Prenosimo u cijelosti propovijed hvarsko-bračko-viškoga biskupa Slobodana Štambuka, iz Bleiburga, 17. svibnja 2008., a koja je izazvala veliko zanimanje javnosti i mnoge pozitivne komentare: "Putniče, prolazniče, hodočasniče, namjerniče… možda me želiš pitati: Zašto sam ovdje danas? Što me je dovelo na ovo mjesto sjećanja. Dovela me ljubav prema mojem narodu, osobito onom dijelu mojega naroda koji je prošao ovom blajburškom dolinom, ovom "dolinom suza", koji je hodao Križnim putem koji započe ovdje, na Bleiburgu. Dovela me moja Crkva koja je bila, koja jest i koja želi ostati uz svoj narod! Dovela me Crkva koja želi biti sa svojim narodom u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti, rečeno jezikom ženidbenog slavlja, rečeno jezikom bračne vjernosti. Jer moj je narod već dugi niz stoljeća vjenčan s ovom mojom Crkvom... Što ne želim ovdje? Ne želim sijati nasilje i mržnju, jer me moj Učitelj Isus Krist uči ljubavi, praštanju i milosrđu. Što ne želim ovdje? Ne želim biti sudac i najmanje onaj koji će zauzeti ulogu Poncija Pilata i, opravši ruke, bilo koga naprečac osuditi i označiti zločincem i ubojicom!"

 

 

Hrvatska i Slovenija napokon su potpisale sporazum kojim se uređuje pitanje sanacije grobišta iz razdoblja neposredno nakon 2. svjetskog rata. Kao što smo pisali već na Portalu, problem je bio u hrvatskoj strani koja je uporno izbjegavala potpisati ovakav ili sličan sporazum. Brojke koje je potvrdila slovenska strana na ministarskoj razini na temelju istraživanja slovenske strane su strašne. Samo u Sloveniji, dakle, u onom dijelu grobišta koji su istražena nalaze se posmrtni ostaci 110.000 ubijenih, većinom (90 posto) Hrvata - vojnika i civila. Pridodamo li brojci od preko 500 grobišta u Sloveniji njih više od 700 u Hrvatskoj, razmjeri partizanskih i komunističkih zločina mogli bi jednom kada budu do kraja rasvijetljeni dostići i najgore procjene koje su se čule u javnosti.(mm,mmb)

 

 

Prenosimo iz Glasa Koncila i treći nastavak serijala o SUBNOR-u. Za vrijeme Jugoslavije, svaki pokušaj pojedinca ili skupine da se Hrvatska barem malo izvuče iz čvrstoga centralističkog zagrljaja iz Beograda nailazio je isključivo i jedino na žestoku osudu SUBNOR-a. "To se najočitije može vidjeti iz izjava njegovih članova nakon sloma 1971, koji su još godinama nakon toga upozoravali na pokušaje »razjedinjenja naših naroda i narodnosti«. Stoga nije slučajno da je od 19. do 21. lipnja 1974. sedmi kongres SUBNOR-a Jugoslavije održan upravo u Zagrebu. Na njemu je još uvijek trajao obračun s 1971: »Na sjednici Predsjedništva Saveznog odbora u travnju 1971. neposredno prije 17. sjednice Predsjedništva SKJ, sa zabrinutošću je konstatirano da je nacionalizma u nekim krajevima zemlje u porastu, da njegovi protagonisti okupljaju razne antisocijalističke i antisamoupravne snage, da je to napad na tekovine naše revolucije radi razjedinjenja naših naroda i narodnosti..."

 

 

Prenosimo iz Glasa Koncila i drugi nastavak serijala o SUBNOR-u, organizaciji koja nikada nije doživjela u Republici Hrvatskoj bilo kakvu kritičko vrednovanje - što je očigledno pokazalo se ozbiljnim propustom. Naime, oni isti koji bi se morali poklopiti po ušima danas se javljaju ponovo s potpuno neargumentiranim optužbama u stilu kojim smo ih slušali za vrijeme komunističkog poretka. U drugom nastavku Tomislav Vuković piše: "Dokazivati danas hrvatskoj javnosti da je SUBNOR bio dosljedno protiv samostalnosti hrvatske države i to sve do posljednjih trenutaka konačnog raspada Jugoslavije, žalosno je već samo po sebi. Jednako je tako upravo smiješno dokazivati njegov gaziteljski odnos prema temeljnim ljudskim slobodama i pravima, kao što su pravo na vlastito političko promišljanje i političko udruživanje, slobodno prakticiranje vjerskoga uvjerenja bez obzira na društveni status i funkciju i dr. Žalosno je i istodobno smiješno zbog dva razloga: jer je to dokazivanje već dokazanog i jer je riječ o, nažalost, prilično uspješnom podmetanju (nekih) utjecajnih hrvatskih državnih dužnosnika, političara i znanstvenika hrvatskome javnom mnijenju."

 

 

Skandalozni govor Ivana Fumića na obilježavanju 63. obljetnice na žrtve Jasenovca potaknuo nas je podsjetiti se uloge koju je SUBNOR (Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata Jugoslavije) imao do 1992. godine, kada je prvo promijenio ime u Savez antifašističkih boraca, da bi tek kasnije bilo dodano još i Hrvatske u genitivu. Naime, Ivan Fumić bio je dugogodišnji čelnik ove udruge, pa njegovo «nepoznavanje» povijesti može se vrlo dobro razumjeti jednom kada se malo zaviri u tu povijest, odnosno pogleda uloga koju je SUBNOR imao. Hrvatski građani zasigurno jasenovačke žrtve nisu i ne će zaboraviti, no izgleda da isti koji su se u nedjelju našli pozvanima prozivati druge misle kako smo zaboravili tko je zapravo, na koji način i s kojim posljedicama haračio hrvatskom političkom scenom do devedesetih godina, odnosno proglašenja hrvatske samostalnosti. U tom smislu prenosimo s Portala Glasa Koncila danas prvi od tri nastavaka feljtona autora Tomislava Vukovića objavljenoga 2006. pod nazivom "Dokumenti SUBNOR-a o hrvatskoj samostalnosti i katolištvu" Ostale nastavke prenijet ćemo slijedećih dana.(mmb)

 

 

Znate li da je na širem području grada Zagreba oko 50 neobilježenih masovnih grobnica partizansko-komunističkih zločina iz 1945. godine? Udruge ZAMNOM i HOD pokrenule su akciju pod nazivom "Edukacijska udruga 1481" (EU1481) čiji je cilj upoznavanje hrvatske javnosti s konkretnim lokacijama partizansko-komunističkih zločina. Projekt se oslanja na Rezoluciju Vijeća Europe 1481 i Deklaraciju Hrvatskog sabora o osudi komunističkih zločina. Prvo prešućeno stratište, za koje većina Zagrepčana i hrvatske javnosti ne zna, nalazi se u dvorištu "Pedagoške akademije" u Savskoj 77 u Zagrebu. Prema svjedocima i pisanjima nekih povjesničara tamo je ubijeno (i zakopano) oko 300 žrtava, pretežito ranjenika. Na tom mjestu se danas nalaze tri odgojno-obrazovne institucije: područna osnovna škola, XI. gimnazija i Učiteljski fakultet! Nakon što smo tiskali prigodne letke s informacijama o tom događaju te ga podijelili studentima u studentskim domovima, kao i građanima u obližnjim zgradama, podnijeli smo, 28. 3., zahtjev Državnom odvjetništvu RH i MUP-u da se žurno provede istraga o toj lokaciji. Sada želimo velikom javnom manifestacijom pod sloganom "(M)UČITELJI (M)UČE" izvršiti građanski pritisak na neopravdano tromo ponašanje državnih institucija kad su u pitanju partizansko-komunistički zločini. Želimo dostojanstveno obilježiti to mjesto masovnog zločina i prvi puta nakon vise od 60 godina pokazati ljudsku solidarnost sa žrtvama i njihovim obiteljima.

 

 

Prenosimo pismo Vice Vukojevića upućeno prvobitno Večernjem listu, a u kojem on reagira na istup Vesne Pusić u istom listu. Nakon što Večernji list nije objavio pismo, ono je na kraju ustupljeno tjedniku Hrvatski list. Podsjećamo, Vice Vukojević široj javnosti postao je poznat nakon što je 1991. imenovan za predsjednika Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Hrvatskog državnog sabora. Nalazi ove komisije uzburkali su duhove, i može se pretpostaviti da i dan danas dio političkih sukoba vezan uz Vukojevićev rad na čelu spomenute komisije. Zato osim teksta iz Hrvatskog lista donosimo i članak objavljen u Vjesniku 1999., iz kojem je izneseno nešto više pojedinosti o radu Komisije od 60 članova.

 

 

Donosimo propovijed mons. Vladimira Stankovića održanu za vrijeme svete mise u zagrebačkoj katedrali, 15. prosinca ove godine. U toj se propovijedi Stanković prisjetio pet Drinskih mučenica koje su 15. prosinca 1941. – dakle točno prije 66 godina – položile svoj život za Boga. "Onih tužnih travanjskih dana početkom rata 1941. sestre Kćeri Božje Ljubavi na Palama kod Sarajeva morale su primiti i ugostiti u svojoj kući ministre jugoslavenske vlade koji su bježali pred Hitlerovom vojskom, a među njima je bilo najviše Srba. Njihovi su sunarodnjaci poslije osam mjeseci iz tog istog sestarskog samostana na Palama odveli u smrt ne neke "ustašice" nego skromne redovnice: jednu Austrijanku – Berchmanu Leidenix, dvije Slovenke – Krizinu Bojanc i Antoniju Fabjan, jednu slavonsku Mađaricu Bernardetu Banja i Hrvaticu Julu Ivanišević. I dok se velika prijetnja sve više približavala Palama, sestre su jedna drugu tješile i hrabrile Izaiijinim riječima:"Budite jake, ne bojte se!" I nakon što su doživjele masakr i polumrtve bile bačene u Drinu, u trenu su doživjele istinitost prorokovih riječi:"Doći će u Sion kličuć od radosti, s veseljem vječnim na čelima; pratit će ih radost i veselje, pobjeći će bol i jauci." Iako do današnjeg dana zao duh s Pala još nije nestao, ipak ostaje istinita ona psalmistova:"Gospodin ostaje dovijeka, potlačenima vraća pravicu.""