Nakon prvog dijela koji smo objavili prošli tjedan, danas donosimo drugi dio Programa privrednog razvoja Hrvatske, autora dr. Mate Babića u kojem se koncentrirao na sljedeća područja: promjenu vlasništva i privatizaciju, razvojnu politiku i tekuću ekonomsku politiku.

Dr. Mate Babić: Program privrednog razvoja Hrvatske (1/2)

5. Promjena vlasništva i privatizacija - Efikasnost privrede ovisi o efikasnosti poduzeća. A efikasnost poduzeća ovisi o upravljanju,a ne o vlasništvu.Dobro (ili loše)može se upravljati i privatnim i državnim poduzećem,baš kao što se dobro (ili loše) može upravljati privatnim ili državnim automobilom.Upravljanje je u modernim korporacijama odvojeno od vlasništva. Vidjeli li smo da je socijalistički ekonomski sustav bio manje efikasan od kapitalističkog upravo zbog neefikasnijeg upravljanja poduzećima.Zato se proces promjena strukture hrvatske privrede u njezinom procesu tranzicije od socijelističke u kapitalističku trebao započeti promjenom sistema upravljanja poduzeća.Na žalost to se nije prihvatilo. Promjena strukture hrvatske privrede nakon osamostaljenja svodila se uglavnom na njezinu privatizaciju jer se smatralo da će sama promjena vlasništva od društvenog u privatno riješiti strukturne probleme hrvatske privrede.

„Stvaranje prikladne vlasničke strukture“ svelo se na nastavak procesa posvemašnje privatizacije državnog vlasništva. Proces privatizacije nije, kako se očekivalo, rezultirao bitnijim povećanjem udjela privatnog sektora u ukupnim investicijama i otvaranju novih radnih mjesta. Naprotiv,taj je proces rezultirao u velikom porastu nezaposlenosti (preko 380 000 prema izvješću Državne revizije), povećanju udjela stranog vlasništva, posebno u bankarstvu gdje je ono prešlo 90% i u velikom porastu raslojavanja hrvatskog društva s povećanjem udjela broja siromašnih. Iluzija da će se totalnom privatizacijom društvenog vlasništva automatski prijeći u tržišnu privredu i postići maksimalno blagostanje stanovništva vrlo je skupo plaćeno. Rezultat je bio veliki porast nezaposlenosti, porast korupcije, porast neizvjesnosti, porast zaduženosti (unutarnje i vanjske), ali ne i porast blagostanja stanovništva. Model privatizacije definiran dosadašnjim zakonima o privatizaciji u Hrvatskoj pustio je s lanca moralnih ograničenja jedno od najvećih zala- pohlepu. Pohlepa je rodila korupciju. Korupcija je rodila pljačku državne imovine, propasti poduzeća (jer su društvena poduzeća „kupovali“ pojedinci koji nisu znali upravljati), porast nezaposlenosti, raslojavanje društva, porast socijalnih problema i napetosti, itd.

Prihvaćen je model privatizacije koji je Hrvatskoj donio goleme štete.Pogrešnost ovakvog modela posvemašnje privatizacije već su uvidjele i Međunarodne organizacije (World Bank 2005) koje su je početkom 1990-ih sugerirale(ili čak i uvjetovale). Usprkos tome,i dalje je privatizacija temelj ekonomske politike svake hrvatske vlade. Svaka stranka ovakav model privatizacije kritizira, ali ga svaka vlada i dalje provodi. Zato ga treba malo obrazložiti da bi se (konačno) shvatilo kako ga treba ukinuti. Funkciju cilja poduzeća određuje vlasnik, a ostvaruje uprava, menadžment.Zato oblik vlasništva može bitno utjecati na određivanje funkcije cilja poduzeća, izbor uprave, kriterije njezine ocjene i na efikasnost poslovanja poduzeća. Ostvarivanje dobiti u poslovanju mora biti kriterij za ocjenu uspješnosti uprave svakog, javnog i privatnog poduzeća. I u privatnim velikim poduzećima vlasništvo je odvojeno od upravljanja pa vlasnik(ci) ocjenjuje upravu na temelju poslovnih rezultata. Isti princip treba vrijediti i u javnim (državnim) poduzećima.

1) povećati efikasnost hrvatske privrede; 2) pokrenuti i ubrzati privredni razvoj Hrvatske.Ocjenu uspješnosti promjene strukture vlasništva teba vršiti sa stajališta ostvarenja ovih ciljeva. U tom smislu zakoni o privatizaciji niti model privatizacije u Hrvatskoj ne mogu se ocjeniti pozitivno. Dapače, ovakav model privatizacije pokazao se ekonomski vrlo štetnim pa bi ga trebalo odmah napustiti. Na žalost, veliki je dio hrvatske privrede već privatiziran (osobito u financijskom sektoru), šteta je već učinjena, ali se barem može spriječiti nastajanje još veće štete. Ostvarivanje cilja povećanja efikasnosti hrvatske privrede uvjetovano je stvaranjem ambijenta za optimalnu alokaciju raspoloživih prirodnih, ljudskih i financijskih resursa. To uključuje stimuliranje povećanja ne samo kvantitete, nego i kvalitete tih resursa. To se može postići povećanjem motivacije, znanja, poduzetništva, tehnološkog napretka, kao i kvalitetnijeg korištenja prirodnih resursa (zaštita okoliša). Povećanje efikasnosti proizvodnje ostvaruje se boljom organizacijom i upravljanjem koji rezultiraju boljom kombinacijom ulaganja proizvodnih faktora. Optimalna kombinacija ulaganja proizvodnih faktora rezultira minimalnim troškovima proizvodnje, odnosno maksimalnom proizvodnjom iz dane količine i kvalitete uloženih proizvodnih faktora.

U procesu raspodjele maksimalna efikasnost znači nagrađivanje proizvodnih faktora sukladno njihovom doprinosu u ostvarivanju određene proizvodnje.Radi ostvarivanja drugog cilja: „pokretanje i ubrzanje privrednog razvoja“ kod promjene društvenog vlasništva u privatno, princip je trebao biti prodaja društvenog vlasništva, a ne besplatna njegova razdioba. Prodaja dijela vlasništva (dionica) morala je donositi određena sredstva koja se trebaju koristiti za razvoj putem razvojne banke (HBOR). Na taj su se način mogla osigurati sredstva za financiranje investicija u privredni razvoj. Time su se tebala otvarati nova radna mjesta ne samo radi postojeće nezaposlenosti, nego i očekivane nezaposlenosti zbog prestrukturiranja privrede. Vrijednosni papiri (dionice, obveznice) imaju u načelu dvije funkcije. Za investitora koji ih kupuje,oni predstavljaju instrument u koji on plasira svoju ušteđevinu. Za izdavatelja oni predstavljaju mogućnost da njihovom emisijom i prodajom dođu do kapitala. Ove funkcije kod privatizacije društvenog vlasništva u Hrvatskoj dionice nisu vršile, pa je i pojam dioničarstva diskreditiran, kao i pojam zadrugarstva nakon II. Svjetskog rata.

Kod prodaje društvenog vlasništva privatnicima (domaćim i stranim), država je trebala vršiti prije svega kontrolnu funkciju. Time bi se izbjegla „spontana“ privatizacija, koja može rezultirati prisvajanjem društvenog vlasništva od strane pojedinaca ili organiziranih grupa. Tu je kontrolnu funkciju država putem odgovarajućih institucija trebala vršiti tijekom cjelokupnog procesa transformacije vlasništva, od raspisivanja natječaja, određivanja minimalne cijene, prodaje, pa sve do naplate. Model privatizacije u Hrvatskoj nije nije ostvario ono što je trebao. Brojne, a često i zanimljive diskusije o transformaciji hrvatske privrede iz socijalističke u tržišnu, koje su se vodile u samim počecima stvaranja hrvatske države, proces transformacije privrede pojednostavljeno su svodile samo na probleme njezine privatizacije. Ideja privatizacije postala je isto tako popularna, čak pomodna, kao što je bila ideja nacionalizacije nakon II. Svjetskog rata, ili ideja samoupravnog organiziranja nakon donošenja Zakona o udruženom radu ZUR-a. Uostalom, najčešće i najglasnije su govorili o privatizaciji isti oni koji su zagovarali samoupravnu organizaciju privrede, i to s istim žarom i s istim neznanjem. Kao što su samoupravno organiziranje uzimali onda, tako su i privatizaciju uzimali kao panaceju kojom će se riješiti svi ekonomski problemi Hrvatske.

Fraze su im bile iste, samo se u njima promjenio subjekt. Prije je to bio samoupravljač, a sada dioničar. Kao što se tvrdilo da će samoupravljač, koji upravlja cjelinom procesa reprodukcije, sam odlučivati o raspodjeli ostvarenog dohotka (novostvorene vrijednosti) i tako osigurati maksimalnu efikasnost samoupravnog sistema, tako se i danas ponavlja ista fraza da će to učiniti isti subjekt, samo preimenovan u dioničara. Privatizacija državnih (društvenih) poduzeća mogla je biti važan aspekt transformacije socijalističke privrede u tržišnu, ali ne i najvažniji. Promjena organizacije i upravljanja, jasno definiranje funkcije cilja poduzeća i odgovornost menadžmenta za ostvarene rezultate nisu manje važni. Drugim riječima, privatizacija mogla je biti važan korak u procesu transformacije hrvatske privrede u tržišnu,ali sama privatizacija nije i dovoljna. Zato je pojednostavljeno svođenje problema transformacije iz socijalističke privrede u tržišnu samo na probleme njezine privatizacije bilo posve neopravdano. Privatizacija nije samo pravni problem, nego i ekonomski. Čak bih se usudio reći da je to prije svega ekonomski problem.Zato su ga trebali rješavati ekonomisti,a ne pravnici.

Jednostavnim pretvaranjem društvenih poduzeća u privatna (da bi im se odredio titular kako to pravnici kažu), dakle donošenjem pravnog akta, kojim se društvena poduzeća privatiziraju,a da se ne izvrši njihovo restrukturiranje, strukturni problemi hrvatske privrede nisu se mogli riješiti. Privatizacija bez demonopolizacije ne može povećati efikasnost privrede. To hrvatsko iskustvo dobro pokazuje. Za povećanje efikasnosti privrede, povećanje stupnja konkurencije važnije je od privatizacije. Monopol, bez obzira bio privatni, državni ili društveni ima jednaku logiku ekonomskog ponašanja. Monopolist proizvodi manje, a prodaje uz više cijene nego konkurencijski proizvođač. Povećanje stupnja monopolizacije privrede u nekoj državi znači i smanjenje stupnja blagostanja njezinih stanovnika. Zato proces privatizacije mora pratiti proces demonopolizacije i to kako prestrukuriranjem velikih sistema, tako stimuliranjem konkurencije (domaće i inozemne). Zbog toga (a i zbog drugih razloga) proces prestrukturiranja poduzeća mora prethoditi njegovoj privatizaciji. Prestrukturiranje poduzeća, prije svega promjenom njegove organizacije i upravljanja i uvođenjem odgovornosti menadžmenta za rezultate poslovanja, može se izvršiti u puno kraćem roku od njegove privatizacije.

Iluzija da će se totalnom privatizacijom društvenog vlasništva automatski prijeći u tržišnu privredu i postići maksimalno blagostanje stanovništva vrlo skupo je plaćena. Rezultat je bio veliki porast nezaposlenosti, porast korupcije, porast neizvjesnosti. To treba konačno shvatiti i napustiti privatizaciju kao cilj razvojne polike. 6. Uloga države u procesu privrednog razvoja Nakon osamostaljenja, sve su hrvatske vlade vodile politiku „odumiranja države“ u Hrvatskoj. U ekonomskoj sferi to je značilo istiskivanje države iz bilo kojeg oblika ekonomske aktivnosti. Čak i važna funkcija države, uklanjanja nedostataka tržišta, prije svega njegove nesavršenosti (povećanje stupnja koncentracije, oligopolizacije ili čak monopolizacije) i štetnih eksternalija (zagađivanje okoliša) nisu u Hrvatskoj funkcionirale kao u modernim razvijenim tžišnim privredama (SAD). Prihvaćena je ideja da će se privatizacijom svega postići maksimalna efikasnost hrvatske privrede. Zato su se vlade bavile rasprodajom državne imovine, a ne njezinim upravljanjem. Političari nisu vodili računa o činjenici da su izabrani da promiču javni, opći interes, a ne svoj privatni ili stranački. Vlada je, međutim izabrana da zemljom upravlja, a ne da ju rasprodaje.

Ovakva filozofija ekonomske politike, kojom se uloga države (vlade) u privredi svodila prije svega na rasprodaju (privatizaciju) državne imovine, nije ostavljala značajniju ulogu državi ni u procesu privrednog razvoja. Dapače, gotovo potpunom rasprodajom financijskog sektora strancima država ne može voditi politiku razvoja financijskog sektora (jer razvojnu strategiju određuje vlasnik). A realni se sektor ne može u modernim privredama razvijati bez financijskoga, jer su oni do te mjere međuzavisni da razvoj jednoga uvjetuje razvoj drugoga. Potpuno istiskivanje države iz života nije moguće i ne postoji niti u jednoj razvijenoj državi.U Njemačkoj je 60% bankarskog sustava u državnom,a 40% u privatnom valsništvu.U Francuskoj i u nekim drugim razvijenim zemljama (Švedska,Norveška) neka od svjetski poznatih poduzeća su u državnom vlasništvu(Renault i dr.) Čak i u SAD,koja se uzima kao uzor tržišne privrede,savezna vlada je vlasnik jedne trećine zemlje(29%šuma i 43% poljoprivrednog zemljišta).Osim toga lokalne državne jedinice vlasnik su 8% zemlje(Economic Report of the President,1993,str.203). Ulog države posebno je važn u procesu privrednog razvoja. Japansko iskustvo pokazuje da država može odigrati značajnu ulogu u privrednom razvoju zemlje od ratom uništene i tehnološki zaostale do jedne od ekonomski i tehnološki najrazvijenijih zemalja svijeta.Najnoviji vrlo brzi privredni razvoj Kine ,Indije i još nekih brzo rastućih zemalja pokazuje kako država može imati veliku ulogu u privrednom razvoju.

Uloga države u pocesu privrednog razvoja je velika. Zadaća je države da osigura nužne pretpostavke procesa privrednog razvoja.To znači da država treba osigurati stabilnu i jasnu zakonsku regulativu: osigurati red i zakon, zaštitu osobne sigurnosti, prava vlasništva, temeljnu infrastrukturu, odgoj i obrazovanje, zdravstvenu i socijalnu zaštitu, dobru ekonomsku politiku radi održavanja unutarnje i vanjske ravnoteže. Sve su ovo dobro poznate funkcije države. Međutim, u našim specifičnim uvjetima država svoje funkcije mora podrediti borbi protiv korupcije i osiguravanju što većeg utjecaja tržišta na funkcioniranje hrvatske privrede. S obzirom na veliki stupanj koncentracije (monopolizacije) u hrvatskoj privredi kako u realnom tako i u financijskom sektoru, možemo reći da je u našim sadašnjim uvjetima najvažnija uloga države da osigura pravnu sigurnost i djelovanje slobodnog tržišta u svim segmentima privrednog života Hrvatske. Pod slobodnim tržištem ne treba podrazumijevati tržište laissez-faire-a nego tržište na koje će Vlada utjecati radi eliminiranja njegovih manjkavosti (nesavršena konkurencija, eksternalije) radi postizanja što većeg stupnja konkurencije, čime se osigurava njegova maksimalna efikasnost u alokaciji oskudnih resursa. Zbog toga je dužnost hrvatske vlade kao i svih vlada u tržišnim privredama da osigura što veći stupanj tržišne konkurencije u hrvatskoj privredi jasnim i dobro definiranim antimonopolskim zakonima i njihovom dosljednom provedbom. Osim toga, vlada treba jasno definirati zakonska ograničenja (uvjete predviđanja) u okviru kojih će svaki poduzetnik moći potpuno slobodno djelovati u pravcu optimiziranja svojih poslovnih ciljeva. To znači da zakonska regulativa treba biti jednostavna, jasna i stabilna.

Time će se bitno smanjiti neizvjesnost u poslovanju. Tako će se stvoriti veći stupanj povjerenja koji je neophodan da se ostvari povoljna investicijska klima koja je nužna za povećanje novih investicija (domaćih i inozemnih) i ubrzani privredni razvoj.Za privlačenje stranih(nešpekulativnih) investicija važnije je smanjivanje korupcije,nego poreznih opterećenja. Budući da Hrvatska treba razvijati izvozno orijentiranu tržišnu privredu i da je njezino glavno izvozno tržište EU čiji član i Hrvatska treba postati, najbolje je da Hrvatska odmah usvoji zakone o poduzećima (a i drugu zakonsku regulativu ekonomske aktivnosti poduzeća) koji su u EU već standardizirani (Acquis communautaire). Time će se hrvatskim poduzetnicima odmah osigurati, ali i nametnuti isti uvjeti privređivanja koji u EU postoje. Na taj se način oni odmah stavljaju u ravnopravan položaj sa svojim europskim konkurentima. Dok je privreda neke zemlje nerazvijena, njezina unutrašnja tržišta nesavršena i fragmentirana, infrastruktura nerazvijena, i ratom razrušena, kao što je to u Hrvatskoj, direktno sudjelovanje države u velikim područjima privrede ne samo da je poželjno, nego je i nužno za otpočinjanje procesa privrednog razvoja. Izgradnja cestovne infrastrukture to potvrđuje.

Nakon počinjanja tog procesa direktnom državnom intervencijom (recimo u infrastrukturi) daljnje državne intervencije sve slabije utječu na povećanje razvoja. Zbog toga će država, nakon što je počela proces privrednog razvoja i uredila temeljni institucionalni okvir i smanjila nesavršenosti tržišta, bolje pomagati tom procesu indirektno putem deregulacije, privatizacije, liberalizacije cijena i trgovine povećanjem stupnja konkurencije, nego direktnim sudjelovanjem u aktivnosti proizvodnje. Smanjivanjem nesavršenosti tržišta ono postaje sposobnije uklanjati manjkavaosti države pa prepuštanje odluka tržištu više pridonosi razvoju. Dobra suradnja tržišta i države,u kojoj će tržište biti glavni alokator oskudnih resursa i tako uklanajati manjkavosti države(efikasnost upravljanja državnim poduzećima, eliminiranje „utjecajne rente“(rent seeking) interesnih grupa) i u kojoj će država uklanjati nesavršenosti tržišta (monopolizacija, štetne eksternalije)stvara povoljni ambijent za razvoj.Stvaranje ambijenta za razvoj koji će poticati privrede subjekte da rade, štede i investiraju ne samo da stvara prilike za investiranje, nego uvijek otkriva nove, te tako podržava proces privrednog razvoja.

7. Odrednice razvojne politike Hrvatska je mala zemlja pa je njezino uključivanje u međunarodnu podjelu rada preduvjet njezina razvoja. Zbog toga je temeljna razvojna strategija Hrvatske izgradnja izvozno orijentirane tržišne privrede. Razvojna politika mora osigurati uključivanje u međunarodnu podjelu rada na temelju komparativnih prednosti. Jadransko more izvor je naših komparativnih prednosti. To uvjetuje jadransku orijentaciju razvojne politike Hrvatske. Da bi se valorizirale komparativne prednosti i jadranska orijentacija, nužno je graditi prometnice od Zagreba prema Rijeci i od Zagreba prema Srednjem i Južnom Jadranu. Kod toga treba imati na umu ekonomski kriterij da se taj cilj treba ostvariti s minimalnim utroškom sredstava. Izgradnjom i druge prometne infrastrukture, plinovoda, naftovoda, dalekovoda Hrvatska može bolje valorizirati svoj geopolitički položaj i tako još bolje iskoristiti svoje komparativne prednosti. Time Hrvatska može osigurati ne samo sigurnu energetsku opskrbu, nego i postati značajni faktor na međunarodnom (europskom) tržištu energije. Kod toga, naravno treba voditi računa i o ekološkim aspektima izgradnje te infrastrukture. Zato je izrada dobre cost-benefit analize, objektivne, sine ira et studio, i stručne nužni uvjet izgradnje svakog infrastrukturnog projekta. Dosadašnje jednostrane akcije jedne (ekoloških udruga) ili druge strane (poduzetnika) nisu koristile privrednom razvoju Hrvatske.

Nužni uvjet za razvoj svih grana pomorske privrede jest razvoj prometne infrastrukture, prije svega željeznice, koja će Jadransku obalu povezati sa Srednjom Europom koja čini njezino gravitacijsko područje. U tom smislu, prioritet ima izgradnja željezničke pruge Karlovac-Rijeka. Ubrzanje tempa privrednog razvoja bilo povećanjem efikasnosti postojeće privrede njezinim prestrukturiranjem ili izgradnjom novih kapaciteta zahtijeva svježi kapital. A on je u Hrvatskoj vrlo oskudan ne samo zbog niske per capita štednje, nego i zbog bijega hrvatskog kapitala u inozemstvo zbog lošeg modela privatizacije, zbog netransparentnosti financijskih tokova (posebno privatizacijskih) i zbog loše fiskalne politike. Zato je traženje načina povratka odbjeglog hrvatskog kapitala i novog kapitala u inozemstvu nužnost. Međutim, nije samo kapital ono što ograničava stopu rasta hrvatske privrede. Dodatna su ograničenja neučinkovita državna uprava (sporost i korupcija) i nedostatak institucionalnih pretpostavki koje bi ubrzale transformaciju privrede i poduzetnika koji bi ih izveli.

Treba imati na umu da je Hrvatska jako zadužena zemlja i da će veliki dio buduće nacionalne štednje biti usmjeren u otplatu dospjelih inozemnih dugova, čime će se smanjiti raspoloživa nacionalna štednja za financiranje domaćih investicija.Zato se treba koncentrirati na povećanje produktivnosti proizvodnih faktora kao najvažniji izvor rasta hrvatske privrede. To se može postići boljim upravljanjem.Osim toga, veliki neiskorišteni kapaciteti proizvodnih faktora i rada (nezaposlenost) i kapitala (neiskorišteni instalirani kapaciteti) pružaju mogućnost za znatno povećanje stope rasta i bez velikih novih investicija. Zaduženost i razvoj Rekli smo da je Hrvatska jako zadužena zemlja.Na to već upozoravaju međunarodne financijske institucije:MMF(2007),EBRD(2005),Deutsche Bank(2005) i druge. Vanjski dug je koncem 2006. iznosio oko 29 mlrd eura. Otplata tog duga predstavlja veliki teret za hrvatsku privredu i glavno ograničenje njezinog razvoja. Samo u 2007. godini, Hrvatska treba otplatiti 7,256 mlrd eura glavnice i 589 mil. EUR kamata (Bilten HNB, veljača 2007.). To uz prosječni tečaj EUR-a od 7,4 kune iznosi oko 57,5 mlrd kuna. Hrvatski je BDP u 2006. iznosio oko 250 mlrd kuna. Da bi komponente domaće finalne potrošnje ostale iste i da bi se uredno servisirao dug, BDP trebao bi u 2007. iznositi 305 mlrd kuna. To bi značilo da bi nominalna stopa rasta BDP-a u 2007.trebala biti 23%.

Ako od nje oduzmemo stopu inflacije od oko 3%, uredna bi otplata duga zahtijevala realnu stopu rasta od 20% da se ne mijenjaju domaće komponente finalne potrošnje.A to je u ovim uvjetima neostvarivo.Zato će se jedan dio duga refinancirati.Problem će se odgoditi.Međutim,odgađanjem problema on se ne rješava.Zato će se problem otplate duga javljati i u budućim razdobljima i predstavljati veliku prepreku ubrzanom održivom razvojuj Hrvatske. Eksterni šokovi,kao što su porast kamatnih stopa u svijetu,porast cijena nafte,politički pritisci i sl.mogu još povećati poteškoće. Odgađanjem rješavanja problema zaduženosti aktualna hrvatska vlada(kao i prethodne) probleme otplate prevaljuje na buduće.Tu se pokazuje jedna tipična slabost hrvatske ekonomske politike koja se u ekonomskoj teoriji zove «vremenska nekonzistentnost».Naime,političari kojima je primarni cilj osvojiti i zadržati vlast (sve za vlast,vlast ni za što) imaju vremenski horizont razdoblje od izbora do izbora.Takvi političari daju prednost kratkoročnim efektima ekonomske politike pred dugoročnima,jer žele da se pozitivni efekti (stopa rasta BDP-a,osobna potrošnja,osobna primanja i dr.) pokažu prije izbora i da time povećaju svoje šanse da budu (re)izabrani.Negativni efekti takve kratkoročne politike pokazat će se tek kasnije.Međutim,dobra ekonomska politika jest ona koja vodi računa o dugoročnim efektima . Zaduženost je veliki teret za hrvatsku privredu. Zato je logično pitanje – koji je način otplate duga primjeren Hrvatskoj. Otplata duga može se vršiti prodajom imovine, refinanciranjem dospjelog duga, monetizacijom duga ili ogluhom.

U financiranju svog budžetskog deficita i dospjelog inozemnog duga Hrvatska je često posezala za rasprodajom svoje imovine. Na rasprodaju imovine Hrvatska se obvezivala i u stand-by aražmanima s MMF-om. Međutim, rasprodajom imetka postižu se jednokratni prihodi, a otplate dospjelog duga (glavnice i kamata) su tokovi koji se nastavljaju sve do konačne otplate duga. Jednokratnom prodajom imovine (HT, INA i dr.) gube se tokovi budućih dobiti iz kojih bi se moglo otplaćivati dugove dospjele u budućim godinama. Zato takav način otplate dospjelih dugova nije dobar. Zemlja može otplate dospjelih zajmova vršiti novim zaduživanjem sve dok su joj vjerovnici voljni davati nove kredite za otplatu dospjelih. U tom se slučaju zemlja smatra solventnom, ali ima problem likvidnosti. Međutim, vjerovnici mogu shvatiti takvo ponašanje kao Ponzijevu piramidu(financijski inženjering) pozajmljivanja i uskoro prestati odobravati nove zajmove.A to može izazvati dužničku krizu sa svim negatvnim ekonomskim,socijalnim i političkim posljedicama koje takva kriza donosi. Osim toga,»rizik refinanciranja»(rollover risk)može biti snažan argument za političke pritiske(čak i ucjene) na Hrvatsku. Smanjenje zaduženosti (neto otplata duga) može se ostvariti povećanjem neto domaće aktive. To znači porastom zaduživanja domaćih sektora, dakle povećanjem novčane mase. Povećanje novčane mase znači porast inflacijskih pritisaka. Na taj način monetizacija duga vodi u inflaciju i vraća natrag na stanje prije uvođenja stabilizacijskog programa. U krajnjem slučaju, zemlja može i odbiti daljnju otplatu zajmova.Takvih je primjera bilo u svijetu. Da bi donijela odluku hoće li otplatiti dugove ili ne, zemlja mora dobro procijeniti njezine koristi i troškove.Redovito je suma ovih troškova veća od koristi ogluhe. Zbog toga će zemlja vjerojatno radije zatražiti reprogramiranje svojih dugova nego da prestane plaćati. Plaćat će barem kamate. Zato mislim da Hrvatska treba nastaviti uredno otplaćivati svoj dug. Sredstva za to treba osigurati restrukturiranjem domaće, prije svega javne potrošnje.Stoga je fiskalna konsolidacija nužni uvjet stabilnog razvoja Hrvatske.

8. Tekuća ekonomska politika Tekuća ekonomska politika mora biti u funkciji razvojne politike i treba osiguravati i održavati ambijent pogodan za privredni razvoj. Zato je zadaća tekuće ekonomske politike osiguranje maksimalne efikasnosti proizvodnje, stabilnost cijena, ostvarivanje eksterne ravnoteže, postizanje što većeg stupnja pravednosti raspodjele i osiguranje što veće stope rasta. Zbog toga su politika transformacije hrvatske privrede u efikasnu brzo rastuću izvozno orijentiranu privredu i politika njezine stabilizacije međusobno uvjetovane. Nužni uvjet da tržišna privreda funkcionira efikasno, jest odgovarajuća makroekonomska ravnoteža, dakle jednakost agregatne potražnje i agregatne ponude.To znači da sve vrste ekonomske politike: politika cijena, fiskalna politika, monetarna politika i politika ekonomskih odnosa s inozemstvom moraju biti međusobno usklađene tako da osiguraju unutrašnju i vanjsku ravnotežu u hrvatskoj privredi. Tek tada će tekuća ekonomska politika osigurati povoljnu razvojnu klimu i omogućiti brz i stabilan privredni razvoj.

8. 1. Politika cijena U procesu razvoja hrvatske privrede u izvozno orijentiranu tržišnu privredu, politika cijena treba igrati ključnu ulogu. Da bi sustav cijena mogao igrati tu ulogu i dobro vršiti sve svoje funkcije, nužno je izvršiti reformu unutrašnjeg tržišta u cilju postizanja što većeg stupnja konkurencije. To znači da treba osigurati slobodu ulaza u proces proizvodnje i razmjene, te slobodu formiranja cijena prema uvjetima tržišta (osim za prirodne monopole). Demonopolizacija hrvatske privrede koja bi prethodila procesu njezine privatizacije te njezino otvaranje prema svijetu nužne su pretpostavke za to. Obuzdavanje rasta cijena međunarodno neutrživih dobara,prije svega komunalnih i javnih usluga,iznad rasta njihove produktivnosti,nužno je za održavanje dosegnute razine međunarodne konkurentnosti. Politika cijena treba imati za cilj da se cijene robe, usluga i proizvodnih faktora slobodno formiraju na tržištu. Država treba intervenirati samo regulacijom cijena na tržištu nepotpune konkurencije, naročito u slučaju tzv. prirodnih monopola i u slučaju postojanja eksternalija. Želimo li da cijene u potpunosti vrše svoje funkcije, treba dopustiti da se one slobodno formiraju ne samo na tržištu robe i usluga, nego i na tržištu proizvodnih faktora. Tek tada će se ostvariti uvjeti za postizanje maksimalne efikasnosti ulaganja proizvodnih faktora, jer će njihove cijene biti jednake njihovim graničnim proizvodima.

Kao što iz naše dugogodišnje prakse znamo, a to i teorija kaže, nastavi li se sa slobodom formiranja cijena samo na jednom tržištu, recimo tržištu robe i usluga, a egzogeno određivanje cijena na drugom tržištu, tržištu proizvodnih faktora, vrlo brzo će doći do narušavanja ravnoteže na oba tržišta, što se onda obično rješava administrativnim intervencijama i na tržištu robe i usluga. Međutim,svaka administrativna intervencija u određivanju cijena znači preraspodjelu dohotka. Na žalost, najčešće su te preraspodjele na štetu siromašnijih, a u korist bogatijih slojeva društva. Jedna državna intervencija na području cijena ipak može vršiti preraspodjelu u korist siromašnijih slojeva društva. To je kontrola cijena neelastičnih dobara kao što su mlijeko, kruh, lijekovi, komunalne usluge, voda, struja itd. Stoga država treba regulirati cijene ne samo onih proizvoda gdje postoje monopoli ili visoki stupanj nesavršenosti tržišta, nego i u slučaju neelastične potražnje proizvoda na dohodak. Posebno je važna intervencija države na području cijena poljoprivrednih proizvoda. Budući da je potražnja i ponuda poljoprivrednih proizvoda neelastična, fluktuacije cijena poljoprivrednih proizvoda mogu biti jako velike. To dovodi do velikih oscilacija u primanjima poljoprivrednih proizvođača, što povećava stupanj neizvjesnosti koji zbog ovisnosti proizvodnje o meterološkim uvjetima i inače postoji u tom privrednom sektoru.

Obzirom na relativno veliki udio poljoprivrednih proizvoda u troškovima života, fluktuacije cijena poljoprivrednih proizvoda rezultiraju fluktuacijama troškova života, što uječe na stvaranje neizvjesnosti, na porast inflacijskih pritisaka i na povećanje stupnja nestabilnosti u cjelokupnoj privredi. Zbog toga sve zemlje nastoje aktivnom politikom cijena utjecati na stabilizaciju cijena poljoprivrednih proizvoda, mijenjanjem krivulje potražnje u skladu s promjenama krivulje ponude i obratno (funkcija robnih zaliha). Budući da je ponuda poljoprivrednih proizvoda u jednoj godini rezultat sjetve u prethodnoj, pa je ona potpuno neelastična, to bi se poljoprivredniku trebalo odrediti garantirane cijene u tekućoj godini, godini sjetve za sljedeću godinu, godinu žetve.Tako bi poljoprivredni proizvođač mogao već u doba sjetve imati informacije o prihodima pojedinih proizvoda i tome prilagodit diverzifikaciju svoje proizvodnje radi maksimiziranja svoje dobiti. Garantirana cijena obvezuje državu, a ne i poljoprivrednika. Ako on može prodati svoj proizvod po višoj cijeni, on ima pravo na to. Ako ne, onda država ima obvezu da mu proizvodnju otkupi po garantiranoj cijeni. To bi, uz pretpostavljenu pravnu disciplinu, smanjilo neizvjesnost koja je imanentna poljoprivrednoj proizvodnji.

8. 2. Fiskalna politika Fiskalna politika vodi se promjenom javnih prihoda i rashoda. U kratkom roku cilj joj je stabiliziranje privredne aktivnosti. Zato je ona jedna vrsta stabilizacijske politike. U dugom roku cilj je fiskalne politike, kao i ostalih vrsta ekonomske politike poticanje privrednog razvoja. Fiskalna politika treba biti orijentirana na poticanje privrednog rasta. Budući da su domaće investicije uvjet privrednog rasta, to znači da porezna politika teba poticati nove investicije. Nove investicije povećavaju količinu proizvodnog kapitala. To povećava kapitalnu opremljenost rada. To utječe na povećanje produktivnosti rada. Povećanje produktivnosti rada utječe na moguće povećanje plaća i na smanjivanje jediničnih troškova. Smanjivanje jediničnih troškova povećava konkurentnost domaće privrede. To utječe na povećanje izvoza. Povećanje izvoza utječe procesom multiplikatora na povećanje domaće proizvodnje, zaposlenosti, plaća i poreznih prihoda, a olakšava otplatu dugova inozemstvu. Javni rashodi su posljedica proizvodnje javnih usluga kao što su: zdravstvo, školstvo, nacionalna sigurnost, unutarnja sigurnost, makroekonomska stabilnost i dr. Cilj je postići što kvalitetniju uslugu uz minimalne troškove. To treba biti kriterij odlučivanja koliko i kakve javne usluge proizvesti.

Da bi se proizvela određena količina i kvaliteta javnih usluga, treba ih financirati.Izvor financiranja su prije svega porezi. Mogu se javne usluge financirati i zaduživanjem, ali se i ti dugovi u krajnoj liniji otplaćuju porezima (Ricardov teorem ekvivalencije). Dug se može otplatiti i monetizacijom državnog duga. Ali to vodi inflaciji, a ona je ipak porez i to najnepravedniji i najštetniji. Kad se odredi koja je to količina i kvaliteta javnih usluga treba odrediti koliko košta njihova proizvodnja. Tada treba odlučiti kako pokriti troškove javnih usluga. Mi ćemo se koncentrirati na poreze. Porezni prihodi su jednaki umnošku porezne osnovice i porezne stope. Zato treba odlučiti koju poreznu osnovicu uzeti i koliku poreznu stopu odrediti da se prikupi određena količina sredstsva kojima će se financirati proizvodnja javnih usluga. Kriterij treba biti što povoljniji utjecaj na razvoj. Kod izbora porezne osnovice susrećemo se sa s dilemom: uzeti za osnovicu dohodak ili potrošnju. U dohodak spadaju sve vrste dohodaka kao što su plaće, kamate, rente, dividende,kapitalni dobitci i mirovine. Budući da se dohodak može trošiti i štedjeti, a da štednja služi za financiranje investicija, to je u ovu poreznu osnovicu uključena i štednja i investicije pa uzimanje dohotka za poreznu osnovicu ne utječe poticajno na investicije. Osim toga, dohodci proizvodnih faktora su posljedica ulaganja proizvodnih faktora u proizvodni proces, pa se na taj način oporezuje ulaganje u proizvodnju. A to ne djeluje stimulativno ni na proizvodnju ni na razvoj.

Ako se za poreznu osnovicu uzima stvarna potrošnja, tada se oporezuje ono što potrošači uzimaju od privrede za tekuću potrošnju. A budući da se ostvareni dohodak može trošiti ili štedjeti, a štednja se onda investira, to je uzimanje potrošnje za poreznu osnovicu stimulativnije za razvoj od uzimanja dohotka za poreznu osnovicu. Stoga se u Hrvatskoj porezni sustav treba što više temeljiti na poreznoj osnovici temeljenoj na potrošnji. Porez na potrošnju treba biti osnovni izvor budžetskih prihoda. Kad je određena porezna osnovica, treba odrediti i porezne stope. I kod toga treba nastojati da porezna stopa bude što stimulativnija za razvoj. A to je ona efektivna granična porezna stopa koja minimizira „porezni klin“ kod investicija preciznije definirajući stvarnu stopu prinosa od investicija. Minimiziranje efektivne granične porezne stope utječe na povećanje investicija uz dani kamatnjak jer će na taj način najviše poticati stopu rasta. Radi destimuliranja špekulativnih financijskih investicija (domaćih i stranih) potrebno je znatnije oporezovati (barem 50%) kapitalske dobitke (capital gain) u Hrvatskoj. Naime najveći dio FDI su bile špekulativne portfolio investicije. Isto tako je i veliki dio zarada financijskih institucija u Hrvatskoj potjecao od kamatne marže, tj. razlike u kamatnim stopama u matičnim zemljama vlasnika tih institucija i u Hrvatskoj. Najočitiji razlog za uvođenje poreza na kapitalnu dobit je oporezivanje špekulativnih transakcija s nekretninama kad pojedinci kupe nekretninu (zemljište,tvornicu i sl.) po niskoj cijeni, prenamijene je (u gtrađevinsko zemljište i sl.)i preprodaju po znantno višoj cijeni.Na financijskim tržištima mali dioničari (do 50 ili 100 tisuća kuna) mogu biti izuzeti,ako se već želi razvijati malo dioničarstvo.

Da bi se hrvatska privreda brže razvijala, nužna je radikalna reforma fiskalnog sustava. Porezni sustav treba biti transparentan, stabilan, ali i provediv. To implicira proširenje porezne osnovice s manje poreznih stopa i manje iznimaka. Time bi porezni sustav ostvario dvije važne karakteristike: 1) bio bi jednostavniji i razumljiviji kako za poreznog obveznika, tako i za službu naplate i 2) stimulirao bi proizvodnju, jer bi želio promicati privredni rast. Posebni naglasak treba staviti na provedivost poreznih zakona. Ovakav stupanj nenaplaćenih poreza i doprinosa ne postoji u razvijenim tržišnim privredama. Izbjegavanje plaćanja i utaje poreza ne samo da su nemoralni i protuzakoniti, nego su i ekonomski štetni. Oni znače prevaljivanje poreznog opterećenja na uredne platiše, porast njihovih troškova, opadanje konkurentnosti itd. Da bi se to eliminiralo, treba uvesti striktnu odgovornost porezne uprave za naplatu poreza. Zadaća fiskalne politike treba biti povećanje efikasnosti privrede (ograničavanjem nesavršenosti tržišta, zagađivanja okoliša itd.), stabilizacije privrednih gibanja, postizanje bržeg tempa razvoja i pravednija raspodjela narodnog dohotka njegovom preraspdjelom putem poreza i transfera.

Budući da je Hrvatska mala zemlja i da mora otvoriti svoju privredu te da mora nastojati ući u Europsku uniju, koja je njezino glavno tržište, Hrvatska bi trebala odmah prijeći na već dobro usklađeni europski porezni sustav. Time će se postići da je porezno opterećenje privrede i pojedinaca jednako kao i u Europi. Sadašnja veća relativna porezna opterećenost poduzeća u Hrvatskoj nego u Europi negativno utječe na konkurentnost hrvatskih poduzeća pa destimulira izvoz. Osim toga, to destimulira i priljev stranih novih dugoročnih investicija u hrvatsku privredu, ali stimulira i bijeg hrvatskog kapitala u inozemstvo. Uz europske porezne stope, porast poreznih prihoda ovisio bi o porastu porezne osnovice. To bi državu stimuliralo da vodi računa o privrednom rastu, ali i racionalnosti budućih rashoda. Međutim, osim uvođenja europskih poreznih stopa treba uvesti i europsku efikasnost u naplati poreza. Zato Hrvatska treba ići na smanjivanje porezne opterećenosti svih privrednih subjekata. Stopu PDV-a treba smanjiti na 20% ali bez izuzetaka,(nema nikakvog moralnog ni ekonomskog opravdanja izuzimati od PDV-a kockarnice,kladionice,igre na sreću i financijski sektor) i striktno provoditi njegovu naplatu. Tako bi se povećanjem porezne osnovice uz manju stopu mogli ostvariti veći prihodi i smanjiti poreznu presiju. I ostale stope poreza i doprinosa treba smanjiti na prosječnu europsku razinu. To smanjivanje poreznih stopa može, zbog visoke elastičnosti poreznih prihoda na poreznu stopu, utjecati na porast poreznih prihoda. Smanjivanje poreznih stopa može utjecati na povećanje poreznih prihoda zbog 1) utjecaja na porast proizvodnje i dohotka, dakle na povećanje porezne osnovice i 2) zbog mogućeg utjecaja na smanjenje porezne evazije.

Smanjivanje utaje poreza zbog različitih razloga (rad na crno, nezakonite novčane transakcije i sl.) može se postići uspostavljanjem (ponovnim) državne institucije platnog prometa preko koje će ići sva plaćanja svih privrednih subjekata. Time bi se osigurala transparentnost novčanih tokova, ali i smanjili troškovi platnog prometa privrednih subjekata i povećala njihova konkurentnost što je na liniji izvozno orijentiranog razvoja Hrvatske. Međutim, time bi se znatno smanjila profitabilnost financijskog sektora (pretežno u stranom vlasništvu), pa otuda treba očekivati velike otpore (i domaće i strane). S obzirom da su budžetski rashodi veći od prihoda, uz danu relativnu opterećenost poreznih subjekata, nameće se potreba i racionalizacije budžetskih rashoda. Racionalizacija državne uprave, koja je u svojoj glomaznosti naslijeđena iz razdoblja socijalizma, svakako je prvi kandidat za racionalizaciju. Kriterij političke podobnosti, Parkinsonov zakon i loša organizacija temeljni su uzrok hipertrofiji naslijeđene državne uprave. Broj ministarstava ne bi trebao biti veći od onih u velikim tržišnim privredama. Treba bitno smanjiti broj županija(na 5-7) i općina(na 100). Isto tako, trebalo bi racionalizirati i brojne druge državne i paradržavne institucije. Državna administacija treba biti što manja, što jeftinija, ali što učinkovitija. Sudstvo, kao što smo već rekli, treba racionalizirati, reorganizirati i učiniti odgovornim i efikasnim. Reorganizacija zdravstva također može rezultirati bitnim uštedama, a istodobno većim stupnjem primarne zdravstvene zaštite. Besplatna zdravstvena zaštita treba biti omogućena svakom hrvatskom građaninu. Odvajanje privatnog sektora od državnog u svakoj grani privredne djelatnosti, pa tako i u zdravstvu, zbog mogućeg konflikta interesa može pomoći uštedama.

Školstvo, posebno visoko vrlo je loše organizirano i predimenzionirano. Kriteriji izbora nastavnika prilagođeni su zatečenim kadrovima, umjesto da se kadrovi prilagođavaju strogim kriterijima koji u razvijenom svijetu postoje. Sve se to treba reorganizirati da se postigne njihova kvaliteta, ali i relativni troškovi usporedivi s razvijenim tržišnim privredama. Treba razmisliti i o privatizaciji pojedinih sveučilišta i fakulteta. Za Hrvatsku kao malu zemlju dovojno je jedno (ali vrlo kvalitetno) državno sveučilište. Privredni sektori (ili regije) mogu biti vlasnici pojedinih sveučilišta i fakulteta i tako osigurati kadrove koji njima trebaju. Tako bi privreda mogla utjecati na programe fakulteta, ali i na kvalitetu kadrova.koji bi bio primjereniji njihovim potrebama. I mnoge druge stavke rashodne strane budžeta mogu se smanjiti njihovom racionalizacijom. Zbog stečenih prava, uvriježenih interesa i povlastica to će biti teško postići. Osnovno i srednje školstvo u Hrvatskoj kvalitetnije je od prosjeka u razvijenim zemljama.Zato ga ishitrenim i nedovoljno pripremljenim reformama ne bi trebalo mijenjati.Osnovno i srednje školstvo mora biti besplatno za svakog građanina,ali mu se kvaliteta treba povećavati i dobro nadzirati.Uvodjenjem plaćanja školarina u tom ključnom segmentu obrazovanja,moglo bi se iz tog procesa isključiti veći dio (siromašnijeg) stanovništva.A isključivanje većeg broja talenata (pretpostavljamo da je Bog jednako podijelio talente i bogatima i siromašnima)iz procesa obrazovanja značilo bi veliku štetu razvojnom procesu zemlje. Treba institucionalizirati obvezu permanentog obrazovanja tijekom radnog vijeka. Međutim, u poslijeratnoj Hrvatskoj pojavile su se nove stavke kojima treba dati prioritet. To su rashodi za invalidnine ranjenih hrvatskih boraca, mirovine i drugi izdaci. Udio mirovina u ukupnim budžetskim rashodima bitno je povećan zbog velikog povećanja broja umirovljenika u procesu privatizacije.Budući da mnoga poduzeća nisu uplaćivala odgovarajuće doprinose za mirovinsko (i zdravstveno) osiguranje, porast sredstava u mirovinskom fondu nije pratio porast broja umirovljenika. Zato su mirovine relativno opadale, pa mnogi umirovljenici nemaju sredstva za život dostojan čovjeka. Mirovinska reforma još je i pogoršala situaciju.

Poseban tretman, a i prioritet, trebaju imati izdaci za promicanje demografskog rasta u Hrvatskoj. Naime, ovakvi demografski trendovi u Hrvatskoj ukazuju na opasnost nedostatka radne snage u Hrvatskoj(i ne samo to!) u ne tako dalekoj budućnosti. Zbog toga je promjena dosadašnje loše demografske politike nužna i njezin prioritetni cilj treba biti efikasno stimuliranje nataliteta u Hrvatskoj . Održanje unutarnje ravnoteže, koja je uvjet za stvaranje ambijenta ravnotežnog razvoja Hrvatske, iziskuje eliminiranje budžetskog deficita. Međutim, situacija nametnuta ratom, uvjetuje povećanje budžetskih rashoda. Da bi se ta dva oprečna cilja pomirila, trebat će, prije svega, izvršiti racionalizacije (uključujući i reviziju stečenih prava) o kojima sam gore govorio. Financiranje budžetskog deficita prodajom imovine i stalnim zaduživanjem države ne može biti dugotrajnije rješenje, jer ono ugrožava stabilan , brz i uravnotežen rast. Rasprodajom imovine postiže se jednokratni prihod, što olakšava sadašnju dudžetsku situaciju, ali to znači i gubitak budućih prihoda kojima bi se financirali budući rashodi. Na taj način rasprodajom se državne imovine problem financiranja budžetskog deficita samo prevaljuje na buduće generacije. Financiranje budžetskog deficita njegovom monetizacijom znači inflaciju. A ona je najneefikasniji i najnepravedniji porez,koji najviše pogađa socijalno najugroženije, pa to ne možemo preporučiti. Promjena fiskalnog sustava nužno uključuje i promjenu organizacije porezne službe kontrole i naplate. To je puno teže postići nego promijeniti porezni zakon.

8.3. Monetarna politika Monetarna politika treba osigurati povoljni ambijent za ubrzani i uravnoteženi razvoj privrede. To znači da monetarna politika u Hrvatskoj treba osigurati postizanje makroekonomske ravnoteže, kako unutarnje tako i vanjske. Da bi se ispunila ta zadaća monetarne politike, potrebno je da mehanizam kroz koji se ona provodi, a to znači sustav financijskih posrednika, bude zdrav i da dobro funkcionira. Taj je sustav velikim dijelom privatiziran, najvećim dijelom je u stranom vlasništvu. Udio stranih banaka u vlasništvu hrvatskih banaka vrlo je velik. Mjereno udjelom aktive banaka na hrvatskom tržištu, udio banaka u stranom vlasništvu povećan je sa 40% koncem1999. na preko 90% koncem 2006. Stupanj koncentracije u hrvatskom bankarskom sistemu veći je nego u razvijenim zemljama. To može bitno otežati ostvarivanje zadaće monetarne politike u Hrvatskoj. Koncentracija na bankarskom tržištu u Hrvatskoj puno je veća nego u razvijenim tržišnim privredama. Najveće dvije banke u Hrvatskoj kontroliraju 47,5% tržišta. Njvećih pet banaka kontrolira dvije trećine hrvatskog tržišta s udjelom 66,3%. U Njemačkoj je udio najvećih pet banaka na tržištu 16,7%, dok je u SAD udio najvećih deset banaka na bankarskom tržištu svega 38%. Ovako veliki stupanj koncentracije na hrvatskom bankarskom tržištu može biti velika smetnja provođenju i tekuće (monetarne) politike, ali i razvojne. Špekulativni napad na kunu u kolovozu 2001. od strane nekih banaka (u stranom vlasništvu) pokazali su kako ovakava struktura vlasništva i ovakav stupanj koncentracije na hrvatskom bankarskom tržištu mogu biti opasnost za stabilnost tečaja i cijena i za vođenje monetarne politike.

Nema razvijene privrede bez razvijenog financijskog sektora. U tržišnim privredama, financijski je sektor stožerni element mobilizacije financijskih sredstava i njihove alokacije bez čega nema efikasnosti privrede niti njezina razvoja. Realni i financijski sektor su međuovisni. Problemi koji se pojave u realnom sektoru prenijet će se i u financijski. I obratno, problemi koji se pojave u financijskom sektoru, prenijet će se i u realni sektor. Da bi se zemlja razvijala, da bi se osiguravao njezin ravnotežni rast, nužno je da se postigne usklađeni rast realnog i financijskog sektora. Ako se to ne postigne, može se dogoditi da zaostajanje jednoga bude kočnicom razvoja drugoga. Sustav financijskih institucija ne funkcionira dobro ili ako je nerazvijen, ili ako je u njega izgubljeno povjerenje ili ako se poreznom politikom destimulira štednja, npr.uzimanjem dohotka za poreznu osnovicu, najavom ispitivanja podrijetla imovine ili depozita (velikih). U jednom i u drugom slučaju, štednja se ne ulaže u financijske institucije i ne odlazi na financijsko tržište, bilo tržište novca ili kapitala, pa se ne vraća u sustav putem kreditiranja poslovnih projekata. To dovodi do smanjenja novčanih prihoda poslovnih subjekata, do smanjenja angažiranja proizvodnih faktora na tržištu proizvodnih faktora, do porasta nezaposlenosti, smanjenja proizvodnje, dohotka, potrošnje itd. Tako se destimulira privredni razvoj.

Financijski sektor ne može dobro funkcionirati ako nisu dobro definirana ili ako se ne poštuju pravila ponašanja (zkonodavstvo koje regulira transakcije na financijskom tržištu).S obzirom na iskustvo u Hrvatskoj, čak bi se usudio reći da je dobro definiranje i efikasna provedba pravila ponašanja najvažnija karika u lancu dobrog funkcioniranja financijskog sustava. Naime, mi smo (često puta i nedovoljno kritički) presađivali elemente financijskog sektora tj. financijska tržišta, financijske institucije i financijske instrumente iz inozemstva, ali nismo preuzeli i pravila ponašanja (regulativu) ili ako smo ju preuzeli nismo ju provodili kao razvijene tržišne privrede od kojih smo ih preuzeli. Najbolji primjer jest zaštita vjerovnika, provedba zakona o mjenici, hipoteka, ovrha itd. Štednju, koju financijski sektor prikuplja od domicilnih sektora i od inozemstva, on može plasirati domaćim sektorima, ali i inozemnim. Ako financijski sektor prikupljenu domaću štednju plasira u inozemstvo, tada će domaća privreda dobiti manje novčanih sredstava, pa će na tržištu proizvodnih faktora amgažirati manje proizvodnih faktora. Povećat će se nezaposlenost proizvodnih faktora (rada), smanjit će se domaći proizvod i svi iz njega izvedeni makroekonomski agregati.

Isto tako,financijski sektor koji je pretežno u stranom vlasništvu može preferirati kreditiranje domaće potrošnje i to prije svega uvoznih proizvoda(automobila,bijele tehnike i sl.) iz zemalja vlasnika banaka,a ne domaće proizvodnje.Istu,ili čak i veću opasnost predstavlja uvoz stranog kapitala za financiranje špekulativnih transakcija na tržištu nekretnina.Rezultat je opet smanjivanje mogućeg privrednog rasta domaće proizvodnje i zaposlenosti ,ali i povećanje eksterne zaduženosti sa svim opasnostima koje prezaduženost privrede ili samo jednog njezina sektora predstavlja. Financijski sektor predstavlja i mehanizam za provođenje monetarne politike. U sustavu financijskih institucija, ključnu ulogu igra Centralna banka. Zbog toga Hrvatska narodna banka kao centralna banka mora efikasno vršiti sve one funkcije koje Centralna banka vrši u razvijenim tržišnim privredama. To su: 1) Vođenje monetarne politike u zemlji kontrolom rasta novčane mase. 2) Kontrola izdavanja novčanica u zemlji. 3) Vršenje bankarskih usluga vladi tako da drži njezine depozite i zadovoljava njezine potrebe za kratkoročnim zaduženjem i upravlja cjelokupnim zaduženjem (kupnjom i prodajom državnih obveznica).

Odredbe novog zakona o Hrvatskoj narodnoj banci upravo su suprotne ovome. Po njemu se država ne smije zaduživati kod Hrvatske narodne banke, nego kod poslovnih banaka. Tako poslovne banke ostvaruju profit na teret poreznih obveznika. Osim toga, Hrvatska narodna banka ne smije kupovati državne vrijednosne papire na primarnom tržištu. To mogu poslovne banke. Tako one opet zarađuju na račun poreznih obveznika. Da bi vodila monetarnu politiku kao i centralne banke razvijenih zemalja, politikom otvorenog tržišta, Hrvatska narodna banka mora u svom portfelju imati određenu količinu državnih obveznica. Ona ih,po sadašnjem zakonu, mora na sekundarnom tržištu kupovati od poslovnih banaka, koje opet zrađuju na teret poreznih obveznika . Zato ove odredbe zakona treba promijeniti tako da se država može zaduživati samo kod Hrvatske narodne banke, ali najviše do 5% od budžeta. Tako bi se vladu natjeralo da se racionalno ponaša, ali omogućilo HNB da postane agent za državu i smanjilo opterećenje poreznih obveznika. 4) Služiti kao bankar ostalih banaka, tj. primati depozite od ostalih banaka sa osnova rezervi i davati im zjmove. 5) Služiti kao zajmodavac u nuždi za financijski sektor. 6) Kontrolirati financijske institucije i financijska tržišta. Svoju kontrolnu funkciju Hrvatska narodna banka nije uvijek vršila na zadovoljavajući način. To je jedan od najvažnijih razloga bankarske krize u 1998. godini. 7) Držati i upravljati devizne rezerve.

Da bi se to ostvarilo, nužno je da Hrvatska narodna banka bude u velikoj mjeri samostalna ( ali ne izvan zakona ili iznad zakona), kako ne bi podlijegala političkim pritiscima pa umjesto politike održavanja unutrašnje i vanjske ravnoteže (prije svega stabilnosti razine unutarnjih cijena i tečajeva) uzrokuje nestabilnosti izazivajući tzv.političke poslovne cikluse.Guvernera Hrvatske narodne banke i članove Savjeta treba birati Sabor iz redova dokazanih ekonomskih stručnjaka neovisno o njihovom političkom uvjerenju i stranačkoj pripadnosti. Broj članova Savjeta ne bi smio biti veći od broja članova sličnih tijela u SAD ili Njemačkoj. Oni bi trebali biti odgovorni direktno Saboru za svoj rad. Time bi se osigurala njihova samostalnost u vođenju monetarne politike i zaštita od političkih pritisaka. Da bi financijski sektor što bolje vršio svoje temeljne zadaće i tako promicao privredni razvoj Hrvatske, on mora biti efikasan. To implicira što veći stupanj konkurencije u tom sektoru, ali i jasna i stabilna pravila ponašanja. Promjena pravnog sistema kojim će se štititi vjerovnika nužno je za stvaranje uvjeta za smanjivanje kamatnih stopa, ali i za promjenu ponašanja dužnika i poticanje realnog sektora privrede na tržišno ponašanje.

8.4. Politika ekonomskih odnosa s inozemstvom Već smo istakli da koncept izgradnje tržišne i izvozno orijentirane privrede Hrvatske podrazumijeva i njezinu otvorenost prema svijetu. S obzirom na geopolitički položaj Hrvatske, to znači usku povezanost s Europskom unijom. Tome cilju treba podrediti cjelokupnu ekonomsku politiku, pa i politiku odnosa s inozemstvom . Hrvatska je već postala članicom WTO-a i prihvatila njezina pravila ponašanja. Isto tako, Hrvatska je postala kandidat za ulazak u EU i stekla pristup i na to veliko tržište. Na taj način otvoreno je svjetsko tržište za hrvatske robe i usluge. Ali je i hrvatsko tržište otvoreno za inozemne proizvode. Sada izvoz ovisi gotovo isključivo o efikasnosti domaćih proizvođača. Hrvatski su proizvođači dovedeni u ravnopravan položaj s onima iz EU. To znači da oni nisu više diskriminirani. Ali se ne mogu ni štititi mjerama vanjskotrgovinske i carinske zaštite. Zbog pristupa Hrvatske u ove međunarodne organizacije, carinska i vanjskotrgovinska politika bitno su ograničene. Zato se težište politike ekonomskih odnosa s inozemstvom koncentrira na politiku tečaja. U trinaest članica EU, uvedena je jedinstvena valuta EURO. Budući da je EU najvažniji vanjskotrgovinski partner Hrvatske, to bi se i tečaj kune trebao prilagođavati tečaju EURA jednom vrstom prilagodljivog vezivanja.

Čim Hrvatska postane punopravna članica EU, treba razmisliti o uvođenju EURA i u Hrvatsku kao zakonskog sredstva plaćanja. Naime supstitucija kune eurom ima svoje troškove i koristi. Čim postanemo članicom EU, supstitucija kune eurom može imati veće koristi od troškova. Prije toga ne. Zato Hrvatska treba zadržati kunu barem do postizanja punopravnog članstva u EU. Hrvatska vodi „pregovore“ s EU o pristupanju u članstvo. S obzirom na vrlo slabu pregovaračku poziciju Hrvatske u tim pregovorima (zato sam riječ pregovore stavio u navodnike), to i nisu pregovori, nego diktat jačega. Hrvatska mora biti svjesna svoje pozicije. Ona ju ne može mijenjati. Ali joj se treba prilagoditi. Zato ne može inzistirati na nekim posebnim ustupcima od EU. Ali može i mora inzistirati na principu nediskriminacije, jer je princip nediskriminacije temeljni princip međunarodnog prava i jer se na tom principu temelje sve međunarodne organizacije: UN, WTO, EU. Zato Hrvatska treba temeljiti svoje pregovore s EU na dva načela: 1) Hrvatska ne smije od EU tražiti ništa više nego što je neka članica već dobila. 2) Hrvatska ne smije od EU prihvatiti ništa manje nego što je neka članica već dobila.. Ostvarivanje tih načela može služiti i kao kriterij ocjene uspješnosti vlade i njezinog pregovaračkog tima u pregovorima s EU. Da bi Hrvatska mogla ozbiljnije računati na ulazak u EU, potrebno je ispuniti određene mikroekonomske i makroekonomske uvjete, o kojima smo već govorili.

Mikroekonomski uvjeti su: 1) Jasno definiranje cilja poduzeća. 2) Slobodno formiranje cijena. 3) Preuzimanje rizika od strane menadžmenta poduzeća i ocjena njegove sposobnosti prema uspješnosti ostvarivanja ciljeva. 4) Pravna sigurnost i stabilnost. Makroekonomski uvjeti su: 1) Rješenje problema korupcije. 2) Rješenje efikasnosti upravljanja. 3) Efikasnost i odgovornost državne uprave. 4) Fiskalna disciplina. 5) Smanjenje međunarodne zaduženosti. Carinska i vanjskotrgovinska politika Hrvatske ograničena je pravilima WTO-a kao i za sve članice.U bilateralnim odnosima sa svim zemljama Hrvatska treba insistirati na striktnom reciprocitetu ne samo u političkim,nego i u ekonomskim odnosima.Hrvatska treba poštivati sve potpisane međunarodne ugovore,ali insistirati da ih i druge potpisnice poštivaju. Hrvatska treba pustiti da tržište određuje tečaj kune jer tržišni tečaj najbolje prenosi cjenovne i druge informacije iz inozemstva koje su važne za usmjeravanje prestrukturiranja hrvatske privrede i njezinoj adaptaciji svjetskom tržištu. Međutim, s obzirom na veliki stupanj koncentracije na hrvatskom bankarskom tržištu i na vrlo nepovoljnu vlasničku strukturu financijskog sektora, Hrvatska treba biti uvijek oprezna u vođenju politike tečaja. Naime, špekulativni (ili neki drugi) napad na kunu može izazvati poremećaje na deviznom tržištu, kao što se dogodilo u kolovozu 2001. Ovako veliki stupanj koncentracije na bankarskom tržištu u Hrvatskoj i ovakva struktura vlasništva može jačim napadima na kunu izazvati velike poremećaje pa čak i valutne krize sa svim svojim negativnim posljedicama po hrvatsku privredu.

Politika tečaja se u tržišnim privredama vodi prije svega monetarnom politkom. Međutim, u našim sadašnjim uvjetima, fiskalna se politika mora bitno promijeniti (smanjiti deficit i zaduženost) da bi dala potporu monetarnoj u vođenju politike tečaja. Realni je efektivni tečaj kune rastao do 1999., pa možemo reći da kuna je u razdoblju 1996-1999. realno deprecirala. Nakon toga sve do kraja 2006, ona je postupno aprecirala. Dakle, u razdoblju nakon 2000. prosječna je cijena deviza, efektivni devizni tečaj (i nominalni i realni) opadala, vrijednost kune u odnosu na devize je rasla. To je razdoblje velikog povećanja vanjske zaduženosti Hrvatske. Zato je ponuda deviza na hrvatskom deviznom tržištu rasla, a njihova cijena padala.To je negativno utjecalo na izvoz jer su izvoznici za svaku deviznu jedinicu ostvarenu izvozom dobivali manje kuna. Za uvoznike je situacija bila obratna. Oni su za svaku deviznu jedinicu plaćali manje, pa je njihova profitabilnost rasla. Prema tome, opravdane su pritužbe izvoznika da im je aprecijacija kune smanjivala profitabilnost i destimulirala izvoz. Razlog aprecijaciji bilo je stalno povećavanje ponude deviza na tržištu, ali nažalost ne zbog povećanja izvoza ili suficita u tekućoj bilanci plaćanja, nego zbog sve snažnijeg porasta inozemnog zaduživanja Hrvatske.

dr. Mate Babić

{mxc}