Odgovor Ministarstva znanosti obrazovanja i sporta na otvoreno pismo Hrvata u iseljeništvu u vezi sa slučajem Jagodnjak
Zagreb, 5. veljače 2008.
Poštovani,
u svezi vašega otvorenog pisma upućena 30. siječanja 2008. godine Hrvatskome saboru i Vladi RH, a vezana za nedavna događanju u Osnovnoj školi Jagodnjak izvješćujemo vas kako slijedi:
1. u svezi prve točke vašega poziva – da se u Osnovnoj školi Jagodnjak osiguraju prava hrvatskoj djeci, roditeljima i učenicima – izvješćujemo da je na opće zadovoljstvo svih, posebice učenika, roditelja i učitelja OŠ Jagodnjak ovaj problem riješen na način što je prihvaćena ostavka ravnatelja škole te što je djeci u OŠ Jagodnjak omogućeno praćenje nastave na hrvatskome jeziku i latiničnome pismu ne samo u nižim nego i u višim razredima;
2. u svezi druge točke vašega poziva – ustrojenje hrvatskoga školskoga sustava na način da sva djeca u RH uče po istom školskom programu i na hrvatskom jeziku te da se osigura pravo manjinama na dodatni program za učenje svoga jezika i kulture – slobodni smo vas izvijestiti da u Republici Hrvatskoj svi učenici uče prema istom nastavnom planu i programu na hrvatskome jeziku i latiničnome pismu, s tim da svaka nacionalna manjina ima pravo i mogućnost izbora da taj isti nastavni plan i program sluša i piše na materinjem jeziku. Time Republika Hrvatska pokazuje zrelost demokracije i visoko poštivanje kako vlastitoga jezika i kulture, tako i kulture i jezika nacionalnih manjina. Naglašavamo da u članka 14. Ustava RH ("Narodne novine" 41/01) jasno piše da "svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama" te da su "svi pred zakonom jednaki". Jednako tako, Ustavom se jamči ravnopravnost i zaštita prava nacionalnih manjina, a isti su uređeni Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, (NN, 155/02) sukladno kojem u čl. 7. Republika Hrvatska "osigurava ostvarivanje posebnih prava i sloboda pripadnika nacionalnih manjina"… "naročito: služenje svojim jezikom i pismom, privatno i u javnoj uporabi, te u službenoj uporabi; odgoj i obrazovanje na jeziku i pismu kojim se služe;"
3. u svezi treće točke vašega poziva – koja govori o mogućem uvođenju obveznoga učenja ćirilice – dužni smo vas izvijestiti kako nikada u niti jednome trenutku nije bilo spomena o bilo kakvom, a pogotovo ne o obveznom uvođenju ćiriličnoga pisma u hrvatski obrazovni sustav. Dopustite da vam ovim putem ukratko iznesemo i viziju odgojno-obrazovanoga sustava i nove hrvatske škole. Nova hrvatska škola, škola je po mjeri svih učenika. Škola u kojoj su suradnja i međuljudsko uvažavanje središte i os oko kojih se sve vrti. U novoj hrvatskoj školi učenik je dragocjenost povjerena učiteljima koji su pozvani uvijek tražiti nove načine i izričaje u prenošenju znanja te promicanju i poštivanju nacionalnih vrijednosti kao i vrijednosti nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj te drugih naroda i kultura u Europi i svijetu. U takvom suradničkom okruženju punoga međusobnog uvažavanja, ravnatelji imaju ključnu ulogu. Odlike kao što su mudrost u odlučivanju, maksimalno uvažavanje i briga za svakog učenika i učitelja, briga za budućnost škole i društva u cjelini, ono što dobroga ravnatelja čini ravnateljem. Nadalje, u novoj hrvatskoj školi roditelji nisu tek promatrači promjena. Njihova je odgovornost ogromna, jednako kao i odgovornost lokalne zajednice i politike.
Hrvatska je poslijeratna zemlja, a ljudi koji u njoj žive, kao i hrvatski državljani koji žive u inozemstvu, različito reagiraju i gledaju na cijelu trenutačnu situaciju. No, ono što treba biti dio svih postupanja, bilo da je riječ o nositeljima odgojno-obrazovanoga sustava, političarima ili građana, jesu djeca i prije svega interesi djece. U tom pogledu, zanimanje koje ste pokazali za ovu problematiku vidimo prvotno kao brigu i zauzetost za djecu u Republici Hrvatskoj i za izgradnju demokratskoga društva kojemu težimo. Iznad svega, posebno nas veseli činjenica da i Hrvati koji žive izvan svoje domovine prate događanja i skrbe o stanju i budućnosti Lijepe Naše. Otvoreni za svaku daljnju suradnju i svaku vašu sugestiju najiskrenije vam zahvaljujemo na pokazanom interesu te vas najsrdačnije pozdravljamo.
Savjetnik ministra, Ivan Milanović Litre
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
12. veljače 2008.
Cijenjeni gospodine Milanoviću Litre,
Najljepše zahvaljujemo na Vašem odgovoru u ime Ministarstva (5. veljače 2008.) na naše Otvoreno pismo Vladi i Saboru Republike Hrvatske (30. siječnja 2008.). Posebice nam je drago pročitati da je Ministarstvo otvoreno za suradnju s Hrvatima u svijetu i voljno čuti naše dobronamjerne primjedbe. A mi se nadamo da su Ministarstvo i Vlada voljni ne samo nas čuti, nego i uzeti u obzir naša zapažanja i slutnje. Vaše izvješće o slučaju Jagodnjak, o pitanju ustavnih prava odgoja djece nacionalnih manjina i o mogućnosti uvodjenja ćirlice i srpskih/srbijanskih pisaca u redovitu nastavu u školama u Republici Hrvaskoj ponukalo nas je još jednom ukazati Ministarstvu (Vladi) i Saboru, na neka pitanja koja zabrinjavaju Hrvate u Americi i širom svijeta.
Prvo, želimo potvrditi Vaše zapažanje da smo mi u svijetu itekako zainteresirani za dogadjanja u Hrvatskoj. Hrvati u Americi su sve tamo od vladavine Khuen-Héderváya pa donedavno prečesto strahovali nad dogadjanjima u Hrvatskoj, pomagali one u potrebi i davali svoj obol za slobodu domovine. Ali ih i danas pomalo hvata tjeskoba razmišljajući o budućnosti hrvatskog naroda i hrvatske države. Znate onu, koga su zmije ujedale.... Zatišje koje vlada medju Hrvatima u svijetu je prividno. Njima nije stalo mješati se u svakodnevnu politiku u Hrvatskoj, ali su instinktivno znali i znaju djelovati u kritičnim trenucima svoje domovine, jer im nije svejedno što se dogadja s njihovom ili njihovih otaca i majka domovinom.
Drugo, što se tiče školstva Vi pišete „da u Republici Hrvatskoj svi učenici uče prema istom nastavnom planu i programu na hrvatskome jeziku i latiničnome pismu“, ali zakon koji samo malo dalje navodite osigurava manjinama „služenje svojim jezikom i pismom, privatno i u javnoj uporabi, te u službenoj uporabi; odgoj i obrazovanje na jeziku i pismu kojim se služe." Ovakvim zakonima Republika Hrvatska želi valjda biti demokratičnija i od zemalja u kojima je demokracija ukorjenjena već stoljećima. Izgleda da postoji želja dokazivati se da smo, što bi se kod nas reklo, veći katolici i od samog pape. Ali ovakvi propisi nisu na dobrobit djece tih manjina u čije ime su ovakvi zakoni proglašeni i provode se, jer ta djeca neće se osjećati dio Hrvatske niti zavoliti domovinu u kojoj su rođeni i u kojoj žive.
Sličan sustav su nekoć u Americi propagirali rasisti kad su zagovarali „jednako ali odvojeno školstvo“ za Crnce. U Hrvatskoj to sada zagovaraju u ime demokracije neke manjine, a ne većina. Srpska manjina, to jest njezini predstavnici, ne želi da im se djeca uklope u hrvatski školski sustav i društvo, a time stvaraju geta koja neće biti na korist nikome, a najmanje njihovoj djeci. Ovakvi zakoni su plod određenih idologija, ljudi i stranka, koji na račun djece čuvaju nadu da će im se neispunjeni veliko-srpski san prije ili kasnije ostvariti, čak na demokratski način već kad nije išlo ratom. Nadalje, ovi zakoni doprinose nestabilnosti društva i države. Mi koji živimo u Americi možemo samo sa strahom zamisliti čemu bi doveli zakoni po kojima bi svaka manjina mogla odgajati svoju djecu na svom jeziku i pismu, pa makar po istom programu. I zagovaratelji dvojezičnosti, u namjeri da se pomogne djeci kod prijelaza od jezika kojim govore u kući na engleski, ne čine uslugu djeci jer im tako usporavaju napredak u postizanju potrebih sposobnost za život i rad u ovoj zemlji.
Naša djeca su Amerikanci i uče u prvom redu engleski jezik i povijest ove zemlje, ali to im ne smeta da u privatnim programima, koje plaćaju roditelji a ne država, uče i hrvatski jezik i kulturu. Nije ništa drugačije ni sa Hrvatskom. Njezini građani koji traže jednaka prava, imaju i jednake dužnosti prema hrvatskoj državi što uključuje učenje hrvatskog jezika i kulture, te prihvaćanje hrvatske kao svoje domovine. Ali odgajati djecu na drugom jeziku i u drugom pismu, i to na račun hrvatske države, je zloupotreba demokracije i gaji crv koji će nagrizati stabilnosti same države. Treće, velite da nije bilo spomena „o bilo kakvom a pogotovo ne o obveznom uvodjenju ćirličnog pisma“. Možda ne službeno.
Ali nije baš slučajno nedavno bila„udarna vijest“ u hrvatskim medijima (kao i u Srbiji) pod naslovom „Ćirilica i srpski pisci se vraćaju u hrvatske škole.“ Na sličan način ovih dana sa čuđenjem čitamo da se priprema otvaranje zajedničkog TANJUG-HINA press centra u Zagrebu. Ovo su valjda prvi „cvjetovi“ HDZ-SDSS koalicije! Nas u svijetu ovaj razvoj prilika itekako zabrinjava. Znamo da je političkoj klasi najvažnije imati vlast i osigurati sebi moć, ali i na ovaj način želimo toj klasi ukazati da ova i ovakva događanja neće pomoći ni odgoju djece, niti demokratizaciji hrvatskog društva, ni stabilnosti i napretku hrvatske države. Ovakve odluke i prakse će opet odvesti Hrvate na stramputice koje vode u nove provalije. A ovaj put se neće moći reći da nismo znali!
Sa štovanjem,
Dr. Ante Čuvalo – Predsjednik, Chicago
Udruga za hrvatske znanosti (Association for Croatian Studies) u Americi
Bernard Luketich – Predsjednik, Pittsburgh
Hrvatska bratska zajednica u Americi (Croatian Fraternal Union of America)
Rev. Marko Puljić, O.F.M. – Kustos, Chicago
Hrvatska franjevačka kustodija Svete Obitelji (Holy Family Croatian Custody) u Americi i Kanadi
Vedran Nazor – Predsjednik, New York
Hrvatska akademija Amerike (Croatian Academy of America)
{mxc}