Pjevačku karijeru započeo je na Opatijskom festivalu prvonagrađenom pjesmom ''Mirno teku rijeke'' 1959. godine. Nakon toga svojim nastupima stekao je brojnu publiku, uslijedili su mnogi uspjesi i nagrade, da bi mu prvu ploču u bivšoj Jugoslaviji objavio Jugoton napokon 1970. godine. Međutim, već 1972. njegove su pjesme bile zabranjene na radiju i televiziji, zbog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću. Poslije toga, još mu je punih 17 godina bio zabranjen nastup u Domovini, odnosno do 1989. ,neposredno prije Domovinskog rata. Vicu Vukova osim što je obilježila glazbena karijera, svojstveno mu je bilo i akademsko usavršavanje. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je filozofiju i talijanski jezik. U Parizu je diplomirao na Institutu za visoke međunarodne studije u okviru Sveučilišta prava, ekonomije i društvenih znanosti. Jedna od pjesama po kojoj će hrvatski narod zasigurno pamti Vicu Vukova je "Tvoja zemlja", u kojoj se sve kaže, počevši od stihova "Tu je tvoja zemlja, tu sagradi dom". Opet, u toj pjesmi se nigdje ne spominjanje izravno ime zemlje u kojoj treba sagraditi dom - jer su takva vremena bila. Jesu li se vremena promijenila, neki će reći da nisu, a neki će reći "To je hrvatska zemlja, i mi ćemo sagraditi svoj dom".(mm)

 Nekad Vukov – danas Thompson

Tog je 24. studenog 1971. bio sunčan, topao, pravi dubrovački jesenji dan. Iste večeri u prepunom kazalištu 'Marina Držića' Vice Vukov je održao svoj posljednji javni nastup prije naglog, ali vrlo opravdanog, odlaska u inozemstvo nakon sječe hrvatskog vodstva u Karađorđevu. Ta Vicina prisilna šutnja trajala je do listopada 1989., dakle punih 18 godina.

Koncert u Dubrovniku

Prvi pretplatni ciklus Dubrovačkog simfonijskog orkestra, ostvaren već u mojoj prvoj 'rukovodnoj' godini, donio je dubrovačkoj publici dosta inovacija. Scenske izvedbe opera Trubadur i Seviljski brijač, raznovrsne simfonijske programe i kao zanimljiv iskorak iz klasičnog repertoara: koncert Vice Vukova. Uz simfonijske točke, program je obuhvatio baritonske arije iz 'Rigolleta', 'Krabuljnog plesa' i 'Traviate', te Vicine uspješnice kao 'Tvoja zemlja', 'Bokeljska noć', 'More naše plavo', 'Ćaće moj' i druge. Te večeri, uz Vicinu karizmu i raspoloženi orkestar, dvoranom je strujio neki poseban fluid zajedništva i prešutnog savezništva između umjetnika i publike. Na kraju koncerta otmjena starija gospođa došla je do pozornice i Vici pružila ružu. To je bilo zajedničko slavlje Dubrovčana, članova orkestra i istinskog umjetnika Vice Vukova. Naravno, nitko zadovoljniji uspjehom koncerta od 'šefa' orkestra! Tko je mogao taj čas pomisliti da će Vice uskoro morati bježati iz te svoje zemlje, ostaviti obitelj, glazbu, prijatelje… Kada i kako se je Vice vratio u Zagreb ne znam. Najvjerojatnije tiho i bez pompe, kako i sam pjeva: 'skrivečki, skrivečki sem došel nazaj…' Tek osamdesetih smo se počeli povremeno sretati kao 'dečki iz kvarta', dok jednog dana sredinom 1989. nije nazvao naš poznati glazbeni menedžer i stari poznanik iz Dubrovnika Luko Bratičević i pitao jesam li voljan ponovno dirigirati na 'come back' koncertu Vice Vukova u KD 'Lisinski'. Kako to 'voljan'? Sretan, presretan, zbog Vice, zbog dostižne pravde, zbog potvrde da dolazi novo vrijeme… Tako je uslijedilo Vicinih glorioznih 12 koncerata u 'Lisinskom' i jedan u Cankarjevom domu u Ljubljani,. punih emocija zbog Vicinog umjetničkog povratka i daha slobode koji je donosio sa sobom.

Zločin protiv pjesme i Vice

Slavodobitni povratak nakon 18 godina prisilne šutnje i svojevrsnog progonstva, samo je gorka utjeha za sve zlo što je Vici i nama svima učinilo tada na 'Titovoj liniji' novoizabrano partijsko rukovodstvo. Eliminacija Vice Vukova zločin je protiv hrvatskog naroda i njegove kulture. Koliko bi još Vicinih uspješnica obogatilo naš kulturni fundus, obogatilo naše živote i naše potomke. Vicine pjesme su poticale ono najbolje i najplemenitije u nama: ljubav za zavičaj, za obitelj, za malog čovjeka i njegov humor koji život znači. On pjeva 'To je tvoja zemlja, tu sagradi dom , tu je stari temelj, tu na kršu tom', on priča jednu od mnogih životnih priča 'Ćaće moj', ali nas zna i nasmijati 'Sad bi ti ja dobro doša, al' sam tvoju skulu proša'. Netko će možda staviti primjedbu da Vice nije autor ni teksta ni glazbe. To je točno, svaka čast i priznanje skladateljima i tekstopiscima, no identifikacija pjesme sa izvođačem česta je u t.zv. zabavnoj glazbi, pa ostaje činjenica da se u narodu te pjesme doživljavaju kao Vicine pjesme. Jer, zašto su tada iz javnosti nestale Vicine pjesme kao da su okužene? Kome su smetale, tko ih se plašio? Gdje je bio tadašnji ministar kulture, zašto nije intervenirao u zaštitu umjetnosti ili dao ostavku? Zločin je učinjen i protiv samog Vice Vukova. Naprasno mu je oduzet posao, prekinuta karijera u naponu snage, obitelj ostala sama, a vjerojatno bi bilo i drugih ugroza. Zabrani piscu da piše, glumcu da glumi i pjevaču da pjeva, oduzeo si mu život. Poslije su kolale priče o navodnim mu zaštitnicima i prijateljima u tadašnjem novom republičkom rukovodstvu. No gdje su bili ti zaštitnici, zašto ga nisu pozvali, dođi Vice mi smo uz tebe, pjevaj dalje ovom narodu, diži mu moral i hrani dušu, ovdje u domovini kao i u Njemačkoj, Australiji, Kanadi…

A što je Vice zapravo bio kriv? Je li netko utvrdio njegovu krivnju? Bio je ponosan na svoje hrvatstvo i nije ga krio, niti je kome branio da izrazi svoju nacionalnost. Bio je popularan i omiljen i možda kao takav nekome smetao. Nacionalist, šovinist…klevetali su ga i uspjeli ga otjerati. Kako je u to vrijeme bilo njegovoj obitelji ne treba ni govoriti. Slavodobitni povratak listopada 1989. godine ne može mu vratiti ukradene godine, niti nama sve one izgubljene glazbene bisere koje bi nam sigurno bio podario.  

Je li itko mjerodavan zatražio da se ispita odgovornost za progone hrvatskih rodoljuba nakon sječe u Karađorđevu, je li itko ustanovio krivce za desetke tisuća otkaza i presuda kod kojih se po Josipu Brozu 'suci ne trebaju držati zakona k'o pijan plota', šikaniranja, progona i uništenih karijera kao što je Vicina? Je li se itko pokajao, je li se posipa pepelom radi učinjenih zala i nepravdi?

Isti scenarij

Zašto upravo sada spominjemo 'Vicu nazionale' i njegovu sudbinu? Zato jer se pred nama ponovno odigrava gotovo isti scenarij. Kršan mladić, zaljubljenik u svoju zemlju i u svoj narod, branitelj koji je svoj mitraljez-thompson zamijenio gitarom da se glazbom i dalje bori za taj narod, narod koji danas nije ništa manje ugrožen nego onda kada je taj mladić ratovao. Sada ga se optužuje klevetnom objedom za nacionalizam i fašizam, istim rječnikom kao što se prije skoro 40 godina optuživalo Vicu Vukova i tisuće drugih rodoljuba! Što je protuzakonito učinio stameni junoša izravnog pogleda i uzdignutog čela Marko Perković-Thompson? To što je kao i Vice ponosan na svoje hrvatstvo i ne krije ga? To što smatra, kao i Vice, da je za opstanak nacije nužno njegovati, čuvati i braniti nacionalni identitet? To što je omiljen i što ga slijedi hrvatska mladež, je li zato opasan ili, možda, kriv? Tko se to plaši hrvatskih nacionalnih obilježja na autima, majicama, tribinama ili na Thomsonovim koncertima? Zar ne bi svaka vlast trebala biti ponosna na takovu divnu mladost, da se sa njom poistovijeti i stavi joj se na čelo?

Hebrangova potpora

Autor ovih redaka bio je igrom slučaja sudionikom nekih Vicinih umjetničkih triumfa i svjedokom teških nepravdi. Sada gledamo istu nepravdu koja se nanosi Thompsonu kao što se nanosila Vici, a preko njih i svima nama. Gdje je tu pravna država koju neki tako rado ističu kad im to odgovara? Zašto šute naša ministarstva, zar nisu ništa naučili iz nedavne nam povijesti, zašto ne štite umjetnika i temeljna mu ljudska prava? Svaka čast dr. Andriji Hebrangu koji je jasno podržao Thompsona i ovu raspjevanu hrvatsku mladost, ali zašto samo on? Zašto šute brojni samozadovoljni dužnosnici kojima su mladići kao Thompson omogućili njihove današnje sinekure? Zašto se tresu od straha pred kroničnim hrvatomrscima koji su začetnici mnogih naših nevolja, a kojima je san da umjesto hrvatske države vide neku Zapadnobalkanoslaviju! Neka oni samo sanjaju svoj apokaliptični san, jer smo uvjereni da će budućnost ovog naroda krojiti ova hrvatska mladost, ova ista mladost koja je branila Vukovar, Gospić, Dubrovnik, a sada svojim kockastim, vatrenim i trobojnim obilježjima i svojim domoljubljem izaziva divljenje gdje god se pojavi. Ova mladost koja pjeva sa Thompsonom 'Lijepa li si…', i koja je najbolji jamac ostvarenja Vicine poruke u pjesmi 'To je tvoja zemlja': 'Tuđin i oluje kidali su nju, al još uvijek tu je, sve dok mi smo tu'!  

Nikola Debelić 
Hrvatsko Slovo
Petak, 11. srpnja 2008

{mxc}