Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata

Haške presude ne smiju utjecati na objektivan prikaz Domovinskog rata!

Zaprepaštenje i nevjerica nakon skandalozne presude Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu za zločin koji su srpske snage počinile u studenom 1991. na Ovčari nad civilima i ranjenicima odvedenim iz vukovarske bolnice, prerasla je u ogorčenje. Primjerice, neshvatljiva je i iritirajuća presuda majoru JNA V. Šljivančaninu, s obzirom na to da izjave svjedoka govore da je on izravno odgovoran za odvođenje ranjenika iz bolnice. Naime, u trenucima ulaska srpskih snaga u bolnicu on se pred osobljem bolnice, kao i pred televizijskim kamerama kočoperio kao glavni zapovjednik, a istodobno dok je okupljenim liječnicima i ostalom medicinskom osoblju u bolnici držao govor „pobjednika“, pripadnici vojske kojom je zapovijedao iznosili su ranjenike, pokazalo se, na egzekuciju. Da ne spominjemo oslobađajuću presudu Radiću ... Posebice je sramotno što se optuženima sudilo samo za zločine počinjene na Ovčari, a ne i za napad na Vukovar, ubijanje civila i branitelja i zastrašujuće razaranje grada.

Nagodbe u slučaju Srebrenica i Ovčara

Osnivanje međunarodnih sudova za ratne zločine civilizacijski je iskorak, a njihovo djelovanje, dakako, pod uvjetom da su suci neovisni i objektivni, moglo bi utjecati na svijest ljudi da svaki zločin, bez obzira na to tko ga je počinio, treba osuditi i da će njegov počinitelj kad-tad biti kažnjen. No, presuda za zločin koji su srpske snage počinile u Srebrenici i ova presuda za zločin koji su srpske snage počinile na Ovčari samo potvrđuju izreku da pravo i pravda nisu uvijek identični, odnosno da je sumnja u mogućnost nagodbe u interesu „viših ciljeva“, zbog kojih tužiteljstvo ili suci mogu zažmiriti na mnoge stvari i tako utjecati na presudu, opravdana. Srebrenica i Ovčara kraj Vukovara, simboli stradanja Bošnjaka-muslimana i Hrvata, ali i simboli krvoločnosti srpskoga agresora, haškim presudama postali su simbolima cinizma međunarodne pravde, a žrtve smaknute iz neposredne blizine u ime velike i etnički čiste Srbije opet su ubijene, ovaj put sudskim plotunima i hladnim obrazloženjima presude u Haagu.

I presude su podložne znanstvenoj kritici

Spomenute presude pokazuju da bi u traženju povijesne istine povjesničari vrlo lako mogli zalutati, ako bi sudske presude bezuvjetno prihvaćali, odnosno ako bi ih uzimali kao isključivu povijesnu istinu. One su i odgovor na pitanje zašto nije prihvatljivo razmišljanje da bi presude haaškoga suda trebalo uzeti „zdravo za gotovo“, koje je izneseno na međunarodnoj konferenciji „Utvrđivanje istine o ratnim zločinima i sukobima“ u zagrebačkom Sheratonu 8. i 9. veljače ove godine, i zašto nitko ozbiljan ne će ni pomisliti da bi se samo na temelju materijala haaškog tužiteljstva mogla napisati objektivna povijest Domovinskog rata. Dakako, arhivsko gradivo koje su prikupile obrane i tužiteljstva za potrebe vođenja raznih postupaka vezanih uz događaje iz ratova na prostoru bivše Jugoslavije vrlo je vrijedno, no ono je samo jedan od izvora, koji je, kao i ostali, podložan znanstvenoj kritici. Baš kao i sudske presude.

Odgovorni smo za objektivnu istinu o Domovinskom ratu

S obzirom na to da se Vlada Republike Hrvatske i cjelokupna hrvatska javnost već očitovala o neprihvatljivosti spomenutih presuda za zločin na Ovčari, koje istodobno ponovno otvaraju pitanje stvarne namjere haaškoga suda, nema potrebe ponavljati već rečeno. No, treba podsjetiti da je od svih mogućih presuda za Hrvatsku važnije kakvo će znanje i kakav će osjećaj o Domovinskom ratu, i uopće, o hrvatskoj povijesti, imati djeca u Hrvatskoj. Zbog toga je zadaća hrvatskih arhivista i povjesničara da nastave s prikupljanjem, sređivanjem i prezentiranjem arhivskoga gradiva iz Domovinskog rata, te tiskanjem literature s argumentiranim podacima, na temelju kojih će naši potomci moći tragati za istinom i donositi zaključke, ali i osjetiti povijest i potrebu istraživanja prošlosti vlastitoga naroda.

Jer usprkos svemu, o tome kakvu ćemo priču o Domovinskom ratu ostaviti našoj djeci, odlučujemo sami. Odgovorni smo ispričati je što je moguće objektivnije, što znači da se trebamo suočiti i s negativnim stranama vlastite prošlosti, kako bi bili vjerodostojni, nasuprot svima koji vađenjem pojedinih događaja iz konteksta povijesnoga procesa žele krivotvoriti povijest. S takvim pristupom, objektivnim i argumentiranim, dakako uz odgovoran odnos nadležnih ministarstava prema struci, a struke posebno prema sadržaju udžbenika iz povijesti, ne treba strahovati da će se neka od neobjektivnih interpretacija povijesti Domovinskog rata, kakvih smo svjedoci u zadnje vrijeme, nametnuti u hrvatskim školama kao „službena“ i neupitna.

Teško je nadoknaditi propušteno vrijeme

Dakako, zahvaljujući dosadašnjim rezultatima hrvatske historiografije povijesni okvir Domovinskog rata već je određen. Nedvojbeno je da je za agresiju na Hrvatsku, pa tako i za stradanja branitelja, ranjenika i ostalih građana Vukovara, kao i za rušenje toga hrvatskoga grada na obalama Dunava i Vuke, odgovorna velikosrpska politika, odnosno srbijansko vodstvo, srpski ekstremisti i vrh tadašnje JNA, koji su je provodili s namjerom da prostore istočno od linije Virovitica-Pakrac-Karlovac-Ogulin-Karlobag pripoje jedinstvenoj i etnički čistoj srpskoj državi. No da bi priča o Domovinskom ratu, pa tako i o bitci za Vukovar bila cjelovita, treba još mnogo toga učiniti.

Iako je teško nadoknaditi propušteno vrijeme, nedavno utemeljeni Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata može ispuniti zadaću prikupljanja i sređivanja gradiva, dakako, surađujući na lokalnim razinama sa srodnim arhivskim i znanstvenim ustanovama, te s neposrednim sudionicima događaja. Zato i ovom prilikom sve koji posjeduju dokumente, zemljovide, fotografije, video zapise ili zanimljive predmete iz Domovinskog rata molimo da se jave u Centar (tel: 01/4801-915) i pomognu nam sačuvati ih za budućnost.

Hrvatski memorijalno-dokumentacijskicentar Domovinskog rata,
ravnatelj, dr. sc. Ante Nazor

{mxc}