Dražen BudišaIvica RačanLjubo JurčićZoran MilanovićNakon duge kampanje, pri kojoj je SDP održao pravu školu ostalim strankama kako se unutarstranački izbori mogu medijski iskoristiti za parlamentarne izbore, za predsjednika SPD-a izabran je Zoran Milanović. Radi se o razmjerno mladoj osobi koja je već u prvim nastupima pokazala da je u stanju komunicirati s javnošću na moderan način koji osvaja glasove. Pridodali li se tome i uspješnost Račanovog kandidata za premijersku poziciju Ljube Jurčica u privlačenju onih koji nisu tradicionalno skloni SDP-u, reklo bi se kako je ova stranka našla obećavajuće rješenje za predstojeće izbore. Donosimo u nastavku tekstove iz Nacionala i Hrvatskog lista, dakle iz novina koje su zasigurno vrlo udaljene po načinu pisanja, iz kojih se jasno iščitavaju simpatije prema Milanoviću, odnosno Jurčiću. Oni koji se sjete priče iz 2000. godine o Račanu i Budiši i kako je ona završila, vjerojatno će primijetiti kako redakcija Nacionala ima puno više osnova za svoj optimizam, koji u pravilu ništa dobrog ne donese Hrvatskoj.

 

  

Zoran Milanović - uspon Račanova nasljednika 

...Milanović je rođen 1966. u Zagrebu. Otac mu potječe iz okolice Sinja, ali u privatnim razgovorima redovito ističe kako je odrastao na zagrebačkom asfaltu. Djetinjstvo je proveo na Trnju, u opasnom kvartu, poznatom po tučnjavama maloljetnika. Iako nije bio dio takvog miljea, i sam je nekoliko puta sudjelovao u sukobima, što ga je vjerojatno i motiviralo da kao tinejdžer trenira boks. Bio je dobar učenik, bavio se raznim sportovima i nastupao za reprezentaciju Osnovne škole Marin Držić. Još u osnovnoj školi naučio je engleski i ruski, a poslije i francuski jezik.

U tadašnjem srednjoškolskom sustavu pohađao je Centar za upravu i pravosuđe (CUP), sredinom 80-ih jednu od elitnih zagrebačkih škola. CUP se nalazio u Gundulićevoj i sadašnjem Muzeju Mimara na Rooseveltovu trgu, a u Milanovićevoj generaciji pohađali su ga i Emil Tedeschi, vlasnik Atlantic Tradea, kao i deseci današnjih odvjetnika, sudaca, bankara i uspješnih poslovnih ljudi. Bila je to škola u koju su se upisivala djeca tadašnje društvene elite, a većina je odlazila studirati na Pravni fakultet, stotinjak metara dalje. I Milanović je 1986. upisao pravo i postao jedan od najboljih studenata. Dobio je Rektorovu nagradu, a bio je i dio četveročlane studentske ekipe koja je sudjelovala u Teldersu, međunarodnom natjecanju vodećih europskih pravnih fakulteta, koje se održava na Međunarodnom sudu u Haagu. Budući je selekcija za to natjecanje iznimno stroga, svi članovi, pa tako i Milanović, bili su oslobođeni obveze polaganja diplomskog ispita na Pravnom fakultetu. Jedan od tadašnjih natjecatelja bio je i Siniša Petrović, današnji profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu, dok Milanovića sveučilišna karijera nije zanimala. Umjesto toga izabrao je odlazak u pravosuđe i postao pripravnik na Trgovačkom sudu. Poslije je znao pričati kako ga je već tada privlačila diplomacija i, čim se otvorila mogućnost, zaposlio se u Ministarstvu vanjskih poslova.

Ivan Šimonović, tada asistent na Pravnom fakultetu, nagovorio je ministra Zdenka Škrabala da zaposli veći broj mladih pravnika. Ministarstvo vanjskih poslova još se nalazilo u Visokoj ulici i tih mjeseci angažirano je nekoliko desetaka mladih kadrova koji su idućih godina postali vodeći hrvatski diplomati. Jednog jutra u stanu Milanovićevih zazvonio je telefon, a na liniji je bila službenica zadužena za kadrove u Ministarstvu. Rekla je da ga Škrabalo poziva na testiranje i Milanović je došao na seriju testova i razgovora. Kuriozitet je što ga je u diplomaciju primio - Ivo Sanader.

Poslije su Milanovića snažno podržavali Ivan Šimonović i Zoran Pičuljan, a respektirao ga je i novi ministar Mate Granić. Obojica su godinama bili u vrhu Ministarstva, Šimonović kao Granićev pomoćnik i veleposlanik pri UN-u, a Pičuljan kao veleposlanik u Pragu.

Početak Milanovićeve diplomatske karijere bio je u Odjelu međunarodnopravnih poslova, a poslije je prebačen u Političku multilateralu. Šef mu je bio Jakša Muljačić, iskusni diplomat koji je posljednjih godina zadužen za suradnju s Haagom. Nekadašnji suradnici opisuju Milanovića kao vrlo kvalitetan kadar, koji je imao brz profesionalni uspon, posebno kad se u obzir uzme da nije bio član vladajuće stranke. Odluka da ostane izvan stranačkog života malo je zakočila njegovu profesionalnu karijeru, ali uskoro je dobio neočekivanu priliku.

Poslije samo godinu dana u diplomaciji, 1994. je izabran za prvog hrvatskog državljanina koji je služio u međunarodnim snagama. Zahvaljujući znanju ruskoga, Organizacija za europsku sigurnost i suradnju poslala ga je u mirovnu misiju u Nagorni Karabah, enklavu u Azerbejdžanu koju su u žestokim borbama okupirale armenske trupe. Bio je to relativno kratkotrajan, 45-dnevni mandat, ali i nedvojbeno buran. Milanović je povremeno znao reći da je to bila prilično opasna misija, ali u javnim nastupima nevoljko govori o tome. Nedavno je u užem krugu znanaca objasnio zašto izbjegava pričati o Nagornom Karabahu. Kaže kako su u to vrijeme mnogi njegovi vršnjaci još uvijek ratovali u obrani Hrvatske pa bi pričanje o teškom životu između Azera i Armenaca zvučalo kao nepotrebno hvalisanje. O tamošnjem iskustvu zna reći samo da se nalazio na području prepunom neobilježenih minskih polja, a kao najveću opasnost ističe letenje u neodržavanim avionima zaostalim iz SSSR-a.

Te godine oženio se Sanjom Musić-Milanović, liječnicom iz Zagreba. Specijalizirala je epidemiologiju i radi u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo. Milanovići žive na Svetom Duhu i imaju dvojicu sinova: Antu Jakova (9) i Marka (2 i pol godine).

Nakon povratka u Zagreb nastavio je karijeru u MVP-u a 1996. je promaknut u savjetnika u Hrvatskoj misiji pri EU i NATO-u u Bruxellesu. Veleposlanik je bio Janko Vranyczany-Dobrinović, prijatelj Franje Tuđmana koji se tek sporadično bavio diplomatskim pitanjima i Milanović je preuzeo većinu poslova u odnosima s NATO-om. Sudjelovao je u pregovorima, odlazio na brifinge k dužnosnicima u Bruxellesu i pisao izvještaje o odnosu EU i NATO-a prema režimu Franje Tuđmana. Kako je to izgledalo, ispričao je za Nacional prije tri godine: “Dok sam 90-ih radio u predstavništvu u Bruxellesu, tamošnji su nas političari i diplomati tretirali kao predstavnike države drugog reda.“

Tijekom trogodišnjeg mandata u Bruxellesu krenuo je na postdiplomski studij iz europskog prava na Flamanskom sveučilištu. Riječ je o vrhunskom studiju koji financira vlada, a među predavačima su i pojedini članovi Europske komisije. Prije završetka rada u Hrvatskoj misiji pri EU i NATO-u Milanović je stekao diplomu na Flamanskom sveučilištu.

Uslijedio je povratak u sjedište Ministarstva vanjskih poslova. Bila je 1999. i Tuđmanov režim bio je u završnoj fazi, a predsjednik države umirao u bolnici Dubrava. Milanović se odlučio politički angažirati i jednog je dana prešao Zrinjevac, došao u Prašku ulicu i liftom se odvezao na peti kat gdje se nalazilo sjedište zagrebačkog SDP-a. Nije poznavao nikoga i zatražio je stranačku pristupnicu. Odmah ju je ispunio i predao Tajani Vukičević-Pavičić, tadašnjoj tajnici Milana Bandića. Toga dana u prosincu 1999. počela je politička karijera Zorana Milanovića.

Kad je 3. siječnja 2000. koalicija svrgnula HDZ, a Račan postao premijer, nedugo zatim Milanović je imenovan prvim nacionalnim koordinatorom za NATO. Bio je to važan posao jer je trebalo izraditi brojne dokumente koji omogućavaju ulazak Hrvatske u NATO, a nekadašnji savjetnik iz Bruxellesa, sada i član SDP-a, imao je i profesionalne i političke referencije za taj posao. U iduće tri godine sudjelovao je na brojnim susretima s predstavnicima Sjevernoatlantskog saveza i o njemu se počelo pričati kao o jednom od glavnih ljudi u ekipi Tonina Picule. Sudjelovao je na važnim sastancima, poput primanja u Partnerstvo za mir u Firenci u svibnju 2000., ili krajem 2003. kad je tadašnji glavni tajnik NATO-a Bill Robertson primio orden od Tonina Picule. Bio je i s Piculom u New Yorku, kad im je pristupio Javier Solana i upitao ih trebaju li pomoć na izborima u studenome 2003. Iste 2003. imenovan je pomoćnikom ministra vanjskih poslova za političku multilateralu i na toj funkciji dočekao izborni poraz i dolazak na vlast Ive Sanadera.

Povremeno je znao pričati kako je iz HDZ-a dobio signale da može ostati u diplomaciji, ali odlučio je ne prihvatiti ponudu. Na Božić 2003. u ime poražene SDP-ove ekipe održao je oproštajni govor u MVP-u.

Početkom 2004. Milanović je razmišljao o prijelazu u odvjetništvo, obavio i nekoliko razgovora u vodećim hrvatskim tvrtkama. Ali tada mu je Račan ponudio položaj člana Izvršnog odbora za međunarodne odnose i suradnju s ostalim strankama. Tih dana Račan je odlučio da ostaje na čelu SDP-a i počeo se distancirati od starih suradnika poput Mate Arlovića, Šime Lučina i Mate Crkvenca. Iako je već prije površno poznavao Milanovića, tek u siječnju obavili su prve konkretne razgovore iz kojih je bilo jasno da šef SDP-a sastavlja novi suradnički tim. “Imao sam 35 godina i jako me zanimala politika. Iako sam imao financijski isplativije ponude, znao sam da se ovakva prilika pruža samo jednom u životu. Iznimno cijenim Račanovo političko djelovanje i znao sam da ću radeći s njim jako puno naučiti“, nedavno je ispričao.

Na stranačkoj konvenciji u proljeće 2004. izabran je u Glavni odbor SDP-a i tako potvrdio svoj unutarstranački rejting. Već nakon nekoliko mjeseci postalo je jasno da Račan ima veliko povjerenje u Milanovića. Ali počele su i prve kritike na njegov račun, u SDP-ovu sjedištu počelo se govoriti kako je u prošlosti bio član HDZ-a. On to odlučno demantira i tvrdi da je laž. U ljeto 2004. počele su konzultacije SDP-a i HSS-a o sastavljanju zajedničkih lista za lokalne izbore i Milanović je na Račanov prijedlog ušao u pregovaračku ekipu. SDP su predstavljali još Željka Antunović, Milanka Opačić, Ingrid Antičević-Marinović i Zlatko Komadina. Već nakon nekoliko sastanaka postala je jasna netrpeljivost starih kadrova prema njemu i Račan je zaključio da treba zaustaviti sukobe. Pozvao je Milanovića i predložio da se povuče iz ekipe, što je prihvatio.

Već se dugo nagađa o odnosu Milanovića i Račana. On nije bio jednoznačan, ali postoji nekoliko činjenica. Prvo, Račan je “politički otac“ Zorana Milanovića i bez njegove potpore nekadašnji diplomat napredovao bi sporije. Drugo, Milanović je bio apsolutno odan Račanu. U brojnim privatnim razgovorima objašnjavao bi kako šef SDP-a ima tešku zadaću dirigiranja stranačkom ekipom koja je u mnogim pitanjima izrazito podijeljena. Odnos prema svom nadređenom opisuje izjava otprije nekoliko mjeseci, kad je na kritiku kako je SDP loše vođen, a za takvo stanje je odgovoran Račan, replicirao kako to nije točno i dodao da će napraviti sve da predsjednik SDP-a u studenome 2007. postane predsjednik vlade. Treće, do prekida Račanove političke karijere njihov je odnos bio vrlo dobar. Potvrdila je to i odluka da Milanović predvodi SDP u IV. izbornoj jedinici, a dobio je i jamstva da će biti dio nove vlade bude li je formirao SDP.

Milanović tvrdi kako su mediji izmislili zahlađenje odnosa s Račanom kad je potkraj 2006. smijenjen s položaja glasnogovornika stranke. Na taj položaj postavljen je privremeno, a Račan mu je objasnio da će biti zadužen za odnose s medijima nekoliko mjeseci jer se očekivao povratak Gordane Grbić. Kako se Gordana Grbić vratila tek potkraj godine, on je ostao još nekoliko mjeseci. Milanović se baš nije snašao u ulozi glasnogovornika, ali to nije čudno. Godinama je radio u diplomaciji, zatim se bavio političkim pitanjima, a onda je preko noći doveden u situaciju da mora u sekundi odgovarati je li neka SDP-ova vijećnica u Požegi sudjelovala u financijskim malverzacijama. Kad je Chris Cviić, bivši urednik The Economista, čuo da je Račan najperspektivnijeg mladog političara imenovao glasnogovornikom, prokomentirao je to riječima: “Ako nekoga želite uništiti, samo ga postavite na taj položaj.“ ...

Robert Bajruši
Nacional


Dr. Ljubo Jurčić: Moj program je da lijepa naša i ostane naša

Prvo, kako ocjenjujete doista brojne reakcije na vaš prijedlog oporezivanja kapitalne dobiti, danas mjesec dana poslije?

Reakcije su bile očekivane. Prvi dan su bile neumjerene i jake. Govorilo se da to nigdje ne postoji, da to uništava tržište kapitala i tjera ulagače, da će ti ulagači otići u Bosnu i Srbiju itd. Nakon prva dva ili tri dana nastalo je zatišje, a onda je netko iz politikantskih razloga rekao da to ne valja. Ali, kad su malo bolje razmislili i kad su između sebe razgovarali, ti koji su me napadali, onda se vidjelo da nemaju argumenata. Jer taj porez na kapitalni dobitak postoji u svim razvijenim i civiliziranim demokratskim zemljama. Pa kad govore da će kapital pobjeći u Srbiju, čak i u Srbiji postoji taj porez. Važno je reći da tu postoje različiti sustavi. Različito se oporezuju fizičke, pravne osobe, investicijski fondovi itd. Dakle, to nije jednostavan linearni sustav koji oporezuje sve jednako. U tom sustavu oporezivanja postoji i element špekulacijskih transakcija. Primjerice, u nekim zemljama ako se dionica ili vrijednosni papir proda unutar godinu ili godinu i pol, onda se to smatra špekulacijskom transakcijom pa se oporezuje duplo većom poreznom stopom nego što se oporezuju transakcije nakon toga vremena. Primjerice, prosječna porezna stopa na kapitalni dobitak, bez obzira kako on dolazio, kreće se oko 30 posto, kako gdje, od 20 do 40, ima slučajeva gdje je i 12 posto. U nekim zemljama oslobođeni ste od tog poreza ako se novac iz vrijednosnih papira i tržišta kapitala ne izvlači prije šest, 10 godina, a neke zemlje imaju rok i do 18 godina. Želim reći da sustav nije linearan, da on pazi da stimulira ulaganje i da drži stoje dulje moguće u poslu, a kad se novac iz posla izvlači, on se oporezuje. Nema nigdje da bismo mi uvodili porez na nerealiziranu kapitalnu dobit nego tek onda kad se kapitalni dobitak realizira. Dok je u poslu, porezna stopa je nula.

Hoćete li, budete li premijer na čelu tima, odmah uvesti taj porez u prvoj ili drugoj godini mandata?

Mi ćemo ga uvesti u prvoj godini, a početi s primjenom u drugoj godini mandata. Obavio sam konzultacije sa svima koji se u to razumiju. Nitko od stručnjaka na tržištu kapitala nije protiv toga. To su shvatili i prihvatili. Naravno, različiti sudionici tržišta kapitala, željeli bi različite sustave, dakako, one koji više njima ostavljaju. No, u osnovi više nitko od ozbiljnih sudionika tržišta kapitala nije protiv toga.

Dr. Santini kaže da vas razumije, ali ništa od toga?

On pretpostavlja da bi otpori velikih kapitalaca bili toliko veliki i da bi svojim utjecajem na vladajuću politiku spriječili takvu zamisao. Ali, ako se radi o mojoj opciji i ako budem član Vlade, jedan od uvjeta o kojima se ne će moći raspravljati bit će taj. Ovdje se radi o čistom poreznom principu, ne o socijaldemokratskom, a taj je da svatko tko zarađuje dohodak u državi obveznik je poreza na taj dohodak kako bi financirao tu državu u kojoj zarađuje. I ništa drugo. Znači, ovdje se tretira na isti način dohodak od rada i dohodak od kapitala kao i dohodak od imovine. I ne oporezuje se ovim pristupom niti imovina, niti ovo ili ono, nego samo dohodci od rada, kapitala i imovine. I mislim da je to, ako ništa drugo, pitanje ravnopravnosti u gospodarskom i političkom sustavu. A mi smo imali trgovine Dukatom od 300 milijuna eura i Plive od šest milijarda kuna, a da država ništa nije imala od toga. Ni država ni društvo. A da se samo u slučaju Plive tih šest milijarda oporezovalo samo 20 posto, država bi dobila milijardu i 200 milijuna kuna i naši učitelji bi bez štrajka mogli dobiti one plaće koje su im obećane za 2009. godinu. Kad gledate na taj način, postavlja se pitanje porezne pravednosti. Jer ti koji zarađuje te enormne kapitalne dobitke, troše naše ceste, škole, policiju, vojsku, ulicu, vodu itd.

Dakle, po vama nema straha od bijega kapitala, čega se plaši i sam dr. Santini?

Nema nikakvoga. To je čisto usko porezno gledanje, dr. Santini je vrhunski stručnjak za poreze. Međutim, za sudionike tržišta kapitala je osnovni motiv razlika između prinosa na kapital i rizika na kapital. Sada je to u Hrvatskoj dosta veliko. Imate prosječni prinos na tržištu kapitala preko 40 posto, a da nemate gotovo nikakav ili vrlo mali rizik. Zbog tog dosta velikoga odnosa, kapitalci idu ovdje. Ali, u Hrvatskoj imate jedan drugi problem, a to je što je dominantno spekulativno tržište kapitala, ne samo krivnjom sudionika toga tržišta kapitala, nego iz jednostavnog razloga što ako ulažu kapital u poduzeća, u proizvodnju, mogu prosječno zaraditi godišnje pet ili šest posto, možda osam posto, ako dobro ulaže. A na tržištu kapitala zarađuje 40 posto. Pa nije onda razumno ulagati u proizvodnju kad imaju vrlo visoku vjerojatnost da će zaraditi u prosjeku do 40 posto u fondovima, a ako špekuliraju s pojedinačnim dionicama, onda, ako su vješti i koriste informacije, mogu zaraditi i do 500 posto. Tako je stvorena situacija da investitori nemaju interesa ulagati u proizvodnju. Ali, s druge, pak, strane, poduzeća koja dobro rade, nemaju interesa za investitorima jer ako ostvaruju dobit 10 ili 20 posto, onda bi tu dobit morali dijeliti s investitorima. Zato radije uzimaju bankarske kredite jer bankarskom kreditu je niska kamatna stopa, pet ili šest posto, što on lako pokriva iz dobiti od 10 ili 20 posto. Ako, pak, poduzetnik ostvaruje gubitak, onda investitor nema interesa ući u poduzeće. Tako da sada imamo dva potpuno odvojena tržišta koja se razvijaju autonomno, poduzetništvo i proizvodnju i imamo tržište kapitala. Nije krivnja ni na jednom ni na drugom , nego je krivnja na ekonomskoj politici i sustavu koji nije povezao ta dva sustava.

Govoreći o vašem prijedlog oporezivanja kapitalnih dobitaka, ministar financija Ivan Šuker kaže da bi to bila prijevara ljudi. Potkrijepio je to primjerom lanjske kupnje dionica Ine pri čemu su građani kupci u kratkom roku znatno povećali vrijednost svojih dionica. Sada im to oporezovati, bila bi prijevara, smatra Šuker.

Zašto bi se osjećali prevarenima? Ako su zaradili tisuću kuna po dionici, valjda mogu platiti sto kuna poreza državi. Ne vidim u čemu bi tu bila prijevara. Ja sam za 37.000 kuna kupio dionice, ali sam ih u roku od mjesec dana prodao, zato što sam dužnosnik, za više od 50.000 kuna. Ništa nisam morao dati državi na taj kapitalni dobitak. Poruka ministra Šukera je vrlo loša zato što stvara iluziju da se može živjeti samo od špekulacija. Osjećaja da se može živjeti i trgovati samo dionicama stvara samo iluziju i stvara kult nerada.

Jeste li za stvaranje jedne jake nacionalne komercijalne banke. Slažete li se sa Santinijem koji kaže da bi se Fina mogla pretvoriti u banku uz uvjet da država samo za nju jamči uloge, zatim da sve državne tvrtke stave svoj novac u nju, kao i građani?

To je jedan usko financijski proces koji može biti dobar, to je jedno tehničko rješenje, ali ja sam više za sustavno rješenje, a to je da se poveća konkurencija na hrvatskom bankarskom tržištu, da bude više vrsta financijskih institucija, ne samo banke. Hrvatsko tržište je sada bankocentrično, mi smo sada osuđeni na banke, na njihove kredite i nema previše financijskih proizvoda. S druge strane, osim što je tržište bankocentrično, na tržištu banke mogu ostvarivati svoje gotovo monopolske pozicije, što se vidi, a to znači da de facto nema konkurencije među bankama, a kad nema konkurencije među financijskim institucijama, banke uopće nisu prisiljene dijeliti rizik skupa s gospodarstvom. Naša ideja da se omogući osnivanje više različitih financijskih institucija, da se potakne razvoj financijskog tržišta s mnogo više različitih instrumenata, da se dovedemo u situacijama da se banke među sobom tuku za komitenta i da snosi rizik poslovanja za tog komitenta. Ovako, banke apsolutno ne dijele rizike, a uzimaju monopolske profite. A to se čak vidi po tome što preko 40 posto prihoda hrvatskih banaka, a koliko su hrvatske znate i sami, su nekamatni prihodi. U tome se vidi njihov povlašteni, da ne kažem monopolski položaj u Hrvatskoj.

Dakle, jeste li ili ne za hrvatsku jaku banku?

Ne, nego za mnogo hrvatskih banaka. Ne možemo se sa svojom vrijednošću kapitala i ekonomskom snagom nositi i tući s tim postojećim bankama u Hrvatskoj jer je svaka od tih banaka, na razini cijele kuće, pojedinačno jača nego cijela Hrvatska. Tući se s njima je izgubljena bitka. Ali, ono što mi imamo još uvijek to je suverenitet. Nama suverenitet omogućuje da donesemo sustav na vlastitu odgovornost i na vlastiti rizik, a taj sustav mora biti takav da će omogućavati uvjete za razvoj hrvatskoga gospodarstva, odnosno povećanje hrvatske proizvodnje.

Ministar Šuker kaže da ova Vlada dobiva međnarodne pohvale, zatim da je punjenje proračuna poraslo za 23 milijarde kuna u tri godine bez uvođenja novih poreza, a sve to spominje u kontekstu uspjeha ove Vlade?

Prvo, to je pogled s točke ministra financija koji želi da ima što više prihoda kako bi lakše zadovoljavao zahtjeve za novcem. Ipak, moramo znati da je uvoz u Hrvatskoj prošle godine bio 22 milijarde dolara, 50 ili 60 posto od domaćega bruto proizvoda. Porezni prihodi ne znače u hrvatskoj situaciji i stopu rasta gospodarstva. Taje stopa rasta još uvijek oko 4 posto i tu se ništa značajno nije dogodilo.

Drugim riječima, i dalje više trošimo nego što zarađujemo?

To je vrlo jednostavno izračunati. Prošle godine smo uvezli roba za vrijednost od 22 milijarde dolara, izvezli smo za oko deset i nešto milijarda. Imali smo deficit oko 11 milijarda dolara. Ako taj deficit pokrijemo s prihodima od turizma i drugih usluga, što je oko osam milijarda dolara, ispada da smo prošle godine potrošili tri milijarde više nego što smo zaradili i to će se ove godine pretvoriti u dug. Dug nije ništa drugo nego razlika između domaće proizvodnje i domaće potrošnje. Po tome se vide prave ekonomske performanse naše države. A što se tiče MMF-a, on samo gleda financijsku stabilnost radi otplate dugova inozemnim kreditorima, a mi tu stabilnost držimo tako da ne plaćamo zdravstvo pa kasnimo već godinu dana s plaćanjem, nismo sanirali brodogradilišta ni željeznicu i zato na štetu domaće proizvodnje i domaćeg gospodarstva čuvamo tu financijsku stabilnost koja je samo prividna financijska stabilnost jer s druge strane guši gospodarstvo.

Zar tako prije ili poslije nećemo doći pred zid, kad se neće moći dalje?

Da, to je ono što je ovih dana rekao guverner Rohatinski: Lijepa Naša je sve manje naša! Jer, što ste dužniji, sve više vam je imovine pod hipotekom, a hipoteke su uvijek duplo vrjednije od kredita kojega ste dobili. To je i političko pitanje, time se treba pozabaviti i politika. Kako dalje urediti kreditnu politiku u Hrvatskoj, treba reći politika jer se s ovim rastom dohotka neće moći dalje krediti vratiti, pa će na naplatu doći hipoteke.

Postanete li premijer, možete li obećati narodu da će Lijepa Naša i ostati naša?

To je cilj i smisao politike. S gospodinom Račanom sam razgovarao godinu dana o tome. Moj cilj je snažna Hrvatska, a snažne Hrvatske nema bez snažnoga gospodarstva. Sve drugo su priče. To je prvo načelo moje politike. Drugo, potpuno je jasno da smo izgubili suverenitet nad monetarnom politikom, zbog pristupa WTO-u MMF-u itd. Nama je preostalo upravljanje nacionalnim kapitalom, prirodnim bogatstvima, i suverenitet da odlučimo što ćemo s tim bogatstvima napraviti. Imamo dakle tri stupnja: snažna Hrvatska u globaliziranom svijetu, snažna Hrvatska sa snažnim gospodarstvom i suverenitet oko čuvanja nacionalnog kapitala kojega još imamo s nacionalnim bogatstvima.

Kako stoji stvar s unutarstranačkom potporom u SDP-ovu tandemu Milanović-Jurčić?

Ne razmišljam na takav način. Ja jednostavno čekam konvenciju 2. lipnja da se izabere novi predsjednik stranke i hoće li im odgovarati predstavljena strategija.

Nemate potporu svih. Recimo, Mato Arlović vas je kritizirao?

Moj stav je potpuno jasan. Poštujem demokraciju. Njega i dalje smatram prijateljem.

Ipak, komentirajte Mesićeve aluzije na vas u kojima vam je zamjerio da ste spominjali ujake koji su stradali u ustašama, a niste spomenuli oca u partizanima? Po Mesiću je ispalo da se vi trebate sramiti svojih predaka, što je nezamislivo?

Prvo, nisam osjetio da se to na mene odnosi. Ja iz povijesti ništa nisam tendenciozno izvlačio niti prikrivao. Činjenicu su jednostavno činjenice. Ne osjećam potrebu da nešto komentiram.

Držite li da ni vaši ujaci ni vaš otac nisu bili ništa manji ni gori Hrvati zato što su pripadali tim vojskama?

Oni su imali po dvadesetak godina, bila je tu jednostavno domobranska vojska koja ih je regrutirala i oni su otišli. Nemam se što ograđivati. To je hrvatska povijest koja je sada i kroz mene isplivala. Netko je prihvaća onakvom kakva jest, netko ne. Ja je prihvaćam kao povijest i oduvijek sam bio okrenut prema budućnosti.

Nekakvi klišeji bi htjeli nametnuti da se vi sada sramite jednih rođaka, a s drugima ponosite?

Ne, ni u kom slučaju. Niti se sramim, niti se ponosim, niti se ograđujem. Moj stav je da svatko od nas, baš svatko, polaže svoj ispit pred javnosti, pred društvom i kako god hoćete. Tako i ja polažem svoj ispit pred hrvatskim društvom, pred Bogom. Pogrešno je na taj način vraćati se u povijest i koristiti povijest za ili za probitke ili za ponižavanje.

Za koga navijate u nogometu?

Kao dječak i mladić, navijao sam za Hajduk. No, odavno gledam samo hrvatsku reprezentaciju.

Idete li u crkvu?

Idem.

Dakle, vjernik ste?

Da.

Slušate li Thompsona?

Da.

Što najradije čitate i koje knjige najviše cijenite?

U zadnje vrijeme čitam najviše publicistiku, prebacujem se sve više na američku književnost, europsku klasiku sam uglavnom pročitao.

Koja jela najviše volite?

Sve samo ne masna. Preferiram zelje i ribu.

Tko bi vam u politici mogao biti uzor?

Nema ga. Postoje dvije osobe koje su na mene ostavile najjači dojam. To je Nikola Tesla jer mi je prvo obrazovanje bilo elektrotehnika, a drugi je Ivan Pavao II. Te dvije osobe će obilježiti ovu civilizaciju.

Da je sutra referendum za EU, vi biste zaokružili da ili ne?

Da.

Da je sutra referendum za NATO, vi biste zaokružili da ili ne?

Zaokružio bih da i za jedno i za drugo, ali zapravo i za jedno i za drugo se Hrvatska treba pripremiti. To je presudni uvjet.

Da morate izabrati između Tita i Tuđmana, koga biste izabrali?

To su dva različita razdoblja. Bilo bi to podjednako, vjerojatno. Da nije bilo Titove politike 1974. godine, ne bi bilo temelja za samostalnu Hrvatsku. Da nije bilo Tuđmana 1990. koji je imao viziju ostvarivanja Hrvatske, pitanje je bi li bilo nekog drugog za ostvarenje tog povijesnog cilja.

Koga bi vaši roditelji zaokružili između Tita i Tuđmana?

To morate njih pitati.

Znate i osjećate i vi što bi oni zaokružili?

Znam, ali neću reći.

Ivica Marijačić
Hrvatski list

 

Urbani rasisti protiv Jurčića 

Početkom lipanja oko 1600 izaslanika izabrat će novoga predsjednika SDP-a. Kao što je i službeno iz stranke obznanjeno, a javnost je i prije znala, zasad su četiri kandidata: Zoran Milanović, Milan Bandić, Željka Antunović i Tonino Picula. Malo je vjerojatno da će broj pretendenata biti veći s obzirom da je postojećih četvero već zacijelo preduboko zašlo u unutarstranačko lobiranje i "skupljanje'" glasova u stranačkoj bazi koja se i sama od početka uključila u opredjeljivanje s različitim izborom, takvim da nijedan od istaknutih kandidata ne može unaprijed računati na pobjedu.

Ovo jest prigoda za novo poglavlje SDP-a. Koliko god pokojni Ivica Račan bio zaslužan za podizanje SDP-a iz pepela 90-ih, koliko god kandidati imali potrebu iz elementarnoga ljudskoga pijeteta odati u tim trenucima zahvalnost i počast svome nedavno preminulome predsjedniku, novi šef stranke morat će biti svjestan da treba graditi jedan novi SDP lišen natruha boljševičkoga totalitarizma i komunističko-partizanske gerijatrije.

Novi će predsjednik imati šansu stvoriti istinsku modernu socijaldemokratsku stranku koja će za sva vremena raščistiti sa sumnjivim povijesnim reminiscencijama i populistički afirmirati stranku kao izraz hrvatske socijaldemokracije koja ima potporu i treba Hrvatskoj. SDP ima svoj, znatan dio hrvatskoga biračkoga tijela, što pokazuju ne samo rezultati izbora posljednjih godina, nego i sva istraživanja javnoga mnijenja. Po tim mjerilima nije vodeća politička stranka, a da bi to postao, mora osvojiti još dobar dio toga istoga tijela, što znači "preoteti" dio birača ostalim strankama, poglavito HDZ-u, ili motivirati dio velike apstinirajuće mase kojoj se gadi hrvatska politička močvara pa uopće ne želi glasovati. U tome može uspjeti pod uvjetom da, prve, uistinu uvjeri kako je SDP stvarno hrvatska, a ne neka nadnacionalna socijaldemokracija koja jače zastupa i brani hrvatski nacionalni interes od onih kojima je to demagoški trik za ovladavanje masama, a druge da novi čelni ljudi svojim habitusom predstavljaju nešto bitno drukčije u odnosu na sterilnu, usporenu i kalkulantsku račanovsku fizionomiju koja je koketirala s ne baš slavnom prošlošću (drugovi i drugarice!) i nudila nekakvu apstraktnu budućnost.

I kad je bio u velikom usponu, SDP se za vrijeme Račana pomalo plašio masovne potpore birača ne znajući što bi s njome, kao da ju nije ni htio. Bude li SDP doista zacrtao taj novi smjer, nema razloga da se ne ponosi sa svojim narodom i prihvati potporu i odgovornost za svoju politiku. Sada kada se situacija u SDP-u nekako razvija upravo u tome smjeru, barem neki javno istaknuti kandidati suočeni su s kritikama o tobožnjemu populističkome dodvoravanju masama, premda su parlamentarni izbori još relativno daleko pa mase još nikoga i ne biraju.

Tako bi se mogući SDP-ov kandidat za premijera Ljubo Jurčić, koji nastupa u tandemu s kandidatom za predsjednika stranke Zoranom Milanovićem, trebao sada braniti od činjenica koje je iznio u nedavnome intervju za Hrvatski list, a to su: da ide u crkvu, da je vjernik, da sluša Marka Perkovića Thompsona, i da se ne srami ni ustaša ni partizana u svojoj obitelji jer je to bio njihov izbor. U percepciji militantno Ijevičarskih "mislilaca", Jurčić bi bio idealan kandidat za premijera da je rekao da nije vjernik, da prezire Crkvu, da je s gađenjem govorio o Thompsonovim pjesmama i da se javno zasramio vlastitih predaka.

A on, čovjek iz naroda, obrazovan, stručan, kultiviran i civiliziran, to nije rekao, niti može kazati jer bi to značilo da se odriče vlastitoga identiteta, odnosno vlastitoga naroda. U maniri urbanoga rasizma, takvi militantni ljevičari ne opraštaju mu te činjenice i, kao što su nacisti tražili od neophodnih židovskih kadrova da promijene prezime kako bi mogli preživjeti i raditi, od njega očekuju demanti, pa čak i ispriku, a u najmanju ruku objašnjenje. Upravo u slučaju Ljube Jurčića mnogi su hrvatski "mislioci'" posljednjih dana, i ne htijući, zapravo demonstrirali svoju šovinističku narav.

Oni žele one kandidate koji će se odreći svoje obitelji, svojih korijena i svoga naroda, bez obzira o kojoj političkoj stranci se radi, oni žele političare koji će se rugati vlastitom narodu i pljuvati ga. A, eto, Jurčić na to ne pristaje ne samo zbog činjenice što ga taj narod može izabrati u političkoj utakmici, nego prije svega zato što o vlastitome narodu ne misli ništa posebno loše.

Zato su ovi izbori u SDP-u, bez obzira hoće li na njima pobijediti gospođa Antunović, Milan Bandić, Tonino Picula ili Zoran Milanović, prilika da se jasno i glasno poruči kako SDP nema namjeru mijenjati narod koji baš ide u crkvu, koji pali svijeću na grobovima svih svojih predaka, ustaša i partizana, i koji baš sluša, uz ostale, i Thomspona. Ako mu pripadaju, neka ga mijenjaju oni koji ga se srame.

Ivica Marijačić
Hrvatski list 

{mxc}

Čet, 13-05-2021, 04:26:46

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.