„Veliki dogovor" tek je početak
Hoće li eurozona preživjeti krizu? To pitanje postavio sam prije tri tjedna. Da, odgovorio sam. Argument mi je bio to da će gospodarski interesi i politička volja zajednički sačuvati zajedničku valutu, unatoč teškoćama. Sada se, međutim, postavlja još jedno pitanje: jesu li vođe učinili dovoljno da eurozona stane na zdrave temelje? Odgovor je ne. Nešto se napredovalo, ali bit će potrebno još, i intelektualno i institucionalno.
Euro je jedinstven projekt. Da bi suverene države mogle imati zajedničku valutu, potrebna je solidarnost i disciplina. Što se gospodarstva više razlikuju, to je veća potreba za solidarnošću i to manja vjerojatnost da će solidarnosti biti. Tako je i bilo. Bio sam jedan od mnogih koji su vjerovali da će biti potrebna veća politička unija i veća gospodarska fleksibilnost ako želimo da eurozona dugoročno preživi. Tek u krizi postat će jasno hoćemo li ispuniti uvjete za preživljavanje. Ova kriza je prilika da to testiramo.
Član izvršnog odbora Europske središnje banke Lorenzo Bini Smaghi tvrdi to isto. „Europa se razvija, raste, ide putem integracije. To se, međutim, ne događa prema nekom prethodno definiranom, dogovorenom planu, nego kao reakcija na izazove s kojima se suočava, koji će u nekim slučajevima vjerojatno u opasnost dovesti postojanje Unije." Sadašnja kriza takav je izazov. Moglo bi je se nazvati putem prema integraciji na način „gospođice u nevolji". Opasan je, ali funkcionira, barem zasad.
Odgovor na krizu izvanredan je primjer rizika i nagrada ovakvog pristupa. Udarac je Europu uhvatio nespremnu. Neki su prepoznali opasnosti koje donose velike unutarnje neravnoteže i neodgovorno kreditiranje zemalja na periferiji. Neki su shvatili da bi to u kombinaciji s globalnom financijskom katastrofom moglo stvoriti bankovnu i dužničku krizu te krizu konkurentnosti unutar eurozone.
Čelnici su na krizu reagirali spektakularnim inovacijama. U roku od godine dana odobrili su u suradnji s MMF-om paket spasa za Grčku težak 110 milijardi eura, osnovali novi Europski fond za financijsku stabilnost sa 440 milijardi eura, odlučili dopuniti ugovor, stvoriti trajni mehanizam spasa, dopunili pakt o stabilnosti i rastu, pojačali fiskalnu disciplinu i stvorili novi sustav makroekonomskog nadzora.
Njemačka je prihvatila ideje od kojih njezini građani zaziru. Zemlje u teškoćama prihvatile su stroge mjere štednje koje su njihovim građanima mrske. Čulo se mnogo zviždanja i vike, ali predstava se nastavlja.
No koliko god daleko eurozona stigla, ona još uvijek nije stigla dovoljno daleko. Pred njom su tri izazova.
Prvo, nisu stvorena pravila koja bi mogla spriječiti i rješavati potencijalne krize. Istina, postignuti su sporazumi na važnim područjima. Jedan od njih je namjera o nadgledanju i promicanju konkurentnosti, osobito na tržištu rada. Bez fleksibilnog tržišta rada zajednička valuta ne može funkcionirati. Drugi je dugoročna fiskalna održivost, zatim plan o nadgledanju dugova banaka, domaćinstava i nefinancijskih kompanija. Ipak, još uvijek ima velikih rupa. Najvažnija rupa u planu ekonomske koordinacije jest to što se ne želi prepoznati veza između vanjskih suficita zemalja u središtu i financijske lomljivosti na periferiji. Fokus je pretežno na fiskalnoj nedisciplini, a ona nije bila uzrok krize u Irskoj ili Španjolskoj.
Najveći nedostatak u planu za trajni Europski stabilnosni mehanizam jest to da njegovi resursi – ukupno 500 milijardi eura – neće biti dovoljni za rješavanje krize likvidnosti u većim zemljama. Osim toga, kako je primijetio i moj kolega Wolfgang Münchau, čak i to ovisi o prilozima zemalja koje bi i same mogle trebati pomoć.
Drugo, nije jasno hoće li zemlje koje se sada nalaze u teškoćama uspjeti izaći iz krize po prihvatljivoj političkoj cijeni. Tek su počele se nečim što će sigurno biti dug i bolan proces prilagodbe. Grčka, Irska i Portugal trenutno na financijska tržišta ne mogu doći zbog vrlo visokih cijena. Nije jasno kada i kako bi se to moglo promijeniti. A nemaju jednostavne alternative dugom i napornom putu. Imaju velike strukturne primarne fiskalne deficite (tj. prije otplate kamata). Samo restrukturiranje dugova nije dakle univerzalni lijek. Pitanje je i hoće li zemlje u nevoljama vratiti konkurentnost, a da pritom ne pogoršaju svoj dug u eurima. Trenutno izgleda da su zemlje koje će iz kaosa vjerojatno izaći prilagodbom Irska i Španjolska. No dodatni politički i gospodarski udarci vrlo su vjerojatni.
Treće, eurozona nije prerezala gordijski čvor koji vezuje fiskalnu i financijsku krizu. Prevladava opcija da veliki vjerovnici moraju nadoknaditi gubitke, a vlade moraju izbjeći restrukturiranje dugova. Ova kombinacija je stroj koji će troškove trulih kredita iz prošlosti prebaciti na leđa poreznih obveznika u zemljama u kojima se privatni sektor pretjerano zaduživao.
Ovo je, nažalost, „transferna unija". Samo što su transferi izvršeni pred više godina kada su se krediti uzimali. Bilo bi dobro – i pošteno – kad bi njemačka vlada i vlade drugih zemalja kreditora kazale svojim narodima da pod krinkom pomoći zemljama na periferiji spašavaju njihove ušteđevine. Alternativa je otpisivanje dugova i direktna rekapitalizacija banaka. Priznati to značilo bi priznati da je njihova politika kriva. To bi sigurno pomoglo.
Mogli bismo poći još dalje. Priznanje da su griješili i kreposni i grešni možda je uvjet nužan za održavanje političke volje za jačanjem sustava. Pred nama su golemi izazovi. Bilo bi jednostavnije vjerovati da ćemo ih savladati ako svatko prizna svoj dio krivice. Oni koji su tako lakovjerno davali kredite i oni koji su ih tako lakovjerno uzimali.
Christine Lagarde, francuska ministrica financija, kazala je da je „za tango potrebno dvoje". Tako je. Tango u eurozoni vraški je kompliciran. Ali ples se nastavlja. A trajat će ako preživi želja za zagrljajem.
Martin Wolf
The Financial Times