U Srbu proslavljena obljetnica četničkog ustanka
Više od tri tisuće ljudi okupilo se danas u Srbu kako bi proslavili 71. obljetnicu četničkog ustanka protiv Nezavisne Države Hrvatske. Proslava četničkog ustanka – koji se u medijima naziva „ustankom naroda Like" – održana je u organizaciji Saveza antifašističkih boraca i Srpskog narodnog vijeća. Autobusi su sudionike proslave dovozili iz Istre, Siska, Knina, Zadra, Beograda, a došlo je i mnogo privatnih auta s registracijama iz Srbije i BiH.
Vijence su u podnožju lani obnovljenog četničkog spomenika položila izaslanstzva SAB-a, zloglasne 6. ličke divizije, Srpskog narodnog vijeća, ambasador srbije u Hrvatskoj Stanimir Vukičević te predstavnici SAB-a Siska, Zadra, Bosanskog Petrovca i Drvara.
„Obilježavanje Dana ustanka željelo se gurnuti u zaborav, a u Srbu je bio pravi narodni ustanak, zajednički ustanak Hrvata i Srba protiv fašizma. U Sisku je istina osnovan prvi partizanski odred u okupiranoj Europi, a ustanak je bio ovdje", kazao je prigodom proslave Stjepan Mesić, bivši predsjedenik Republike Hrvatske i počasni predsjednik SAB-a.
„Sjećanje na ovakav događaj mora biti u organizaciji države, mora se učiniti sve da mlade generacije saznaju pravu istinu. A stvara se lažna medijska slika o tomu kakav je to rat bio, kako se to događalo na terenu. U javnosti se malo spominje Jadovno, koji nije bio nikakav radni logor nego stratište u kome je pogubljeno najmanje 30 tisuća ljudi, a u medijima prostor dobivaju oni koji tvrde kako je ovdje bio nekakav četnički ustanak pod vodstvom Sime Dubajića. Mladi moraju znati pravu istinu, kako je rat početo i kako je zvaršio, a ne da se u udžbenicima krivo piše o povijesnim činjenicama. Nijedan zločin ne opravdavam, ali mora se znati tko je prvi pročinio zločin a tko je na to reagirao, zaključio je Mesić uz burno odobravanje okupljenih".
Milorad Pupovac je dodao da se prije ustanka u Srbu dogodio ustaški pokolj u Gudovcu, u Veljunu, u Jadovnom, zaboravivši pritom napomenuti da su prvi zločini počinjeni prema Hrvatima u Donjim mostima nedaleko Bjelovara i da su srpski vojnici i četnici, ponegdje uz sudjelovanje srpskoga civilnog pučanstva, samo do kraja travnja 1941. poubijali na području NDH preko 300 osoba hrvatske i muslimanske pripadnosti, pri čemu je ključno da do tada nije pala niti jedna srpska žrtva.
Kako bi čitatelje podsjetili što se je stvarno dogodilo 27. srpnja 1941. u Srbu i na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne, u nastavku prenosimo tekst Davora Dijanovića koji je pred dvije godine objavljen na ovome portalu.
(hkv)
Spomenik u Srbu je spomenik pokolju hrvatskih civila
Kad bi neki izraelski političar ili intelektualac predložio da se u Izraelu podigne spomenik Karlu Adolfu Eichmannu, nema sumnje da bi bio smješten u odgovarajuću medicinsku ustanovu. Jednako bi prošao i, primjerice, Finac koji bi zatražio da se u Helsinkiju izradi spomenik Staljinu. Zašto je tome tako, razumnome čovjeku suvišno je objašnjavati. U Hrvatskoj, međutim, vrijede neka druga pravila: u Hrvatskoj je moguće da osobe koje su izvršile brutalni pokolj hrvatskih civila budu amnestirane od odgovornosti za taj zločin, i da, pače, za taj pokolj budu nagrađene spomenikom! (noviju povijest i obnavljanje stanova krajiškim pobunjenicima ostavimo ovaj put po strani). I to spomenikom kojega – kao porezni obveznici – financiraju, među ostalima, i potomci onih osoba koje su isti ti zločinci brutalno likvidirali! Riječ je, dakako, o spomeniku koji bi 27. srpnja o.g. trebao biti svečeno otvoren u ličkome mjestu Srb, u nazočnosti visokih predstavnika hrvatske i srbijanske vlasti. Spomenik se u tzv. nezavisnim i demokratskim medijima (što je, u biti, eufemizam za sluganske medije) naziva «antifašističkim» (što je točno samo u slučaju da su četnici bili antifašisti), a sredstva za njegovu izgradnju osigurala je Vlada koja se naziva hrvatskom (osim kamena koji je – jer im očito ni «ustaški» kamen ne valja – specijalno dopremljen iz Srbije). A da se je u Srbu radilo o četničkome, a ne o antifašističkome ustanku, pokazat ćemo u sljedećim retcima.
U domaćoj politički korektnoj historiografiji, publicistici i memoaristici uvriježeno je mišljenje da su prve zločine na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske (NDH) počinili pripadnici ustaškog pokreta. Tako uče djeca u školama, tako tvrde tzv. javni intelektualci, tako tvrde filmovi koji se prikazuju na televiziji koja se naziva hrvatskom. Zaključak koji iz takvoga mišljenja (pače, nečega što se smatra neprijepornom činjenicom!) može proizlaziti samo je jedan: ustaše su bez ikakva povoda počele vršiti teror i zločine nad nedužnim Srbima (pritom se, dakako, prešućuje i velikosrpski teror u monarhističkoj Jugoslaviji i uvjeti koji su utjecali na formiranje ustaškog pokreta). Srbi su se pobunili protiv toga ustaškog terora, a prva puška protiv terora, a u ime slobode opalila je – kako hoće i demokratska dugarica Vesna Pusić – upravo u Srbu. Istina je, međutim, ipak malo drugačija od one koju propovijedaju stripovi o Mirku i Slavku te kvazidemokratski i kvazieuropski zavnohaaški političari kao što su Vesna Pusić, Zoran Milanović, Milorad Pupovac, Jadranka Kosor, Božo Biškupić (čiji je zamjenik i osoba koja odlučuje o potporama knjigama i kulturnim projektima «slučajno» baš član SDSS-a Čedomir Višnjić, kojemu, uzgred rečeno, nije strano uređivati knjige četničkih pisaca) i dr. Ivo Sanader (dr. Ivo je, naime, SDSS doveo na vlast i obećao izgradnju spomenika u Srbu; isti onaj dr. Ivo koji se je hvalio da je nacionalizam u Hrvatskoj sveo na bezopasnu mjeru). Prve zločine na području NDH nisu, naime, izvršili ustaše, već Srbi i četnici.
Pobuna u Bjelovaru
Dne 7. travnja 1941., dakle tri dana prije nego je Slavko Kvaternik proglasio NDH u Zagrebu, NDH je proglašena u Čakovcu, dok je dan iza, 8. travnja, NDH proglašena u Bjelovaru. [1] Proglašenje NDH u Bjelovaru s historiografskog je gledišta iznimno važno jer mu je prethodila masovna pobuna hrvatskog stanovništva. Naime, 7. travnja 1941. u bjelovarskom je kraju došlo do pobune protiv Kraljevine Jugoslavije i terora koji se od 1918. sustavno provodio nad nesrpskim stanovništvom. Pobuna je imala za cilj proglašenje hrvatske države. Pobunio se je 108. pješadijski puk, sastavljen od Hrvata toga kraja, pod vodstvom narednika Ivana Čveka, a pridružio im se je i 40. dopunski puk natporučnika Leopolda Supančića. Uz pomoć građana Bjelovara – u pobuni je sudjelovalo bezmalo 10 000 ljudi! - slomljen je otpor jugoslavenske vojske i žandarmerije, te je 8. travnja oko 18 h tadašnji gradonačelnik Bjelovara, a kasniji ministar narodne prosvjete NDH, dr. Julije Makanec, s balkona gradske vijećnice proglasio «uskrsnuće Nezavisne Države Hrvatske», što je okupljeno mnoštvo pozdravilo s velikim odobravanjem. Bilo je to, kao što je već naznačeno, dva dana prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske u Zagrebu. Bjelovar je – kako je kasnije konstatirao jugoslavenski orijentirani Vlatko Maček, koji je, uzgred rečeno, pobunu nastojao ugušiti – bio prvi grad na prostoru Kraljevine Jugoslavije u kojem su Hrvati odbili biti njezinim dijelom, preuzeli vlast i proglasili svoju državu. [2]
Međutim, s obzirom da Srbi - kako je to sasvim jasno precizirao Milovan Đilas- «ne bi primili nikakvu tuđu, pa ni hrvatsku državu – tamo gde to po svojoj snazi ne bi morali»[3], proglašenje hrvatske države u Bjelovaru – koje je bilo izraz volje tamošnjeg hrvatskog stanovništva, a ne možda diktat Rima ili Berlina – nije naišlo na odobravanje jugoslavenske vlasti i Srba toga kraja. Uslijedila je odmazda. Četiri pobunjena hrvatska vojnika ubijena su 8. travnja u zasjedi koju su pripravili srbočetnici u selu Hrgovljani pokraj Bjelovara. To je bio samo početak: uslijedio je krvavi pir. Srpski 2. konjanički puk Car Dušan Silni devetog je travnja smaknuo pet nedužnih hrvatskih seljaka u selu Peteranca kraj Virovitice, a nakon toga se uputio prema Bjelovaru s ciljem slamanje pobune. Na Veliki četvrtak, 10. travnja, 2. konjanički puk krećući se prema Bjelovaru u selu Donji Mosti kraj Bjelovara smaknuo je 11 nedužnih hrvatskih seljaka. [4] Jedina krivnja tih seljaka bila je ta što su bili Hrvati. Nakon toga uslijedili su brojni drugi zločini u bjelovarskome kraju. Sela u okolici Bjelovara - Gornje Zdjelice, Zrinski Topolovac, Rovišće, Pavlovac, Kapela i šuma Bedenik samo su dio toponimije smrti koju je sijala srpska vojska i četnici. Posebno okrutan bio je zločin u selu Kapela gdje su srpski vojnici 9. travnja seljanki Mandi Filipović, koja je bila u šestomu mjesecu trudnoće, rasporili trbuh te iz njega izvadili muško dijete, zbog čega su i ona i dijete umrli. [5] Do kraja travnja srpska vojska i četnici u bjelovarskome su kraju umorili 40 osoba, no istraživanja se nastavljaju stoga bi brojka mogla biti i veća. [6]
300 hrvatskih žrtava prije nego je pala ijedna srpska žrtva
Srpski vojnici i četnici, ponegdje uz sudjelovanje srpskoga civilnog pučanstva, samo u travnju 1941. poubijali su na području NDH preko 300 osoba hrvatske i muslimanske pripadnosti. [7] Pritom je ključno to, da su ti zločini počinjeni prije nego što je u NDH pala ijedna srpska žrtva! (Prva ubojstva Srba u NDH dogodila su se 28. travnja 1941. u selu Gudovac, nedaleko Bjelovara, dakle u kraju gdje su prethodno izvršeni zločini nad hrvatskim civilima).
Toga je svjestan i američki povjesničar židovskoga porijekla Philip Cohen: «Ustaški masakri nad Srbima počeli su kao odmazda. Između invazije sila Osovine na Jugoslaviju 6. 4. 1941. i prvih maškara ustaša nad Srbima (27. 4. 1941.) četnici su izvršili 11 neprovociranih masakra nad hrvatskim stanovništvom (civilima). Likvidirali su ukupno 246 civila. Ustaške odmazde počele su pak 27.4. uhićenjima i masakrima nad 176 Srba kod Bjelovara. Ustaški masovni teror značajno se povećao nakon 22. 06. 1941., kada su se dogodila tri važna događaja: njemačka invazija na Rusiju, partizanski ustanak (Sisak) i smanjenje snaga njemačkih trupa koje su bile prebačene na Istočnu frontu». [8] Tomu valja dodati i činjenicu da - kao što ističe Tomislav Jonjić - «sve i da su (protivno logičnoj težnji da sačuvaju mir i tako učvrste svoj položaj) htjele, hrvatske vlasti u prvo vrijeme nisu mogle poduzimati kakve opsežnije progone, jer još nije postojala izgrađena organizacija vlasti, a kamoli izgrađena, ustrojena i naoružana vojska«.[9]
Dakako, suvišno je napominjati da činjenica što su ustaškim zločinima prethodili zločini Srba nad Hrvatima, ne može ekskulpirati ustaše od njihovih zločina.
Međutim, travanjski se zločini nad Hrvatima nakon proglašenja NDH u hrvatskoj historiografiji sustavno prešućuju. Kad se održavaju komemoracije u sjećanje na ove žrtve, demokratski mediji o tome obično ne kažu ni riječi. Cilj prešućivanja je potpuno jasan: daljnje nametanje teze da su ustaše prvi počeli vršiti zločine i teror nad Srbima, i to bez ikakva povoda. Tko sumnja u tu dogmu, automatski će dobiti etiketu «revizonista». Tako, primjerice, dr. Ivo Goldstein i Slavko Goldstein pišu:« Tijekom posljednjih desetak godina revizionistička je historiografija u Hrvatskoj razvila tezu da su 1941. Srbi digli ustanak protiv hrvatske države i da su ustaške represalije bile izazvane tim ustankom. No, za takve tvrdnje nema dokaza, jer su događaji od travnja do početka kolovoza 1941. tekli upravo obrnutim slijedom. Dijelovi jugoslavenske kraljevske vojske u raspadu izvršili su u Bjelovaru od 9. do 13. travnja 1941. dvadesetak pojedinačnih ubojstava vojnika i građana hrvatske nacionalnosti, a na povlačenju iz Mostara ubili su 25 mještana Čapljine i okolice, četiri seljaka u selu Cim te spalili više desetaka kuća u selima Cim i Ilići pokraj Mostara. Međutim, to su zločini izoliranih dijelova poražene vojske, a sličnih u to vrijeme, pa ni 3,5 sljedeća mjeseca više nema, te se ne može govoriti o ustanku protiv hrvatske države. Prvi masovni zločin, sada, pak, četničkih pristaša nad Hrvatima, dogodio se u Lici 28. srpnja 1941. godine, kada je u Brotnji pokraj Srba ubijeno 37 Hrvata iz obitelji Ivezić«.[10] Goldsteini, dakle, priznaju da su prije zločina nad Srbima izvršeni zločini nad Hrvatima, no tezu da je bilo riječ o ustanku protiv hrvatske države odbacuju uz obrazloženje da se radilo o zločinima «izoliranih dijelova poražene vojske». te da sličnih zločina «u to vrijeme, pa ni 3,5 sljedeća mjeseca više nema». To, međutim, nije točno. Kao što je već spomenuto ranije, u travanjskim zločinima sudjelovalo je djelomično i srpsko civilno stanovništvo, travanjski su zločini nad Hrvatima izvršeni u različitim dijelovima NDH, [11] a između travanjskih zločina i zločina nad obitelji Ivezić 28. srpnja izvršeni su brojni zločini nad hrvatskim stanovništvom.
Pokolji u istočnoj Hercegovini
U Hrvatskom Blagaju kod Slunja, u noći između 5. i 6. svibnja, četnici su ubili 5 članova obitelji Jose Mravunca, među kojima je bilo i dvoje malodobne djece. U istočnoj je Hercegovini 24. lipnja izbio tzv. četnički Vidovdanski ustanak, koji je prema srpskim izvorima polučio 123 poginula i 200 ranjenih hrvatskih vojnika. Dan iza, 25. lipnja, četnici su ubili 9 hrvatskih oružnika u postaji Lukavac kod Nevesinja, dok su 28. lipnja u Avatovcu u istočnoj Hercegovini poklali 47 Hrvata te zapalili sve kuće u tome mjestu. [12] Prema srpskome publicistu Radovanu Papiću, partizanskom prvoborcu rodom iz Bileće, taj je ustanak «bio usmjeren protiv NDH i njezinih institucija». [13] Krvavi pir nastavlja se 30. lipnja kad četnici pod vodstvom popa Momčile Đujića ubijaju više od stotinu Hrvata u okolici Knina i Zadra, a istoga dana vrše pokolje Hrvata u Blažuju te u kotarima Derventa, Varcar, Vakuf i Zvornik.
Istog dana na Sjetini na Jahorini, pod vodstvom Save Derikonje, zaklali su šezdesetpet civila. U Istočnoj Hercegovini buna protiv NDH nastavlja se 17. srpnja kad četnici vrše pokolje u kotaru Ljubinje, u selima Dječ, Orahovica, Fatnica, Bjelan, Sakotići i Plana. Istoga dana četnici vrše pokolje i u kotaru Trebinje, te u selima: Begovići, Gornji Turani, Donji Turani i Staro Slano. Pod Đujićevim vodstvom četnici 26. srpnja ponovno kolju Hrvate u okolici Knina te u Donjem Erveniku (trideset poklanih Hrvata), Golubićima, Ugarcima i Komitama. Istoga dana, u kotaru Bosansko Grahovo, četnici vrše pokolje u selima: Sarići, Špiranovići, Čuline i Kardumi te pod vodstvom Zlovođe kolju dvadeset jednoga Hrvata. [14] U razdoblju između travanjskih zločina i 28. srpnja, a to je razdbolje u komu - prema Goldsteinima - nije bilo zločina nad Hrvatima, izvršen je i brutalni pokolj 350 hrvatskih katoličkih hodočasnika koji su se iz Kosova kod Knina – gdje su svetkovali blagdan sv. Ane – vlakom vraćali u Drvar. Četnici su presreli vlak, hodočasnike zarobili i svezali, te ih 27. srpnja pobili kod jame Golubnjače i bacili ih u jamu.
S hodočasnicima je ubijen i drvarski župnik Waldemar Maksimilijan Nestor – prvi ubijeni svećenik u Drugome svjetskom ratu na području bivše Jugoslavije.[15] O ovomu zločinu svjedoči i pripadnik partizanskog pokreta Stevo Babić:«Bilo je svanulo sunce (27. srpnja 1941.) koje je obasjavalo cijelu okolinu. Četa se već spremala za pokret prema žandarmeriskoj stanici Trubar. Kada je četa stigla u reon Žitkovca pojavio se putnički voz, jer pruga na tom mjestu nije bila prekidana. U vozu nije primijećena vojska pa su ustanici propustili voz prema Vagnju. Na željezničkoj stanici Vaganj, Damjan Željković sa grupom starijih ljudi i omladinaca pokupio je sve putnike iz voza. Među njima se nalazio ustaša Marko Špiranović, katolički svećenik Petar Maks i neki trgovci. Ova grupa je izvela iz voza strojovođu Lokšmita, čiji je sin tada bio član KPJ i nalazio se kod ustanika.
Masakr u jami Golubnjači
Grupa Damjana Željkovića je na svoju ruku povela sve putnike ka Golubnjači i sve ih, bez ičijeg odobrenja postreljala». [16] Istoga dana zvjerski je ubijen i drugi katolički svećenik, Juraj Gospodnetić, župnik u Bosanskom Grahovu, koga su četnici izmasakrirali, a zatim ispekli na ražnju. [17] Jednako su prošli i hodočasnici koji su istoga dana išli na hodočašće u Oštrelj, gdje je također postojala kapelica sv. Ane. I njih su četnici poubijali, dok je svećenik koji ih je vodio, vlč. Župančić, bio spašen jer je jedan od četnika znao da on nije Hrvat, već Slovenac. [18] Istoga 27. srpnja četnici u okviru općeg ustanka koji je zahvatio cijelu jugozapadnu Bosnu i jugoistočnu Liku dižu ustanak i u Donjem Lapcu. U ustanku je masovno sudjelovalo srpsko pučanstvo. Organizirali su ga četnici i komunisti, pa su na njegovu čelu, uz četnike, stajali i istaknuti partizanski dužnosnici Đoko Jovanić, Gojko Polovina, Stojan Matić i dr. [19] Istodobno se organizira i pobuna u Srbu. Vođe pobune su četnici Miloš Torbica, Pajica Omčikus i Stevo Rađenović koji na dan ustanka u Srbu osnivaju oružani četnički puk (brigadu) sa 1000 četnika. Na tim područjima zahvaćenima pobunom, a to su bila područja u kojima su kompaktnije živjeli Srbi, gotovo potpuno je istrijebljeno ili protjerano hrvatsko pučanstvo. [20] Pobuna u Drvaru, Bosanskom Grahovu, Donjem Lapcu i Srbu 27. srpnja 1941. bila je organizirana od pripadnika četnika Draže Mihailovića, u čijim su redovima u to vrijeme bili i vodeći srpski komunisti iz tog područja. Svrha pobune bila je stvaranje «velike Srbije» prema spisu «Homogena Srbija» čiji je autor četnički ideolog dr. Stevan Moljević, odvjetnik iz Banja Luke. Spis je izdan 30. lipnja 1941. u Nikšiću u Crnoj Gori. U tomu se programatskom spisu – koji je korespondirao s ranije objavljenim velikosrpskim radovima Vuka Karadžića, Ilije Garašanina i Nikole Stojanovića – zagovara stvaranje etnički čiste «velike Srbije».
"Homogena Srbija"
Prema Moljeviću Srbima je u današnje vrijeme prva i osnovna dužnost stvoriti i organizirati «homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive (...) Preseljenje i izmjena žiteljstva, naročito Hrvata sa srpskog i Srba sa hrvatskog područja, jedini je put da se izvrši razgraničenje i stvore bolji odnosi između njih...». [21] Moljević je smatrao da su srpske političke vlasti napravile ogromnu grješku što 1918. nisu odredile granice Srbije u okviru Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Tu grješku sada treba ispraviti objedinjavanjem svih teritorija naseljenih Srbima i dobivanjem izlaza na Jadransko more. [22] Velika Srbija bi tako, prema Moljeviću, na istoku i jugoistoku obuhvaćala Srbiju i Južnu Srbiju (Makedonija i Kosovo), kojima je trebalo priključiti bugarske gradove Vidin i Ćustendil; na jugu – Crnu Goru, Hercegovinu i sjevernu Albaniju; na zapadu – Bosnu, sjevernu Dalmaciju, srpske djelove Like, Korduna i Banije i dio Slavonije. Dalmatinska obala bi od Šibenika do Crne Gore pripala Srbiji. [23] Jugoslavenski komunisti su poslije rata proglasili 27. srpnja 1941. kao dan ustanka naroda Hrvatske i BiH. Dakle, kao dan ustanka slavio se je dan kad su četnici (ponegdje uz asistenciju srpskih komunista) izvršili brutalne pokolje nekoliko tisuća hrvatskih i muslimanskih civila, a sve s ciljem stvaranja etnički čiste velike Srbije, dosljednju projektu S. Moljevića i njegovih velikosrpskih prethodnika. Zločini su se nastavili vršiti i sljedećih dana, pa su tako četnici 31. srpnja od hrvatskog, katoličkog stanovništva očistili ličko selo Borićevac. Iz Borićevca je tada protjerano 2364 katoličkih duša, dok je samo mjesto spaljeno do temelja. [24]
Valja još dodati da su pobunu u Srbu i drugim mjestima obavještajno i logistički pomogli talijanski fašisti, koji su tako nastojali prošiti svoju vlast i na ona područja koja im nisu bila ustupljena Rimskim ugovorima. [25] Prije početka pobune održan je sastanak «ustanika» i talijanskih fašista 23. srpnja u Benkovcu. Sklopljen je sporazum s predstavnicima talijanske prefekture u Zadru, a u njemu su Talijani pozvani da u anektirani teritorij uključe kotare Knin, Gračac i Donji Lapac. [26] Nekoliko tjedana poslije ustanka, 11. kolovoza, potpisan je sporazum između «ustanika» i talijanskih fašista, u mjestu Otriću. Njime je osim daljnje suradnje «ustanika» i fašista, dogovoreno i to da «ustanici» ne će poduzimati aktivnosti protiv talijanskih fašističkih vlasti na okupiranom teritoriju. [27] Zanimljivo je da je jedan od potpisnika Otrićkog sporazuma bio i Đoko Jovanić, kasniji istaknuti komunist i «antifašist». Simbioza fašista i četnika (kojima se u Srbu gradi spomenik i koji se nazivaju «antifašistima») nastavila se je i kasnije, stoga je talijanski general Giaccomo Zanussi sa zadovoljstvom mogao konstatirati sljedeće: «Osim borbe protiv ustanika, četnici su djelovali u našu korist kao protuteža u odnosu na ustaše i na Nijemce. Imati za svoje prijatelje sve neprijatelje naših lažnih prijatelja – 10 do 15 tisuća ljudi prekaljenih u naporima i lukavstvima teškoga i surovoga balkanskoga ratovanja – predstavljalo je pion čija se vrijednost nije mogla zanemariti». [27]
Kao što je vidljivo, ustanak u Srbu, i općenito na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne, predstavljao je četnički ustanak protiv Nezavisne Države Hrvatske, koji je za cilj osim rušenja vlasti NDH imao i uništenje hrvatskog stanovništva, sukladno programu četničkoga ideologa Stevana Moljevića. U ustanku su djelomično sudjelovali i srpski komunisti. Ustanak je bio pomagan i financiran od strane talijanskih fašista, koji su tako željeli proširiti svoju vlast izvan anektiranog područja. Postavljanjem spomenika četničkome pokolju hrvatskoga civilnog pučanstva u Srbu – ekvivalent čemu bi bila, primjerice, izgradnja spomenika Slobodanu Miloševiću u Vukovaru ili Škabrnji - u Hrvatskoj će i službeno biti rehabilitiran četnički pokret. Također, time će kao normalno (pače, junačko, jer se junacima dižu spomenici!) ponašanje bio sankcionirano paljenje katoličkih svećenika na ražnju i klanje civilnoga pučanstva. Komentirajući odnose između partizana i četnika, notorni Simo Dubajić navodi da «osim izuzetaka, većina četnika i partizana je jednako želela biti zajedno». [28] Znači li posvemašanja šutnja hrvatskih partizana – koji su, barem formalno, veliki neprijatelji četnika! - glede izgradnje četničkog spomenika u Srbu, priznanje da je Dubajić u pravu? Konačno, i jedni i drugi borili su se za istu državu...
Davor Dijanović
[1] Jere JAREB, Pola stoljeća hrvatske politike. Povodom Mačekove autobiografije, 2. izd., Institut za suvremenu povijest, Zagreb, 1995., 82.
[2] Zdravko DIZDAR, Bjelovarski ustanak od 7. do 10. travnja 1941., Časopis za suvremenu povijest, Hrvatski institut za povijest, 39./2007., br. 3., Zagreb, 2007., 596.
[3] Milovan ĐILAS, Revolucionarni rat, Književne novine, Beograd, 1990., 180.
[4] Z. DIZDAR, Bjelovarski ustanak od 7. do 10. travnja 1941., passsim. Usp. Damir BOROVČAK, Voliš li Hrvatsku?, vlastita naklada, Zagreb, 2007., 163.-171. Usp. Ivan GABELICA, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, vlastita naklada, Zagreb, 2007., 302., 303., 306.
[5]I. GABELICA, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, 303.
[6]Isto.
[7]Isto, 311.
[8]Philip J. COHEN, Desecrating the Holocaust. Serbia's Exploitation of the Holocaust as Propaganda. Prema: Tomislav JONJIĆ, «Komunisti iz Hrvatske i hrvatska država (XIII.). Komunisti su iskoristili hrvatsko-srpski sukob», Politički zatvorenik, 10./2000., br. 100/101, Zagreb, srpanj/kolovoz 2000., 24.
[9]T. JONJIĆ, «Komunisti iz Hrvatske i hrvatska država (XIII.). Komunisti su iskoristili hrvatsko-srpski sukob», 23.-24.
[10]Ivo GOLDSTEIN, Slavko GOLDSTEIN, Srbi i Hrvati u narodnooslobodilačkoj borbi u Hrvatskoj, Dijalog povjesničara-istoričara 7, Beograd, 2002., 252.-253.
[11] O mjestima u kojima su izvršeni zločini nad hrvatskim stanovništvom vidjeti u: Ivica KARAMATIĆ, «Četničko-komunistički zločini 1941. nad hrvatskim narodom i svećenstvom (I.)», Politički zatvorenik, 19./2009., br. 203., Zagreb, travanj 2009., 16.-18. Usp. I. GABELICA, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska državaI, 302.-312. Usp. T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939.-1942., Libar, Zagreb, 2000., 642.-644.
[12] I. KARAMATIĆ, «Četničko-komunistički zločini 1941. nad hrvatskim narodom i svećenstvom (II.)», Politički zatvorenik, 19./2009., br. 204., Zagreb, ožujak 2009., 29. Usp. I. GABELICA, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, 317.-318.
[13] Radovan PAPIĆ, Hercegovina u revoluciji, Sarajevo, Oslobođenje, 1985., 79.
[14] I. KARAMATIĆ, «Četničko-komunistički zločini 1941. nad hrvatskim narodom i svećenstvom (II.)», 29.
[15] Isto. Usp. Crna knjiga o grozovitostima komunističke vladavine u Hrvatskoj, prir. Juraj BATELJA, Zagreb, 1999. LIX. Usp. Tomo VUKŠIĆ, «Stradanje crkvenih osoba iz Bosne i Hercegovine za II. Svjetskog rata i u poraću (1). Prvi ubijeni svećenik bačen u jamu Golubnjaču», Podlistak, Glas Koncila, 44./2005., br. 28 (1620), Zagreb, 10. srpnja 2005., 26.
[16] Stevo BABIĆ, Drvar 1941-1945 – Sjećanje učesnika, II. sv., Drvar, 1972., 207.-208.
[17] I. KARAMATIĆ, «Četničko-komunistički zločini 1941. nad hrvatskim narodom i svećenstvom (II.)», 29.-30. Usp. Crna knjiga o grozovitostima komunističke vladavine u Hrvatskoj, LIX.
[18] Ante BELJO, Hrvatski list, br. 304., Zadar, 22. srpnja 2010., 18.
[19] I. GABELICA, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, 319.
[20] I. KARAMATIĆ, «Četničko-komunistički zločini 1941. nad hrvatskim narodom i svećenstvom (II.)», 30.
[21] Proces Vojislavu Šešelju: Raskrinkavanje projekta Velika Srbija. Uredila i priredila: Sonja BISERKO, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2009., 129.
[22]Isto
[23]Isto
[24]http://hakave.org/index.php?option=com_content&view=article&id=5813:izlaganje-jadranke-matain-s-osmog-strunog-skupa-hkv-a-o-haakome-sudu&catid=65:haaki-sud&Itemid=40
[25]http://hakave.org/index.php?option=com_content&task=view&id=2971
[26] Krešimir MATIJEVIĆ, Vojno politička organizacija četnika u Lici do kapitulacije Italije, Filozofski fakultet, diplomski rad, mentor: dr. sc. Ivo Goldstein, Zagreb, studeni 2006., 6.
[27] Nada KISIĆ KOLANOVIĆ, NDH i Italija. Političke veze i diplomatski odnosi, Ljevak, Zagreb, 2001., 257.
[28] Simo Š. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, Ispovedna autobiografska hronika – Knjiga I, Od Kistanja do Kočevskog roga, Nidda Verlag GMbH (Bad Vilbel) i Vesti d.o.o., Beograd, 2006., 216.