su trijezni sudjelovali u egzekucijama, a kao takvi pokolje nisu mogli psihički izdržati. On pak, kaže, bolje je prošao jer je svaku večer bio pijan (....) Danas pak navodno postoje svjedoci koji kažu da se Dubajić početkom 90-ih hvalio svojom ulogom u organizaciji masovnih pokolja između 30 i 35 tisuća ustaša, četnika, domobrana i čerkeza. Navodno je priznao direktno sudjelovanje u ubojstvu 10.000 Hrvata te je izrazio žaljenje što ih nije ubio barem 100.000."

No dobro, ako nisu dovoljni dokumenti, svjedoci, što bi još moglo dokazati da su se tamo dešavale masovne likvidacije koje Stipe negira?

Masovne grobnice

Kratko i jasno, forenzički dokazi. Ili, jednostavno: kosti u jamama. A njih ne manjka: Slovenci su obavili brojna iskapanja, pa kažu:

"Tijela su nabacana jedno na drugo, a pronađeni su i ostaci kose, žice kojima su im partizani vezali ruke, kao i zubne proteze što neosporno dokazuje da nije riječ samo o vojnicima nego i o civilnim bjeguncima starije dobi."

Za intenzivna iskapanja koja traju u Sloveniji već godinama, i koja su pokazala da među likvidiranim ustašama i domobranima ima ne malo žena i ponešto djece, hrvatski mediji na žalost ne iskazuju gotovo nikakav interes, a vlada još manji za identifikaciju ostataka. Slovenski predsjednik vladina povjerenstva za "skrivene" grobnice, Jože Dežman, kaže: "U Sloveniji očito imamo nekoliko Srebrenica", i dodaje da je prostor oko Maribora i Celja u prvim poratnim mjesecima bio "likvidatorski epicentar Europe".

Kriminalizira se Domovinski rat, a kanonizira antifašistička borba

I da ne nabrajamo sad dalje iskaze svjedoka i dokazujemo ono što niti nije potrebno dokazivati, vratimo se na bitno: sustavnost politike kojom Stipe Mesić već odavno s jedne strane kriminalizira Domovinski rat, a s druge kanonizira antifašističku borbu, je očita.

Pri tom ne bi trebalo biti sporno to što se bilo tko borio protiv Nijemaca i kvislinga, naprotiv: no, ovdje imamo hipermneziju zločina i "zločina" iz Domovinskog rata, koji dobivaju publicitet koji je posve zasjenio oslobodilačku bit i suštinu rata, a s druge imamo potpunu amneziju zločina NOB-a koji opsegom tisućama puta prelaze one u Domovinskom ratu. Pa ako o razlozima takvog Mesićevog više nego očitog štićenja zločinaca možemo i nagađati, konsekvence takve politike su, valjda, svima jasne i očite. I kad bismo NOB nazvali udruženim zločinačkim pothvatom, svakako bismo se našli na vrhu Mesićeve liste ustašoida i seronja jer, eto, ako netko smatra da su antifašisti činili zločine taj očito ne može biti do li - ustaša. Da opet povučemo paralelu na DR - bi li se Stipe usudio tvrditi da su svi koji traže istragu zločina iz Domovinskog rata - četnici? Ne, naravno, to bi bilo neozbiljno. No, najlakše je nekog etiketirati pa neka se on kasnije pravda i dokazuje što jest a što ne: stari komunistički recept denuncijacije.

I da zaključim: negiranje evidentnih zločina ovdje ima svrhu i cilj, i to ne onu koju bi netko mogao dobrohotno pretpostaviti - poput "deustašizacije" Hrvatske u svrhu popravka njenog imidža ili jednostavno "antifašistilčkog" uvjerenja - uostalom, svi smo vidjeli video gdje se Stipe obraća australskim Hrvatima a i sjećamo se njegovih, ne slučajnih, proustaških ispada s početka devedesetih.  Ovdje se ne štite čak ni pojedinci već jednostavno dogma - i, naravno, određeni interesi. Stipe je jednom rekao nešto monstruozno, u vezi istog tog Bleiburga, a to je da su "u Bleiburgu stradali oni koji su skrivili Jasenovac a oni u Jasenovcu nisu skrivili Bleiburg". Ne treba biti previše pametan da se uoči da su krivci za Jasenovac, suprotno Mesićevim tvrdnjama, živi i zdravi isplivali na obale Argentine, Amerike i Španjolske, dok je na Bleiburgu stradala tek obična vojska - ali već sama ideja retribucije po sistemu kolektivne krivnje, bez utvrđivanja je li itko od strijeljanih kriv za što, je zastrašujuća.

No, što bi bilo da smo mi, po istom receptu, onih dvjestotinjak tisuća ljudi koji su 1995. na traktorima bježali put Beograda, slično kao pola stoljeća ranije neki drugi ljudi put Beča, indoktrinirani i u iracionalnom strahu od "Tuđmanovih ustaških koljača", ali i racionalnom, od osvete susjeda - jednostavno pobili pod izlikom da bi se jednog dana mogli, eto, vratiti pod oružjem, ili da jednostavno nemamo dosta zatvora? Tada bi Domovinski rat stvarno bio zločinački pothvat.

Bi li tada Mesić tvrdio da su se četnici na granici sa Srbijom nešto malkice pobunili pa je, eto, masovno pogubljenje bilo nužno? Nekako ne vjerujem u to.

fizzit.net