Govor Predsjednika Zorana Milanovića povodom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 25. obljetnice VRO „Oluja“

Svim hrvatskim ljudima, hrvatskim građanima, hrvatskim vojnicima i braniteljima, ratnim zapovjednicima, želim sretan Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.

Gospodine predsjedniče Sabora, predsjedniče Vlade, generale Gotovina i svi drugi visoki gosti i domaćini,

čast mi je, ali zaista čast, ovo nije fraza, i posebna prilika govoriti na dvadeset i petoj godišnjici od oslobođenja Hrvatske, od velike pobjede. Dvadeset i pet godina je jako dugo razdoblje u formiranju i životu jednog čovjeka. Djeca koja su tada rođena danas su već formirana, manje-više zadana. U dvadeset i pet godina odnosi među državama i odnosi u svijetu se mijenjanju, redefiniraju. U ovih dvadeset i pet godina mi smo odmakli daleko. I nismo isto društvo kao što smo bili prije dvadeset i pet godina.

O tome dobro govori i govor predsjednika Vlade koji toplo pozdravljam i vjerujem i nadam se da će se pretočiti u stvarnost, u život i u kulturu srca koja će nas obilježavati kao naciju i kao napredno, otvoreno, građansko, ali i etničko društvo države hrvatskog naroda.

Dvadeset i pet godina je voda duboka i vrijeme je da se u njoj ogledamo i ne nužno da govorimo o zajedništvu jer ono u demokraciji nije uvijek u potpunosti moguće. Ali da budemo zajedno, da se okupimo, da razgovaramo o stvarima koje nas spajaju i koje nas dijele, koje gledamo različitim pogledom – pogledom nekoga iz velikog grada, nekoga iz malog grada ili pogledom Hrvata ili pogledom Srbina – to nisu nužno uvijek isti pogledi. Bitno je da se razgovara, bitno je da se probleme otvara, stavlja na stol i zato ja ovdje neću ponavljati ono što su rekli i predsjednik Vlade i predsjednik Sabora i general Ante Gotovina, zapovjednik naše vojske u ovom području. Puno toga što je rečeno, sve što je rečeno je dobro i ja se s time slažem.

Govorit ću o dvije stvari. Govorit ću o etapama našeg puta do pobjede i govorit ću o nečemu što je na ovim našim prostorima uvijek bio veliki teret, veliki izazov, ali i velika šansa, a to su odnosi Hrvata i Srba.

Jedan veliki državnik je prije puno godina u vrijeme najvećeg rata definirao, opisao put svoje države do pobjede kroz jedan četverofazni diktum. Pa kaže: „U ratu odlučnost, u porazu prkos i otpor, u pobjedi velikodušnost i u miru dobra volja.“ Kako univerzalno i kako primjenjivo i na naš put!

U ratu koji je nametnut, u ratu u kojem su nas napali oružjem koje smo mi i Slovenci plaćali. U ratu koji nismo htjeli jer nitko normalan ga ne želi, bili smo od prvog trenutka zatečeni i suočeni sa situacijom za koju se nitko nije spremao. Oni momci kojima sam jučer imao čast podijeliti odlikovanja u Šimunskoj cesti između Maksimira i zagrebačke Dubrave su devedesete godine u kolovozu došli s plemenitom namjerom da služe svojoj državi. Momci iz Hercegovine, iz okolice Tomislavgrada, moji Vlaji, Dalmatinci, Slavonci, najmanje Zagrepčana, nisu znali što ih čeka. Voljeli su hrvatsku državu i rat se dogodio u treptaju oka.

Jako je teško bilo, jako je teško bilo, to govorim i kao čovjek već u nekim godinama i kao državnik s nekakvim iskustvom, znati što je pred tobom, predvidjeti tuđe reakcije, reakcije međunarodne zajednice i graditi Hrvatsku vojsku. To je zadatak koji je rađen punih pet godina i predvodio ga je prvi hrvatski, i još važnije ratni predsjednik, Franjo Tuđman. Posao koji je tada napravljen koji je rađen s ljubavlju i vizijom, ali i posao, organizacija je nešto iz čega bi Hrvatska mogla učiti. Kada bismo se u mnogim javnim poslovima ponašali na takav način, bilo bismo jači kao zemlja.

Ta pobjeda nije pala s neba, ona nije slučajna. Ona je rezultat rada, planiranja, koncentracije i inteligencije, stotina i stotina tisuća ljudi, ali ne milijuna ljudi. Jer svi mi ostali koji u tome nismo sudjelovali smo tim ljudima koji su na tome radili dužni biti zahvalni, dužni biti zahvalni poginulima, ranjenima i njihovim obiteljima. Jer kao u mnogim ratovima, odlučuje i prevagu čini malo dobrih i malo hrabrih ljudi. Drugi gledaju, komentiraju i na kraju ubiru plodove tuđeg rata. Tako je bilo i tako će biti. To je što se tiče rada i odlučnosti.

Taj rat je počeo u stvari porazom i teškim patnjama i mukama, prognanicima i onima koji nisu imali dovoljno vjere i snage izgledao je kao poraz. U porazu prkos i otpor. I za to treba karakter, uspravnost, snaga, vjera, ljudska vjera, religija za onog kome pomaže, a u tome se nalazi najveći broj ljudi i to je zdravo, plemenito i nikada nikoga nije naučilo nečem lošem, nego dobrom. U tom ratu otpor je na početku izgledao kao uzaludan, a kasnije su se već počele vidjeti konture pobjede i uspjeha, kao na svakom velikom putu. I tu fazu Hrvatska je odživjela, ne samo odradila, na jedan moćan i veličanstven način.

I došla je pobjeda, ne sama od sebe. Dobili su je, uzeli su je naši hrabri vojnici, njihovi zapovjednici u cijeloj Hrvatskoj. Ovdje u ovoj blizini odakle puše vjetar s Dinare, na lokacijama kao što je Vještić gora, Antića glavica, gdje su živote ostavljali mladi Varaždinci, Međimurci, Dalmatinci, pripadnici 7. gardijske brigade, 4. Splitske i skoro cijelo vrijeme, mjesecima 126. domobranske sinjske pukovnije koja je tamo praktički živjela.

Pobjeda je postignuta i u toj pobjedi trebali smo biti velikodušniji i organiziraniji nego što smo bili. O tome je nešto govorio i premijer. Nikada srećom nismo potonuli u ponor moralne katastrofe, a to se nekima u povijesti, nekim narodima i nacijama i njihovim vodstvima događalo. Grešaka je bilo, bilo je zločina, bilo je zločina koji su nas kasnije, ne samo da su ljudski, da su kršćanski loši – koštali su nas.

Sve te priče o zajedničkom zločinačkom poduhvatu koji ne trpe detaljniju racionalnu analizu, sve je to posljedica grešaka, nažalost koje smo napravili činjenjem, ali i nečinjenjem u prvim mjesecima nakon veličanstvene pobjede. Velika lekcija za nas, vjerujem ne za neki drugi rat jer ne vjerujem u neki drugi rat. Ali velika lekcija u ljudskom smislu da paziš u svakom trenutku i da ti koncentracija kada su državni poslovi u pitanju nikada ne popušta.

Hrvatska država je kasnije ispravila tu grešku, ali nažalost, jedan teret ostaje. I zato posebno cijenim današnju nazočnost potpredsjednika Vlade i svog nekadašnjeg suradnika u mojoj Vladi prije šest, sedam, osam godina. Jer doći ovdje i slaviti, a ovo je proslava, ovo nije komemoracija, mi se ovdje radujemo i slavimo svoje uspjehe, doći ovdje i pridružiti se Hrvatima u proslavi jednog datuma, to nije matematička linearna jednadžba, to nije nekakav algoritam, to je arhitektura srca i duboko emocionalno pitanje. To nije mala stvar.

U miru, i to je četvrta etapa i četvrti element diktuma, u miru dobra vjera i dobra volja. Mi smo odmakli na svom putu. Europska smo država, sve bolji i bolji smo u javnim poslovima i moramo biti i još bolji i uzeti svaki euro europskog novca, ali svaki. To mora biti cilj. Naravno u svakom ratu, u svakoj operaciji, u svakoj ljudskoj borbi i nastojanju ne može uvijek svaki cilj biti ispunjen, ali te ciljeve treba postavljati visoko.

Dolazim do hrvatsko-srpskih odnosa. Više od stotinu godina, još od početaka faktične, pa i pravne državnosti Srbije i Beograda, ti odnosi su komplicirani, da kažem najblaže. Bila je Jugoslavija koje više nikada neće biti. U početku jedina moguća brana hrvatskom narodu da ostane cijeli u jednoj državi – kako god se ona zvala. Da ne bude raskomadan između Talijana, Mađara, odnosno Budimpešte, Karađorđevića, da budemo svi u jednoj državi jer mi smo i prema Ustavu i prema duhu Ustava i prema slovu Ustava država hrvatskog naroda. Izjalovio se taj napor vrlo brzo. Bilo je tu sukoba, krvoprolića, bilo je ratova, bio je građanski rat ’41. do ’45., bila je agresija ’91. i nakon toga nikako da uđemo u fazu normalnih odnosa. U fazu odnosa u kojima će prevladavati poštovanje, konstruktivnost. Kao da smo i dalje opterećeni stvarima koje su nas morile i koje su posljedica agresije iz devedesetih godina.

Ja znam da ja govorim očima Hrvata i znam da kad kažem da smatram da je veći problem u politici koju Beograd danas vodi, da to nije objektivno i da će to biti tumačeno kao riječi Hrvata i hrvatskog predsjednika koji to radi maltene po službenoj dužnosti. Ali mi smo tu. Naša dobra volja i dobra vjera postoji. Želimo surađivati, želimo raditi, želimo poslovati, želimo znati da kada naši ljudi rade posao u Srbiji i ako dođe do problema da će taj sud biti nepristran kao što će to biti, vjerujem, i hrvatski sud. Naprosto da uđemo u jednu dosadnu dugu konstantu, u jednu novu paradigmu odnosa jer odnosi tih dviju naroda ovdje u ovom dijelu Europe su jako važni. Kada se međusobno natežemo i prepucavamo, na način na koji se to katkad radi, nitko nam ne radi o glavi, drugi nas uopće ne primjećuju. Ti odnosi moraju biti bolji i ja ću sa svoje strane dati sve ono što kao hrvatski predsjednik mogu i smijem dati jer mi je zaštita hrvatskih interesa i hrvatskog ustavno-pravnog poretka – prva. Ali ću dati sve da to bude bolje. Na drugoj strani je da pokuša to isto. Vidim da i predsjednik Vlade i predsjednik Sabora i mnogi drugi u hrvatskoj vlasti i javnom poslu u ovom trenutku razmišljaju, a vjerujem i djeluju, na isti način.

Dragi prijatelji, još jednom sretan vam ovaj veliki dan. Ovih dvadeset i pet godina je bilo sjajno putovanje, veliko putovanje, a život je prije svega putovanje. Današnje riječi i današnja atmosfera mi prema riječima jednog velikog hrvatskog pjesnika ponovno budi iskru oka.

Živjela Hrvatska, k’o narod silna, k’o sunce visoka!

Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović

Govor Predsjednika vlade Andreja Plenkovića povodom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 25. obljetnice VRO „Oluja“

Poštovani predsjedniče Republike,

Poštovani predsjedniče Hrvatskog sabora,

Poštovani generale Gotovina,

Poštovani članovi Vlade,

Poštovani zastupnici u Hrvatskom saboru,

Poštovani načelniče Glavnog stožera Oružanih snaga,

Poštovani ravnatelju policije,

Preuzvišeni Oče biskupe,

Poštovani župane šibensko-kninski,

Poštovani gradonačelniče Knina,

Poštovani hrvatski branitelji i hrvatski ratni vojni invalidi,

Poštovane obitelji poginulih, umrlih i nestalih hrvatskih branitelja,

Dragi Kninjani,

Drage Hrvatice i Hrvati,

Dragi sugrađani u domovini i iseljeništvu,

Svima čestitam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, kao i Dan hrvatskih branitelja na 25. obljetnici vojno-redarstvene operacije "Oluja".

Današnji dan obilježavamo u znaku pobjede, zahvalnosti i ponosa, a prožet je pomirbom i pijetetom, koji su temelji budućnosti Hrvatske.

Uvijek je poseban osjećaj govoriti iz drevnog Knina, kolijevke hrvatske državnosti, iz Zvonimirova grada koji je bio prijestolnica Hrvatskoga Kraljevstva, iz grada u kojemu su u kasnom srednjem vijeku naizmjence stolovali herceg i ban, iz grada gdje su se održavali dalmatinsko-hrvatski sabori, grada gdje je zasjedao Banski sud, grada kojim su vladali velikaši Bribirski i Nelipići, i danas grada simbola hrvatske slobode, hrvatske pobjede u Domovinskome ratu.

A tu pobjedu najbolje simbolizira slika prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana koji, dan nakon oslobođenja Knina, ljubi hrvatsku trobojnicu na Kninskoj tvrđavi.

Taj povijesni trenutak, koji je diljem Hrvatske tada izazvao ushićenje i suze radosnice, i danas u svima nama budi jake emocije, osjećaj ponosa i duboke zahvalnosti jer je značio da je rat završio i da će se stotine tisuća prognanih moći vratiti svojim domovima.

Ništa od toga ne bi bilo moguće da nije bilo pobjede.

Nakon petogodišnje okupacije hrvatskih krajeva, vojnom je pobjedom Oluja porazila velikosrpsku politiku Slobodana Miloševića i osigurala opstojnost Hrvatske.

Za manje od četiri dana oslobođena je gotovo petina hrvatskog teritorija iz koje je bilo protjerano 250.000 naših sugrađana.

Stvoreni su uvjeti za mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja, čime je 1998. godine ostvarena cjelovitost hrvatskog teritorija.

Istodobno, Oluja je razbila obruč oko Bihaćke enklave, u kojoj je 170.000 ljudi bilo pod trogodišnjom opsadom i kojima je prijetila sudbina Srebrenice.

Strateškom promjenom odnosa snaga, Oluja je omogućila da poslije, zajedno s Armijom BiH i HVO-om, budu oslobođeni veliki dijelovi Bosne i Hercegovine.

Sve to dovelo je naposljetku i do Daytonsko-pariškog mirovnog sporazuma, koji je označio kraj rata.

S više od 20.000 poginulih i 15% stambenog fonda porušenog, pretrpjeli smo ogromnu ratnu štetu zbog čega je Hrvatska izgubila 15 godina razvoja.

Zbog svega toga, Oluja – koja je izvedena na hrvatskom teritoriju – bila je pravno legitimna, vojno neizbježna i politički nužna, a bila je i imperativ za tadašnje hrvatsko vodstvo radi povratka hrvatskih prognanika i ponovnog povezivanja dotad presječene Hrvatske.

Osim što je bila vrhunac svih uloženih napora za obranu i slobodu Hrvatske, Oluja je bila prekretnica za mir i stabilnost jugoistočne Europe i stoga je s pravom možemo smatrati našom najvećom pobjedom.

Drugi snažan osjećaj koji nas obuzima je zahvalnost.

I to ponajprije prema hrvatskim braniteljima, kao trajnu obvezu svih nas koji smo danas baštinici tada izvojevane slobode.

A da bismo zaštitili njihovo dostojanstvo i poboljšali njihov položaj, na inicijativu potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda, donijeli smo Zakon o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji.

Naša je dužnost i da neumorno nastavimo tragati za 1869 nestalih hrvatskih državljana, zbog čega smo donijeli i poseban zakon o osobama nestalim u Domovinskom ratu.

Da bismo na human i civiliziran način uredili brojna bolna pitanja koja opterećuju naše društvo, donijet ćemo i poseban zakon o civilnim žrtvama Domovinskog rata.

Treći osjećaj koji današnji dan budi u nama je ponos.

Prisjećajući se tih dana ponosa i slave, na umu su nam hrabrost, odlučnost, sloga i snaga koju je hrvatski narod tada pokazao.

Ponos zbog svijesti da smo tih dana jedinstveno i zajedničkim naporom svih hrvatskih ljudi obranili i priveli kraju ono o čemu su sanjali naraštaji Hrvata: slobodnu Hrvatsku!

Stoga Hrvatska, poput svih država svijeta, s ponosom obilježava dane u kojima je učvršćeno narodno zajedništvo, nacionalni identitet i hrvatska državnost.

I upravo da bi naši mladi znali cijeniti slobodu koju danas imamo, da bi bili svjesni žrtve koja je za nju podnesena, da bi s ponosom i optimizmom gradili uključivo i moderno društvo, te da bi gajili domoljubne vrijednosti, u protekle tri godine omogućili smo da više od 130 tisuća djece posjeti Vukovar, Knin i druga povijesno važna i simbolična mjesta Domovinskog rata.

Želimo da naši mladi budu ponosni na naša dosadašnja postignuća, da Hrvatsku ubuduće razvijaju kao zemlju samosvjesnih ljudi, koji drže do nacionalnih vrijednosti.

Jer poštovanje drugoga počinje samopoštovanjem.

Dame i gospodo,

„Pobjednik koji ne zna praštati taj sije klice novih razdora i budućih zala, a hrvatski narod to ne želi“.

To su bile snažne poruke pomirbe predsjednika Franje Tuđmana koje je još u lipnju 1997. u Vukovaru uputio budućim hrvatskim povratnicima i lokalnom srpskom stanovništvu.

I danas odjekuju te državničke poruke, koje treba imati na umu u izgradnji uključive i tolerantne Hrvatske okrenute budućnosti.

Kao zemlja koja je pobijedila u nametnutom ratu s brojnim nedužnim civilnim žrtvama, žalimo zbog svih stradalih, osobito civila, i ne samo Hrvata, nego i Srba i svih drugih nacionalnosti.

S tugom se i pijetetom prisjećamo stotine tisuća prognanika protjeranih sa svojih ognjišta i svih koji su od 1991. do kraja Domovinskog rata poginuli braneći Hrvatsku.

Prisjećamo se i svih civilnih žrtava i među njima brojnih žrtava ratnih zločina počinjenih diljem Hrvatske uime velikosrpske ideologije, tim više što za mnoga od tih nedjela još nitko nije odgovarao.

Utoliko više žalimo i za žrtve ratnih zločina počinjenih s hrvatske strane, kojih je nažalost bilo, jer legitimno pravo na obranu nije i ne može biti opravdanje za nedjelo – te je svaki takav čin bolan za sve obitelji žrtava i ružan ožiljak na pravedno lice i obrambeni karakter Domovinskog rata.

Svjesni smo isto tako da je naša pobjeda u Oluji bila traumatična za mnoge hrvatske Srbe koji je ponajprije povezuju s odlaskom dijela srpskog stanovništva iz njihovih domova i zavičaja na dotad okupiranim područjima.

Dok je za većinu Hrvata to ponajprije bio prisilan zbjeg koji su organizirali i naredili kninski pobunjenici, za mnoge Srbe to je dan-danas zbjeg pred hrvatskim snagama.

Danas, 25 godina poslije, vrijeme je da staloženo sagledamo svu slojevitost tadašnjih zbivanja.

Činjenica je da je nakon Oluje hrvatska država uložila velike napore da osigura povratak onih hrvatskih Srba koji su se htjeli vratiti u svoju domovinu i da je već mnogo učinjeno.

Ali je isto točno da još uvijek ima poteškoća koje treba otkloniti da bi se oni po svemu osjećali ravnopravnima, kako bi imali sve uvjete za život dostojan 21. stoljeća.

Isto tako znamo da su brojni hrvatski Srbi na slobodnim područjima diljem Hrvatske sve vrijeme rata dijelili sudbinu svojih hrvatskih sugrađana, a mnogi su bili i hrvatski branitelji, čime se treba ponositi.

Isto tako, važno je da hrvatski Srbi u Oluji ne vide samo egzodus svoga naroda već i svršetak rata koji je stvorio uvjete za njihov povratak u Hrvatsku, za sve one koji to žele ili će željeti.

Na kraju, treba iskazati dužan pijetet prema svakoj nevinoj žrtvi, bila ona hrvatska, srpska ili druge nacionalnosti.

Pijetet prema tisućama nedužnih hrvatskih žrtava od Vukovara do Dubrovnika preko Voćina, Saborskog i Škabrnje.

Pijetet i prema nedužnim srpskim žrtvama od Paulin Dvora do Varivoda, čime ne dovodimo u pitanje legitimnost ni pravednost Domovinskog rata niti umanjujemo pobjedu postignutu u Oluji.

Naprotiv, time pokazujemo velikodušnost i humanost pobjednika koji unatoč svemu žali zbog svakog posrtaja ili nespriječenog zločina.

Isto to očekujemo od svih dijelova hrvatskog društva, osobito od predstavnika Srba u Hrvatskoj, koji također trebaju jasno osuditi sve zločine počinjene protiv Hrvata.

Imajmo svi hrabrosti i ljudskosti da podjednako iskažemo pijetet prema nevinim žrtvama drugih naroda.

Hrvatska država i hrvatsko društvo trebaju ići naprijed.

Iskrena pomirba može se graditi samo na istini koja se temelji na činjenicama, na suradnji sa svima u pronalasku svih nestalih i na pravdi za sve žrtve.

I zato, bez obzira na nacionalnost žrtve ili počinitelja, svi oni zločini koji ne zastarijevaju nastavit će se i dalje procesuirati.

Dame i gospodo,

Hrvatska je bila napadnuta, obranila se i izvojevala slobodu.

Kao pobjednica, Hrvatska je pružila ruku pomirbe i sada gradi svoju budućnost.

Danas – kada se svijet nosi s najvećom zdravstvenom opasnošću u posljednjih sto godina i s najtežom gospodarskom krizom od Drugog svjetskog rata – ponovno moramo učvrstiti nacionalno jedinstvo oko hrvatskih strateških ciljeva.

Stoga budimo nadahnuti hrabrošću i požrtvovnošću hrvatskih branitelja i moći ćemo se uspješno nositi s velikim izazovima koji su pred nama!

Još jednom svima želim sretan Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja!

Predsjednik vlade Republike Hrvatske Andrej Plenović