Sjećanje: dr. Šime Đodan - simbol hrvatske okomice

Dr. Šime Đodan rođen je 1925. u Rodaljicama u okolici Benkovca. Kao mladog studenta zatiče ga Drugi svjetski rat. Priključuje se partizanima i to je podatak kojeg mu danas, sasvim nepotrebno, u nekrolozima prešutješe svi dnevni listovi. Dvostruki doktorand, pravnih i ekonomskih znanosti, uz to i sa završenom vojnom školom, dr. Đodan bio je osobitost i erudicija jedne posebne, nama Hvatima tako potrebne politikološko-gospodarsko-vojne strukture. Antidogmat i slobodar, on je morao prednjačiti i dolaziti u trajni sukob sa sustavom u kojega će se brzo uvjeriti da nije ljudski.

U ekipi unutarnjih disidenata

U hrvatsku javnost dr. Đodan je ušao kada je uistinu profetski otvorio kako se sve ulaže istočno od Drine. I upravo je on s krugom svojih prijatelja i istomišljenika, ključni idejni začetnik izgradnje hrvatske autoceste. U svojim je tadanjim govorima, najviše kao član Uprave obnavljajuće i preporodne Matice hrvatske (re)aktualizirao mnogi hrvatski problem, zaostao još iz prijeratne kraljevine. Njegova suradnja u listovima „Hrvatski književni list“, „Hrvatski tjednik“ i poglavito u smotri „Dubrovnik“ od epohalne su važnosti. Od povratka iz Beograda dr. Tuđmana i njegova dolaska u tada važni Institut za radnički pokret Hvatske, 1963., godine koju već zbog Tuđmanove ogromne aktivnosti slobodno možemo naznačiti godinom začetka buđenja nacionalne svijesti u Hrvata, okuplja se ekipa istinskih „unutarnjih disidenata“ i intelektualaca koji sve glasnije promišljaju hrvatsko pitanje.

Upravo iz tog kruga dolazi prvi otpor tada moćnom Rankoviću i rankovićevštini. I upravo Tuđman okuplja oko sebe intelektualce od Đodana i Šošića do Bušića i tada mladih darovitih intelektualaca. Ovaj će krug inicirati i raspru o hrvatskom jeziku koja će kulminirati poznatim amandmanom kasnije pretvorenim u Deklaraciju Matice hrvatske „O položaju i nazivu hrvatskog jezika“ (travanj 1967.). Zbog ove deklaracije koju godinu kasnije mnogi će odležati a progoni koje tada iniciraju Miloš \anko, Igor Mandić, Dražen Vukov Colić i još neki i danas aktivni zgubidani, postati će zametkom kasnijih presuda. A baš je dr. Đodan lapidarno i duhovito znao izreći koliko su stotina tisuća godina robije Hrvatima skrivili tvorci versaillske tvorevine.

Sposoban organizirati ustanak

Zbog svojeg je djelovanja dr. đodan među prvima optužen, tamo još 1969. izbačen je iz Partije i stavljen na led, izgubio je posao, a nakon Karađorđeva među podignutim optužnicama ona protiv njega stigla je među prvima, a i kazna mu je bila među najvećima. šest godina teške robije u Novoj Gradiški. Kada se u Velikoj Britaniji čulo za optužbu protiv dr. đodana engleska je politička vrhuška aktivirala svoje beogradske poklisare da se zauzmu kod crvenog faraona da bi dopustio dr. đodanu da dođe živjeti i raditi na sveučilištu u Londonu. Naravno, svemoćni faraon, iako njihov, engleski „igrač“ odbio je takvu mogućnost, naznačivši đodana posebno opasnim i jednim od onih koji su stvarno u stanju organizirati ustanak. Naravno da bi dr. đodan kao disident bio iznimna atrakcija u Britaniji. Druga je pričica iz vremena izdržavanja zatvorske kazne. đodan je bio veseljak, društven i druželjubiv, sklon razgovoru i opuštenim ozračjima, vrhunski kozer, među inima i zabavljač kakvih je malo. Tako je i u zatvoru dizao ozračje među političkim zatvorenicima. Jednom ga je neki čuvar prijavio kako „drži miting ustašama“ i upravitelj ga je izveo vani u dvorište. Bio je kišni dan i dr. đodan morao je stajati u stavu mirno. Kada god bi se malo opustio, da mu bude lakše, jedan od dvojice čuvara, pritrčao bi i psujući mu majku ustašku zaletio se i stao ga udarati pendrekom. E, da su oni samo tukli, reći će jednom dobri barba šime, nego su nas i trovali...

Dvije oktave niže

U vrijeme europskog sveopćeg previranja dr. đodan se priključuje dr. Tuđmanu u listopadu 1989. Kada su ga kasnije pitali zašto se nije pojavio godinu dana ranije dr. đodan je odgovorio: - Htio sam biti napokon uvjeren da je to nešto što ja želim i da je dostatno ozbiljno! U vrijeme predizborne kampanje u proljeće 1990. bio je ključna osoba za pokrivanje Dalmacije. Mi u Dalmaciji posebno smo voljeli baš dr. đodana, i ta ljubav ostati će trajnom, velikom kao Velebit i Biokovo. „Kaže mi Tuđman, šime dvije oktave niže. Kao da ja ne znam naš svijet na jugu. Dvije oktave niže znači izgubiti izbore od onih koji su zaslužili da napokon odu.“ Ili drugom prigodom: „šime, malo zakoči, vidiš da nam ovi izvana motre svaki pokret. A ja mu na to kažem: Dobro, Francek, jesi li ti mene zvao da ti budim Hrvatsku ili gledam i domišljam se što će oni iz Engleske ili Francuske misliti o nama?!“ To su anegdote koje će jamačno ostati upamćene. Tuđman je uistinu vodio računa o svemu, đodan, da je morao voditi računa i o tomu, ne bi se jamačno ni pojavio. Bio je svoj i svojeglav, ali neizmjerno koristan, u onim vunenim godinama možda i najkorisniji. Njegov je doprinos slobodi Hrvatske nemjerljiv.

Kratkotrajni ministar obrane

Svoju pak skromnost i čast, iskren patriotizam, dr. đodan pokazao je i nakon osvajanja izbora. Dugo je odbijao položaj ministra i stalno isticao kako je ponosan što može biti narodni zastupnik u Saboru. A dr. Tuđman nudio mu je više lisnica, nu đodan je odbijao. Tek je prihvatio ulogu ministra obrane, iz načelnih razloga. „U ratu se takva funkcija ne odbija ako osjećaš da za nju imaš sklonosti“, reći će u jednom radio interviewu. Nije na toj funkciji ostao dugo, a zna se i zašto. Emotivac i čovjek s iskustvom najbliže rodbine, koja je hametica stradala od srpske koljačke ruke, đodan je na velikosrpske provokacije kojih je bilo mnogo, odgovarao jedino onako kako je to u njegovoj maniri i bilo očekivati. Neustrašivo i bez previše obzira prema provokatorima.

Izvlačenje drugog korijena

Da se ni u jednom trenutku ne može govoriti o običnoj pojavi, jer to dr. đodan uistinu nije bio, najbolje govori njegov publicistički rad. On je bogat i prebogat i dotiče mnoga područja. A kako pouzdano znamo da je i u posljednjih desetak godina relativne pasivnosti mnogo pisao, valja vjerovati da će taj opus biti još veći i još intrigantniji. Vodimo li se njegovim pojedinim istupima i nastupima na tribinama posljednjih godina, vrijedi vjerovati kako će to biti posebno „sladokusno“ štivo. A kako je đodanova analitičnost vrhunski precizna, vjerovati je i da će se neki harlekini aktualne politike lako prepoznati i shvatiti koliko će u povijesti ostati ili mizerni ili mnogo manji negoli što su imali priliku postati.

„Možemo se mi ne slagati sa šimom, možemo mu reći kako priča puno i previše, ali kada izvučete drugi korijen iz njegove priče, to vam je to“ (Jozo Laušić u Društvu književnika, na kružoku „jutarnje kave“ početkom devedesetih). I ova Laušićeva opservacija najbolje govori o đodanu. Da, govorio bi kadšto više nego je trebalo, ali bit, bit je ostajala uvijek ista. Bio je kranjčevićanski glasnik među političarima. I ostaje upisan kao jedan od najvećih mislitelja slobodne neovisne Hrvatske. On, koji je po svemu zaslužio da mu se ova Hrvatska oduži na sve moguće načine. Veličina koja ostaje u hrvatskoj povjesnici uz bok najvećima.

Ferdo Šarić
Hrvatsko slovo

{mxc}