Kao što smo već pisali, Američko veleposlanstvo u Zagrebu potvrdilo je bilo 12. rujna 2006. da je Zvonko Bušić prebačen u deportacijski pritvor američkog Ministarstva domovinske sigurnosti kako bi pričekao rješavanje procedure deportacije u Hrvatsku. Međutim, vrlo brzo nakon ove najave američka strana se naglo predomislila, a da razlozi za to nikada nisu objavljeni. Možda odgovor ne treba tražiti predaleko. Novi list, koji zadnjih tridesetak godina nije znatno mijenjao uređivačku politiku, objavio je 19. rujna komentar Nele Vlašić na temu mogućeg dolaska Zvonka Bušića u Hrvatsku pod naslovom "Mohammed Atta hrvatske slobode". Tko je Mohammed Atta? Mohammed Atta je bio pripadnik skupine otmičara zrakoplova s kojima je 11. rujna 2001. srušen Svjetski trgovački centar u New Yorku. Nakon ovakvog izjednačavanja Bušića i Attae, koje zacijelo u kontaktima s američkom stranom nije bilo ograničeno samo na jedan komentar na stranicama Novog lista, bilo bi i čudno da je Bušić 2006. pušten na slobodu. U nastavku donosimo Bušićev tekst iz 1992. godine u kojem mašta o tome kako bi se osjećao da doživi slobodu. Nažalost, kako stvari stoje u Domovini, ova sloboda se i nakon 32 godine zatvora čini nedostižnom.(mm)

 

 

O zbivanjima koja su dovela do krivotvorenja Bleiburške spomen-ploče već smo više puta pisali na portalu. U pismu Mirka Karačića koje ovdje objavljujemo iznesene su brojne pojedinosti koje objašnjavaju ova zbivanja. Između ostalog, podrobno je i opisan načinu na koji je tajnik Počasnog bleiburškog voda Božo Vukušić preuzeo kontrolu nad društvom, i zlouporabio povjerenje kako bi protupravno stekao kontrolu nad financijama. Karačić tako piše: "Što se tiče novaca za koji smo nas trojica bili zaduženi, ja i gospodin Antun Paus nismo imali nikakav uvid u skupljeni novac i kako se troši. Vukušić je radio s novcem što je htio. Vukušić je manipulirao s nama svima i mi smo mu svi vjerovali da je stvarno onako kako on govori. Vukušić je nama obećavao svašta, kao što je Sotona Isusu uzaludno obećavala, uvjeravao nas je da će Hrvatska vlada financirati izgradnju spomen-područja, samo da ne vraćamo izvorni natpis na spomenik i da se odreknemo uspomene koju smo čuvali 62 godine. Ja sam od Vukušića s ostalom braćom, izvornim članovima PBV, tražio da se vrati stari natpis na spomenik. On to nije prihvatio niti njegove pristaše, novi članovi PBV, koje je on angažirao.".

 

 

Na sjednici Uprave Hercegovačke franjevačke provincije, pod predsjedanjem provincijala fra Slavka Solde, 4. studenoga 2004. u Slanom donesena je odluka da se ustroji Povjerenstvo za pripremu cause mučenika. Pročelnikom Povjerenstva postao je fra Ante Marić, a članovi: fra Bazilije Pandžić, fra Vendelin Karačić, fra Jozo Zovko, fra Jozo Vasilj i fra Branimir Musa. Bio je to početak pripreme za pokretanje cause mučeništva pobijene subraće u 2. svj. ratu i poraću (1942. – 1945.), za koje se vjeruje da su ubijeni »in odium fidei«. Slijedeći bitan korak bio je imenovanje fra Luke M. De Rosa, generalnog postulatora Franjevačkog Reda, postulatorom Cause. To je učinjeno 23. svibnja 2006. Mjesni biskup don Ratko Perić suglasio se s ovim imenovanjem 19. srpnja 2006. godine. Nakon toga imenovani postulator pokrenuo je Causu mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Na Kapitularnom kongresu održanom u Masnoj Luci 4. – 7. lipnja 2007., pod predsjedanjem provincijala fra Ivana Sesara, za vicepostulatora Cause predložen je fra Miljenko Stojić. Postulator Cause suglasio se s ovim imenovanjem dopisom od 19. rujna 2007. Vicepostulator se brine o tijeku Cause na terenu i zastupa je pred različitim crkvenim ustanovama, izuzev pred Rimskim vikarijatom i Zborom za proglašenje svetih. Budući da je na Širokom Brijegu i oko njega ubijeno najviše naše braće i znalo im se za grobove, puk Božji, samostansko bratstvo i Provincija od samog početka izabrali su Široki Brijeg za mjesto, a 7. veljače za dan kad se kao Provincija sjećamo sve naše braće koja su vlastitom krvlju posvjedočila svoju vjeru i ljubav u uskrslog Gospodina.

 

 

S Portala Hrvati AMAC prenosimo članak koji se po svojoj tematici nadovezuje na jučerašnji komentar našeg portala - U Sloveniji se otkriva grobnica za grobnicom. Autor naime, pokušava rasvijetliti određene okolnosti i pritom barem djelomično odgovoriti na pitanje koje se na ovaj ili onaj način samo po sebi nameće: "Kako je i zašto odjednom ova priča o žrtvama i pokolju Hrvata u Sloveniji dospjela u javnost u ovoj mjeri? Da li samo zbog dvadesetak tisuća kostura o tobože novootkrivenom tenkovskom rovu? Nevjerojatno je ali razlog za podizanje ove teme iznad razine šuma u medijima jest vrlo pažljivo i diskretno djelovanje Europske pučke stranke koja je doslovno 'izvana' potakla neke krugove u Sloveniji i Hrvatskoj da se o ovome počne raspravljati. I opet, zašto? Jedino razumno objašnjenje jest da se želi sve moguće tenzije i prepucavanja između Hrvatske i Slovenije 'potrošiti' prije hrvatskog ulaska u Europsku uniju. U tom elitnom društvu naime, o ovakvim temama ne raspravlja se..." Treba ovdje ipak primijetiti da je na raspravu unutar Hrvatske o pokoljima nakon 2. svjetskog rata  zasigurno bitno utjecala propovijed kardinala Bozanića u Bleiburgu. Autor članka na portalu Hrvati AMAC između ostalog nudi i odgovor na pitanje o kolektivnoj nezainteresiranosti cjelokupne političke elite u Hrvatskoj da se protiv krvnika podignu optužnice prema pravilima o nezastarjevanju tih i takvih zločina: "U Hrvatskoj danas su na vlasti iste one sile, i fizičke ali još više moralne, isti oni mentalni sklopovi koji su vladali Jugoslavijom do 1990. I ako što nema nikoga tko će sam sebi otkinuti ruku (osim ako baš nije potpuni luđak) jednako tako rješavanje Bleiburga kroz sporazum sa Slovenijom predstavlja za većinu 'hrvatskih' političara tabu; incest s vlastitom prošlošću".

 

 

U posljednje vrijeme često svjedočimo otkrivanju do sad prikrivenih strahota koje su nam u «nasljeđe» ostavili pripadnici komunističkog režima. Jedino «dobro» što se iz sveg tog može izvući jest da će nas brojne masovne grobnice iliti jezive jame koje su progutale ogroman broj ljudi neumoljivo podsjećati i ne će nam dati da zaboravimo sve strahote počinjene od strane Titovih komunista. Jer danas se u nekim medijima, od strane pojedinih političara, novinara pa čak i autora udžbenika iz kojih bi naša djeca trebala učiti činjenice, može čuti neka sasvim druga istina. Zločin je zločin, bez obzira da li je nastao kao posljedica totalitarističkih ideja u smislu komunizma ili fašizma i to je navodno jasno svima. No, ipak, se za iste jezive stvari uporno pokušavaju primijeniti različiti kriteriji. Stoga se tu prvenstveno radi o zlonamjernom prekrajanju činjenica. Pa smo tako, zbog opće medijske popraćenosti prisiljeni gledati i slušati skupove ostarjelih antifašista koji ni jednom riječju ne spominju da su se u sklopu njihove borbe dogodili tragični pokolji nevinih ljudi, Naprotiv, njihova okupljanja stvaraju sliku nekih tamo «simpatičnih» starčića koji su eto ostali zaglavljeni u nekom drugom vremenu i prostoru kojih se s nostalgijom prisjećaju. Kao i svog idejnog vođe Josipa Broza o kojem se naravno priča isključivo u superlativima. A na takvu prigodu i okupljanje tad još dođe i – tko drugi nego predsjednik Mesić i svi zajedno uzdižu nešto što je ne za veličanje, već za svaku osudu! Prije toga čujemo izjavu predsjednika SDP-a Zorana Milanovića da mu je Tito draži od Tuđmana. Kako se Tito i Tuđman uopće mogu uspoređivati nije jasno. Što bi pomislili kada bi netko između Pavelića i Tuđmana izabrao ovog prvog. (mmb)

 

 

Državno odvjetništvo i Vlada RH mogli bi uskoro doći u priliku da dokažu ozbiljnost svojih nedavnih najava o planiranju aktivnosti za raščišćavanje okolnosti zločina počinjenih za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća. Naime, ravnatelj Hrvatskog instituta za povijest Stjepan Matković izrazio je spremnost da se sa svim svojim stručnim potencijalima uključe u spomenuta istraživanja. Institut bi, kad bi se njegova inicijativa i prihvatila, mogao u cijelom tom procesu biti od velike pomoći jer već neko vrijeme radi na projektu «Ljudski gubici Hrvatske u drugom svjetskom ratu i poraću», a unutar drugih projekata istražuju se teme poput OZN-e i KNOJ-a u Hrvatskoj, prisilnih migracija stanovništva, logora i prisilnog rada te Bleiburga u historiografiji – koje bi objektivno mogle pomoći u prikupljanju podataka i rasvjetljavanju eventualnih nejasnoća ili skrivenih činjenica. Treba napomenuti kako je Hrvatski institut mnoge dokumente javnosti već učinio dostupnim putem izdavanja serije "Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944-1946.". Državno je odvjetništvo, istina - za sad samo na svojim internetskim stranicama, najavilo da će u suradnji s Hrvatskim državnim arhivom osmisliti i provesti formiranje nekoliko istraživačkih timova, budući da se radi o vrlo složenom projektu koji nadilazi granice mogućeg utvrđivanja kaznene odgovornosti.(mmb)

 

 

 

 

Strahovi da se u Hrvatskoj vojsci vodi kadrovska politika koja se ne temelji na odabiru najboljih, već da se vodi po nekim drugim kriterijima koji dovode nestručne ljude na rukovodeće položaje se pokazuju opravdanim. Slobodna Dalmacija donosi članak u kojem se stanje u vojnoj školi za pilote naziva rasulom. "Kap koja je u vojarni "prelila čašu" je, koliko se može doznati, imenovanje nedovoljno stručnih ljudi na ključna mjesta u Zapovjedništvu za izobrazbu i obuku (ZIO) "Rudolf Perešin". Naime, načelnicom Nastavnog odjela, gdje se školuju vojni piloti, na dužnost je postavljena brigadirka Helena Kucelin, koja je u Jugoslaviji završila Fakultet općenarodne obrane. Njoj su podređeni piloti, kao i serviseri vojnih zrakoplova, dakle one katedre koje su direktno vezane uz ratno zrakoplovstvo. Nezadovoljni časnici, kojih je velik broj, kao najgoru ističu činjenicu da će sva sljedeća imenovanja u nastavnom odjelu biti vezana uz ovako postavljen "vrh"." Na ove konkretne navode u Ministarstvo obrane je odgovorilo kako ima "određenih nezadovoljstava zbog najavljenog preustroja", te je usput priprijetilo: "To što neki od djelatnika više neće imati radno mjesto u bazi Zemunik, ne znači da će ostati bez posla. U skladu s činom i spremom svima njima bit će ponuđeno neko drugo radno mjesto u okviru Oružanih snaga". Koja to druga radna mjesta za pilote i servisere vojnih zrakoplova Ministarstvo ima na umu nije objašnjeno.(mm)