Apel za drugačiju Hrvatsku
Hrvatima u zemlji i inozemstvu pred parlamentarne izbore 2007 godine
Zbivanja u Hrvatskoj ne slute na dobro. Danas, sedamnaest godina nakon nezavisnosti izborene i plaćene tisućama života, malo je toga onako kako smo to zamišljali na početku puta. Osjećaj da se stvari ne kreću onako kako bi trebale nalazi se svugdje; među Hrvatima u domovini kao i među iseljeništvom, od Sjeverne Amerike do Australije i od Južne Amerike do Europe. Polet i jedinstvo koji su devedesetih bili gotovo opipljivi zamijenio je osjećaj bespomoćnosti koji pomalo prelazi u beznađe. Demokracija koju su svi sanjali prije devedesetih, ne izgleda onako kako smo to zamišljali. Mjereno uobičajenim standardima, Hrvatska je demokratska država. Ona je kao takva i rezultat snova sanjanih devet stoljeća, narodnog pokreta ali je jednako i rezultat teške i ponekad tragične hrvatske prošlosti. Što se to dogodilo s Hrvatskom koju smo željeli a koja se pretvorila u državu nesuvisle unutrašnje i vanjske politike i žrtvu sukobljenih i podzemnih međunarodnih interesa, država bez ponosa i samopoštovanja? Državu rasprodanu i vođenu, umjesto interesom naroda, osobnim ambicijama i interesima nekih od najmračnijih likova novije hrvatske povijesti?
Ovo pitanje treba postaviti danas jer već sutra možda neće biti nikoga da na njega dade odgovor. Ili još gore, bit će ih ali će za odgovore biti kasno jer će nas sadašnji put odvesti predaleko prema propasti. Tijekom proteklih deset godina Hrvatsku su vodile tri vlade. Hrvatska je prošla kroz privatizaciju državnih poduzeća čija je svrha bila pretvoriti je u mali ali jaki južnoeuropski centar koji bi služio kao primjer uspješnog stvaranja tržišne ekonomije. Uza sve te znakove koji su mogli značiti promjene u pozitivnom smjeru, Hrvatska je danas država bez onog značenja koje je mogla imati kad je krenula na taj put. Hrvatska je danas bojno polje istih onih sila i interesa koji su još od početka XX stoljeća na najgori mogući način određivale sudbinu države i hrvatskog naroda.
Hrvatska je danas zadužena država čiji dug poprima neukrotive razmjere, država nepostojeće proizvodnje i s ekonomijom u rasulu; država s ogromnim postotkom nezaposlenih i država za koju tijela EU drže da se ne može izvući iz sadašnje ekonomske zaostalosti za APEL Za drugačiju HrvatskuEuropom. Hrvatska je država premrežena privatnim interesima korumpirane političke elite i međunarodnih financijskih krugova čiji trenutni kratkoročni i pragmatični interesi ne ostavljaju ni mrvice na stolu s kojeg ćemo sutra jesti. I konačno, Hrvatska je danas u šakama boraca za potpunu slobodu i totalnu demokraciju ali to su isti oni borci koji su imali vlast do 1990 uskraćujući ti istu demokraciju svima osim državnom političkom aparatu. Današnja demokracija ima najglasnije zagovornike među onima koji do 1990 nisu za nju htjeli ni čuti.
Drugim riječima, Hrvatska je danas država koja ne zna ni zašto ni kamo ide. Briga za pojedinca u pozadini je političkog interesa elite za čim bržim ulaskom u Europsku Uniju, pod svaku cijenu. Na oltaru globalizirane ekonomije Hrvatska zapravo čeka vlastito nestajanje. Danas je posve svejedno koja najvećih stranaka vodi državu jer zbog pomanjkanja hrabrosti, političke mudrosti i bilo kakve odgovornosti prema onima koji su ih izabrali, obje strane neprestano ponavljaju jednake greške, pri čemu su osobne ambicije predsjednika vlade ili predsjednika države prava pozadina pokoravanja političkim 'savjetima' i pritisci izvana. Takav politički proces pretvara demokraciju u karikaturu a političke stranke i Sabor u tragično kazalište. Stanovništvo Hrvatske vidi i osjeća da se ništa ne događa onako kako bi trebalo. Svi osjećaju teška vremena, osjećaju da život postaje sve teži i žele sudjelovati u svemu što bi taj osjećaj moglo izmijeniti. Istovremeno, građani hrvatske osjećaju se bespomoćni jer je mogućnost stanovnika da utječu na zbivanja, unatoč demokratskim promjena, tijekom posljednjih desetak godina netragom nestala.
Politička elita danas u Hrvatskoj ima gotovo potpunu kontrolu nad javnim mišljenjem i slobodu da prikazuje i interpretira to mišljenje prema vlastitim potrebama. Sve novine od značaja, dakle one koje se više čitaju, jednakog su profila, uz vrlo rijetke i nesuvisle pokušaje nadzora nad političkom elitom koji se svode na povremene i pažljivo vođene skandale kako bi se pažnja javnosti skrenula s pravih tema. Dovođenje u sumnju međunarodne politike hrvatske vlade za većinu malih novina predstavlja smrtnu opasnost. Mehanizam 'proizvodnje suglasja' radi savršeno, proizvodeći uvijek u dobrom dijelu medija ustrajnu podršku političkoj eliti ili u najmanju ruku, suzdržanost od bilo kakve konstruktivne kritike. Suprotstavljanje vladinoj politici koje je u nekim slučajevima između 50% i 90% odgurnuto je na rubove interesa medija. Vlada javno ne zabranjuje drugačije mišljenje ali ga je utišala do razine nečujnosti. To je rezultat pažljivog biranja onih kojima su mediji prodani i ti mediji sad imaju uglavnom jedan, komercijalni interes.
Ovaj apel je poziv Hrvatima gdje god se nalazili da dobro razmisle pred izlazak na izbore krajem studenog 2007 godine. U Hrvatskoj je potrebno nešto promijeniti i to čim prije jer vrijeme istječe jednakom brzinom kako se povećava hrvatski dug. Dok politička elita kroz medije i u praksi pokušava Hrvatsku bez razmišljanja uvesti u Europsku Uniju plašeći stanovništvo balkanskim asocijacijama, ta ista elita potpisala je članstvo u tim istim balkanskim asocijacijama jer su one od te iste Europske Unije proglašene uvjetom za članstvo u EU! Čini se kao da nema alternative rasprodaji dobara koja pripadaju samo hrvatskoj i njezinom narodu; voda i zemlja, jedino što Hrvatska ima, namijenjeno je skoroj prodaji onima koji to mogu platiti a takvih u državi nema. Banke su u potpunosti prodane međunarodnom kapitalu jer je to bio uvjet za ulazak države ali još više njezinih političara u krug 'povlaštenih'. Time je država izgubila svaku mogućnost upravljanja lastitom ekonomskom sudbinom. O globalizaciji se govori kao o neumitnoj sudbini.... Izgleda kao da država stoji na mjestu a zapravo se ekonomski raspada pretvarajući se u raj za inozemne bankare i trgovce dok se domaća proizvodnja bori s nemanima poput Svjetske trgovinske organizacije, Svjetske banke ili Međunarodnog monetarnog fonda.
Hrvatska je država koju ostavljamo svojoj djeci od kojih ce je naslijediti njihova djeca i s posljedicama svega što danas napravimo ili ne napravimo živjet će generacije koje dolaze. Svijet budućnosti ne obećava previše nikome a najmanje narodima koji vlastitu državu nemaju u vlastitim rukama. Istovremeno, najvećom vrlinom proglašava se rastakanje države, brisanje vlastite vojske s liste institucija osim naravno ako ta ista vojska treba biti negdje u trećem svijetu i boriti se tamo za svoje nove globalizirane gospodare. Nikad, od Josipa Broza do dana današnjeg hrvatska nije bila vazalna država više nego je danas. Bila je možda manje demokratska ali dok su nekad pojedinci svoje ambicije realizirali pokušavajući državu očuvati samostalnom, makar i zbog sama sebe, današnji političari čine apsolutno suprotno. Od takozvane ljevice do takozvane desnice ostalo je samo suglasje da je Hrvatska država kakvu smo znali i željeli pojam za povijest. Suočeni s ovakvim izborom između borbe i mirenja s mogućim rezultatima sadašnjeg stanja u Hrvatskoj, mi predlažemo borbu, biramo možda posljednju priliku za promjenu sadašnjeg stanja. Hrvatska pod okriljem balkanske federacije, njezina posve očita ekonomska propast, 'shopping mall' stvarnost koja javnosti skriva činjenicu o trideset miljardi Eura duga, pretvaranje države u izvor jeftine radne snage, život najamnika na vlastitoj zemlji; sve to nije i ne može biti naš racionalni izbor.
Svemu tome postoji i alternativa i mi to želimo reći jasno i glasno. Dok postoji i najmanja mogućnost promjene, trebamo iskoristit priliku i boriti se za nju. Ovim putem apeliramo na građane Hrvatske, one u domovini i one izvan granica, da izađu na sljedeće izbore. Apeliramo na sve vas da izbjegnete glasanje za dvije najveće stranke među kojima nema razlike i koje se slažu samo u jednome a to je da nam Hrvatska kakvu smo htjeli – ne treba. Dok se stranački prvaci natječu u međusobnim diskvalifikacijama umjesto u programima kojih nemaju, vrijeme nam svima ističe. Glasajte za stranke izrazitog hrvatskog predznaka, za stranke koje nisu za bilo kakvu izolaciju Hrvatske (kako to kaže i Stjepan Mesić) ali kojima je draže da Hrvatska bude izolirana od Europe nego li od vlastitih građana. Nedajte se zavarati Sanaderovom vatrenošću ili Milanovićevim šarmom 'novog lica'. Od jednoga koji je otjelotvorenje političara koji jedno misli, drugo radi a treće govori do drugog koji još će još dugo učiti retoriku uspješnog političara kako bi izrekao nešto barem prividno smisleno ni jedan od njih dvoje neće učiniti ništa za promjenu sadašnjeg stanja.
Svi vi koji živite od zemlje znajte da odmah iza izbora slijedi donošenje zakona o dugoročnom iznajmljivanju obradive zemlje stranim korporacijama. Upitajte se zašto dosad niste ništa o tome čuli od sadašnje vlade? Znate li da ne postoji zakon kojim bi se tim korporacijama moglo određivati što rade sa zemljom, što na njoj siju ili čime tu zemlju i nas truju? O tome za koga ćete glasovati ne ovisi što će se dogoditi sljedeće četiri godine. O tome ovisi mnogo, mnogo više. A ponajviše ovisi to hoće li Hrvatska biti država vaše djece ili država u kojoj će vaša djeca biti gosti koji će cijelog života za život u vlastitoj državi plaćati najamninu. Glasajte za one koji pokazuju makar i najmanji znak interesa da država Hrvatska ostane država hrvatskog naroda za hrvatski narod i u njegovu vlasništvu. Mislite dobro za koga glasujete u studenom 2007 godine.
{mxc}