Kornatska tragedija - 4 mjeseca kasnije

Iz razgovora koji je za Slobodnu Dalmaciju ne davno dao jedini preživjeli vatrogasac kornatske tragedije Frane Lučić, konačno su se mogle saznati određene pojedinosti, kao odgovori na brojna pitanja o uzrocima tragičnoga događaja. Lučić je tako svojim izjavama potvrdio do sad objavljivane podatke prema kojima se u tom konkretnom slučaju radilo o posljedici posebnog nesretnog načina na koji se požar razvio, potpomognuto pogreškama pojedinaca i manjkavostima u organizaciji vatrogasnog sustava. Trinaest vatrogasaca stradalo je dakle od takozvanog eruptivnoga požara, odnosno nagloga jačanja vatrene stihije u kotlini u kojoj su se tada nalazili. Požar je preko vatrogasaca prešao velikom brzinom (na ostatku otoka brzina fronte požara bila je oko četiri kilometra na sat, a u kotlini gdje su se vatrogasci zatekli, čak 72 kilometra na sat), jer ih je iznenadio i nisu uspjeli pobjeći. No, unatoč uzrocima tragičnoga događaja koji se nalaze u samoj prirodi, evidentne su i ljudske pogreške, kakve se u sličnim situacijama ne bi smjele ponavljati.

Tako još uvijek ne jasnom ostaje činjenica zašto su se među vatrogascima , a protivno odredbama zakona našla i dva maloljetnika. Kako je moguće da usred najrizičnijeg doba što se tiče mogućnosti izbijanja požara, koji su tijekom ljetnih mjeseci buktali gotovo svakodnevno, od četiri raspoloživa kanadera dva budu potpuno ne ispravna, jedan na ispomoći u Grčkoj, a na raspolaganju samo posljednji četvrti koji je gasio vatru u zaleđu? Situacija bi za te mlade ljude uz podršku kanadera u gašenju svakako bila nešto izglednija. Na posljetku, tu je i sustav veza koji je u konkretnom slučaju potpuno zakazao, ostavivši vatrogasce da dva sata čekaju pomoć, prepušteni vlastitoj sudbini. Bez obzira na sve pobrojano, činjenica je da do današnjega dana nikakvi zaključci i konačna izvješća nisu podnjeti, a za navedene pogreške i propuste baš nitko nije odgovarao. Ovi redovi nisu napisani s ciljem da netko završi u zatvoru, nego da se pouzdano utvrde i detektiraju sve stvari koje su pošle po zlu, kako bi se ove i ovakve tragedije u budućnosti spriječile, odnosno vatrogasni sustav u Republici Hrvatskoj bio daleko učinkovitiji. Na žalost, da se tako nešto i dogodi, ni ovih 12 prerano ugaslih života najvjerojatnije ne će biti dovoljno.(mmb)

Skočio sam u vatru i spasio život

Okrenuo sam se prema plamenu i doslovno prošao kroz njega. To mi je spasilo život – kaže na početku ekskluzivnog razgovora za “Slobodnu” jedini preživjeli vatrogasac kornatske tragedije 23-godišnji Frane Lučić iz Tisnoga, mladić čije očitovanje o kataklizmi koja je 30. kolovoza ove godine odnijela 12 života i zavila Hrvatsku u crno cijela nacija s nestrpljenjem očekuje. Njegove odgovore zabilježili smo jučer u splitskoj bolnici, u društvu s Franinim liječnikom i spasiteljem dr. Ivanom Utrobičićem. Frane se izvanredno oporavio i unatoč ožiljcima na tijelu i u duši, razložno se i smireno prisjeća najtežeg dana u životu, kada se zajedno sa svojim kolegama ukrcao u helikopter. Pravac- Kornati. Zadatak – ugasiti požar.

Kakvo je raspoloženje bilo u helikopteru kad ste krenuli u akciju na Kornate?

Sasvim dobro, nitko nije slutio što bi nam se moglo dogoditi.. Bio je to požar kao i svaki drugi, kao i mnogi koje smo s uspjehom ugasili. Dapače, do tada smo prošli kroz mnogo veća iskušenja, osobito kad bi gorjela borova šuma. A ovo? Ovo je izgledalo kao rutinska operacija.

Jeste li vidjeli požar iz helikoptera?

Naravno, ono što sam odmah zapazio bila je duljina vatrene linije. I odmah nam je bilo jasno da mi to sami ne možemo ugasiti. Procijenjeno je da moramo angažirati i kanader.

Gdje ste izbacili krušku s vodom?

Na vrhu brda.

Zašto pilot nije tamo i vas iskrcao? Zašto je, naime, kruška spuštena toliko daleko od vatrogasaca?

Uobičajeno je da se kruška spusti tamo gdje se spuštaju i vatrogasci, jer bez vode nema ni gašenja. Međutim, pilot je pokušavao i nas dva, tri puta spustiti na vrh brda, ali naprosto zbog jakog vjetra nije mogao.

Kruži priča u javnosti o tome da je prilikom izbacivanja kruške helikopteru probijena guma na kotaču? Jeste li išta osjetili ili čuli?

Ništa. Ništa se nije čulo.

Je li bilo ikakve sumnje u ispravnost helikoptera?

Nikakve.

Vi ste iskrcani kilometar i pol od kruške?

Da, i odmah smo krenuli prema njoj.

Tko donosi odluku o mjestu iskrcavanja?

Odluke se u načelu donose u dogovoru sa zapovjednicima. I pilot u tome sudjeluje.

Je li bilo ikakvih problema kod slijetanja helikoptera i izlaska iz njega?

Nije bilo nikakvih problema. Iskrcani smo u kotlini, koliko-toliko zaštićenoj od vjetra, i krenuli smo put požara noseći svu opremu. Cilj nam je bio doći do kruške, spojiti pumpe s njom. Svatko je nešto nosio. Netko pumpu, netko rezervoar. Jedan od tih rezervoara bio je pun goriva, ali mislim da je on u katastrofi ostao netaknut. Bio je, naime, dobro zatvoren. Uglavnom, slušali smo zapovjednika Dinu Klarića koji nam je govorio da idemo naprijed. Formirali smo kolonu, netko je išao malo brže, netko sporije. Ja sam bio među zadnjima.

U medijima se nagađalo o tome da je to bio požar niskog raslinja, ne višeg od 20 do 40 centimetara?

Da, trava nam je dopirala do koljena. Međutim, u svemu ključnu je ulogu imao izuzetno jak vjetar, koji je u kanjonu u kojem smo se zatekli naglo promijenio smjer i formirao vatrenu frontu u obliku polumjeseca koja je nadirala prema nama brzinom od šest, sedam metara u sekundi. A trava je bila suha poput baruta...

Frane, sjećate li se što se tada dogodilo?

Vidjeli smo kako nam se plamen i gust dim približavaju velikom brzinom. Ponestajalo nam je zraka. Počeli smo bježati. Odbacivali smo opremu kako bismo mogli lakše i brže trčati. I ja sam odbacio naprtnjaču s hranom za koju sam bio zadužen. Trčao sam kao nikada do tada u životu. Ja i vatra, koja me sustizala... Ona je bila brža.

U tom vas je trenutku plamen zahvatio?

Da, u tom trenutku. Ipak, uspio sam spustiti vizir na kacigi i to mi je sačuvalo lice. Potom su mi i noge zahvaćene. Već opečen, u djeliću sekunde bacio sam se u izgorenu travu koja mi je zbog vrućine deformirala šake. No, to mi je spasilo život. Praktički sam prestao bježati, okrenuo se i ušao u plamen, prošao kroz njega i nakon pet-šest koraka bio sam u već izgorenu području. Izvan pakla. No, moji prijatelji nisu bili te sreće. Tko je bio niži rastom, njega je plamen uhvatio cijeloga, a ja koji sam nešto viši nisam, kao što vidite, cijeli izgorio.

Čega se prvo sjećate nakon kataklizme?

Prijatelja koji zovu u pomoć, njihovih jauka i zapomaganja. Neki su ležali, neki su sjedili, a neki su se uspjeli uspraviti. Uočio sam na zemlji dvije kacige, uspio ih nekako dohvatiti i leći na njih, da ne budem na stijenama. Tako, ležeći na kacigama, okružen unesrećenim prijateljima, dočekao sam pomoć koja je stigla nakon dva, tri sata.

Tko Vam je bio najbliže dok ste čekali pomoć?

Tome Crvelin, Josip Lučić i jedan iz DVD-a Vodice. Koji? Ne znam točno jer mu je lice bilo neprepoznatljivo. Pretpostavljam da je to bio Ante Juričev.

U očekivanju pomoći, jeste li pokušali razgovarati s kolegama?

Uglavnom smo beštimali. Imali smo i nešto vode, pili smo i čekali.

Je li u tom vremenu dok ste čekali pomoć itko došao?

Da, bila su dvojica. Ja ih nisam poznavao, vjerojatno su obilazili požarište i nisu ni znali da će nas tu pronaći. Istražni mi je sudac rekao njihova imena, ali ja ih nisam zapamtio. Uglavnom, bili su to pripadnici vatrogasne postrojbe iz Šibenika.

I onda je stigla pomoć...

Da, prvi je stigao Stipe Božić.

Komu su pripadnici Gorske službe prvo pomogli?

Mislim da sam ja bio treći po redu. Potom su nas ukrcali u helikopter i prebacili na drugo mjesto. Narednih dvadesetak minuta ne pamtim, tek se sjećam kako su nas drugim helikopterom prebacili u Zadar, a potom u Split...

Od tog trenutka cijela je Hrvatska bdjela nas Franinim bolesničkim krevetom čekajući sa strepnjom svako liječničko priopćenje, nadajući se sretnom završetku njegove kalvarije. I evo, dočekali smo taj trenutak. Frane je napustio bolnicu i otišao kući u Tisno. Život se nastavlja. Zahvaljujući liječnicima KBC-a Split i njihovu ravnatelju dr. Dujomiru Marasoviću koji su mjesecima bez i trenutka odmora brinuli o njemu, roditeljima koji su ga bodrili, prijateljima koji su mu slali brzojave pomoći... A vjernicima u ovom božićnom okružju nitko ne može uskratiti zadovoljstvo da je Franino čelo dodirnuo i prst Božji.

Je li trebalo gasiti  U medijima se dosta spekuliralo o tome je li požar na Kornatima trebalo gasiti. Što Vi mislite? Ne znam, teško mi je o tome govoriti jer mi nismo znali jesu li i kuće ugrožene. Naprosto s mjesta gdje smo iskrcani nismo mogli vidjeti kuće. Nama je bilo najvažnije ugasiti čelo tog požara, da se on ne širi.

Na brodarici je bilo slično  Jeste li ikada u svojoj šestogodišnoj vatrogasnoj karijeri naišli na nešto slično ovakvom kornatskom požaru? Jesam, kad smo gasili šumu Jelinjak kod Brodarice. I tu smo mi iz DVD-a ‘Tisno’ morali bježati pred stihijom. I jedva smo utekli!

Ključna ‘kruška’  Bi li se tragedija dogodila da je kruška s vodom bila blizu vas? S naprtnjačama koje smo nosili i u kojima je bilo po 25 litara vode, teško da bismo uspjeli ugasiti vatru. No, s punom opremom, mislim da bismo uspjeli.

Marende nije bilo  Pojavila se i informacija o tome da ste marendavali kad vas je plamen dohvatio? Ne, to ne odgovara istini. Ja sam nosio marendu, bilo je tu konzervi i pića. Sve sam to odbacio da bih mogao lakše pobjeći.

Izmislit ću nešto  Prvo ću se do kraja izliječit, osposobiti ruke. Netko će mi u početku morati davati jesti. Što kasnije? Ako mi bude dosadno, izmislit ću nešto. Kada sve prođe, hoćete li biti opet vatrogasac? Želim najprije završiti fakultet, zaposliti se u struci i vjerojatno u početku neće biti vremena ni za što drugo. Nakon studija želim se zaposliti bilo gdje da ne moram više pitati novce od oca i matere. Kasnije ću tražiti bolji položaj. A mislim se i oženiti, imati djecu.

Čudo u Splitu  Dr.Utrobičiću, koliko ste zadovoljni Franinim oporavkom? Iznimno sam zadovoljan, ovo je rekordno brz oporavak. A najvažnija je bila Franina volja, njegov optimizam. Kad bismo mi padali i gubili nadu, Frane nas je dizao i davao nam snagu svojom voljom i željom za životom. On je sve što mu se dogodilo hrabro prihvatio, suočio se s tim i uspio. Najvažnije, nije bježao od istine.

Najveće želje  Volio bih se potpuno oporaviti, naviknuti se raditi bez prstiju i nastaviti školovanje. A treće? Što bude! Vašim čitateljima želim sretan Božići i Novu godinu. I da im se ne dogodi ono što se meni dogodilo.

Mislio sam da ćemo svi preživjeti  Mislio sam da ćemo svi preživjeti. Ostao sam tu noć u zadarskoj bolnici, kao lakše opečeni, a sutradan su me prebacili u Split. Tijekom liječenja doznao sam što se dogodilo mojim kolegama. Nije mi bilo lako, nije mi ni danas. Bili su to moji prijatelji s kojima sam se družio, s kojima sam izlazio.

Premijer i Predsjednik  Premijer mi je bio u posjetu dva puta, i u Zadru i u Splitu, zajedno sa svojim suradnicima. Svi su bili u mantilima, s maskama. Međutim, samo sam njega prepoznao. Dakako da me pitao kako se osjećam. A Predsjednika sam prepoznao lakše, kad sam mu vidio obrve...

Prsti su takvi kakvi su. Moji su!  Najgori su mi ovi prsti, jer neću moći s rukama kao prije. Ali riješit ćemo i to – kaže Frane koji nije htio skrivati svoje ruke. - Tu su moji doktori, tu je moj dr.Ivan, bez kojih sigurno danas ne bih s vama razgovarao. A ruke će zacijeljeti.

Krunoslav Kljaković, Ivica Marković
Slobodna Dalmacija

{mxc}