Knjiga Florence Hartmann “Mir i kazna” pokazuje se zanimljivijom nego što se u prvi tren činilo iz agencijskih vijesti, u kojima se najviše govorilo o dogovoru međunarodne zajednice da se Karadžića čuva podalje od Haaga. Naime, da taj dogovor postoji već se dugo govori. Ono što je novo su brojne pojedinosti koje Florence Hartmann iznjela u svezi ovog dogovora.

A, ono što je posebno zanimljivo je ono što je ona napisala o hapšenju Ante Gotovine. Jutarnji list zadužio je čak tri novinara da napišu članak na ovu važnu temu, što je rezultiralo tekstom koji bez sumnje valja pročitati. Izdvajamo dio koji govori o "nesnalaženju" hrvatske politike: "Ali u Londonu on (Ante Gotvina, op. ur.) ima žestoke neprijatelje, koji ga pod svaku cijenu žele vidjeti u zatvoru. Washington se svrstava na tu stranu sredinom 2003., nakon što je Hrvatska odbila potpisati bilateralni sporazum o neizručivanju američkih državljana ICC-u, stalnom Međunarodnom kaznenom sudu".

Za vjerovati je kako će knjiga Florance Hartmann još više uzburkati duhove oko rada Haaškog suda koji je na zapadu već doživio brojne kritike. Da to nažalost ne vrijedi u Hrvatskoj, svjedoči izjava našeg "vrhunskog diplomata" Bechtelovca Miomira Žužula, koji se izborio za osobito važnu ulogu OESS-ovog posrednika između Rusije i Gruzije. Naime, umjesto da istakne svaku izjavu Florence Hartmann koja se može iskoristiti za hrvatske interese, a kojih nema tako malo, Žužul se odlučio dovesti u pitanje sve što je ona napisala: "Mi smo cijelo vrijeme imali konstruktivan dijalog s Amerikom o svim pitanjima. Imali smo razumijevanje i za naš stav prema suradnji s Haaškim sudom, ali nikada nisam imao dojam da je on uvjetovan bilo kojim drugim pitanjem. Gospođa Hartmann je iznijela puno fantastičnih tvrdnji u svojoj knjizi i bit će zanimljivo vidjeti može li ona te tvrdnje i potvrditi.". Reklo bi se da nam s takvim diplomatima neprijatelji ni ne trebaju.

M. M. 

Iz Amerike tražili povlačenje optužnice protiv Gotovine
 

Amerika se protivila optužnici protiv Ante Gotovine i čak je tražila povlačenje haaške optužnice protiv hrvatskoga generala, objavila je Florence Hartmann u knjizi “Mir i kazna” koja je u ponedjeljak objavljena u Francuskoj.

“U svibnju 2003. bivši specijalni američki izaslanik za Balkan tražio je od Carle Del Ponte odustajanje od slučaja”, napisala je bivša glasnogovornica glavne haaške tužiteljice Carle Del Ponte. Ime američkog diplomata Hartmann ne želi otkriti.

- On je u tom trenutku već bio bivši specijalni izaslanik, odnosno nije više bio na dužnosti, i sasvim sam sigurna da je to činio u svoje osobno ime. Koliko je to bilo u skladu s tadašnjom američkom politikom, ne znam - rekla je danas Hartmann za Jutarnji list.  

Bivša glasnogovornica kaže kako taj Amerikanac “nije bio jedini koji je takvo što učinio”. Još neki ljudi dolazili su s porukama koje bi se mogle protumačiti kao indikrektne ponude neke države. Ali teško je procijeniti koliko je to bio službeni stav te države. - Službena Amerika kasnije je podržala energične aktivnosti Velike Britanije oko lociranja i uhićenja Gotovine - kaže Hartmann.

“Mnoge druge međunarodne ličnosti intervenirale su u njegovu korist”, napisala je Hartmann u knjizi. Kao bivši legionar, imao je saveznike u Francuskoj i u Sjedinjenim Državama, piše Hartmann, podsjećajući da su američki vojni stručnjaci kao savjetnici pomagali u pripremi akcije Oluja. Osim toga, Gotovina je uživao podršku u američkim neokonzervativnim krugovima koji su preko Washington Timesa pozivali na povlačenje optužnice za Oluju.

“Ali u Londonu on ima žestoke neprijatelje, koji ga pod svaku cijenu žele vidjeti u zatvoru. Washington se svrstava na tu stranu sredinom 2003., nakon što je Hrvatska odbila potpisati bilateralni sporazum” o neizručivanju američkih državljana ICC-u, stalnom Međunarodnom kaznenom sudu. Zagreb je podržao stav Bruxellesa i to ga je, piše Hartmann, koštalo američke vojne pomoći.

Bivši američki izaslanik je tražio od Carle Del Ponte odustajanje od Gotovine u svibnju, a u lipnju je Hrvatska odbila potpisati sporazum s Amerikancima. Tadašnji ministar vanjskih poslova Tonino Picula ističe da prvi put čuje da bi se slučaj Gotovina ikako povezivao s odustajanjem od potpisivanja tog sporazuma. “Imao sam mnogo razgovora s predstavnicima SAD-a, nikad se nije spominjala mogućnost ikakve trgovine vezane za postupke pred Haaškim sudom”, kaže Picula. Bivši ministar vanjskih poslova Miomir Žužul kazao je danas kako ne vjeruje da je “bilo takve promjene stava Amerike”. 

- Mi smo cijelo vrijeme imali konstruktivan dijalog s Amerikom o svim pitanjima. Imali smo razumijevanje i za naš stav prema suradnji s Haaškim sudom, ali nikada nisam imao dojam da je on uvjetovan bilo kojim drugim pitanjem. Gospođa Hartmann je iznijela puno fantastičnih tvrdnji u svojoj knjizi i bit će zanimljivo vidjeti može li ona te tvrdnje i potvrditi - rekao je Žužul. I tadašnji hrvatski veleposlanik u SAD-u Ivan Grdešić tvrdi da je Hrvatska od američke strane primala “samo poruke o potrebi uhićenja Gotovine”.

No Florence Hartmann u svojoj knjizi upravo i piše o neskladu između javne, službene politike velikih sila i njihova stvarnog ponašanja. SAD je još od 1995. prednjačio u pritisku na Tuđmanovu vlast da izruči haaške optuženike i dostavi Haagu dokumentaciju koju traži, no i prije nego što je Haaški sud u srpnju 2001. objavio optužnicu protiv generala Gotovine za zločine u Oluji, smatralo se da su Sjedinjene Države protiv podizanja te optužnice jer ne žele da se razotkrije uloga koju su Amerikanci imali u pripremi i izvedbi akcije Oluja, ključne za zaustavljanje rata u BiH i potpisivanje Daytonskog sporazuma.  

Još u ožujku 1999. New York Times objavio je tekst o haaškoj istrazi o zločinima u Oluji u kojem je, na osnovi dokumenata i izvora iz Haaga, opisano kako su Amerikanci spriječili da u optužnicu za Oluju uđe optužba za prekomjerno granatiranje Knina.

“Bilo kakva optužnica protiv generala Hrvatske vojske mogla bi stvoriti političke probleme Clintonovoj administraciji, koja je imala delikatne veze s Hrvatskom, svojom saveznicom u uspostavljanju mira u BiH”, napisao je NYT. Već u to vrijeme, dakle dvije godine prije nego što je Gotovina uopće optužen, ugledni dnevnik je napisao da istražitelji za zločine u Oluji sumnjiče Gotovinu, Mirka Norca i Ivana Čermaka, te da se podizanje optužnice očekuje “za nekoliko tjedana”. Ti tjedni su se odužili: Gotovina je optužen 2001., a Čermak i Markač 2004. U optužnicu protiv Gotovine, Čermaka i Markača nije ušla posebna točka o prekomjernom granatiranju Knina. NYT je citirao izvještaj Tužiteljstva po kojem je tadašnji američki pravnik pri Tribunalu, Clint Williamson, diskreditirao izvještaje kanadskih časnika UN-a u Kninu Alaina Foranda i Andrewa Lesliea, tvrdeći da oni “nisu sposobni za objektivnu analizu”.

Williamson je opisao granatiranje Knina kao “minorni incident”, tvrdeći da su mu iz Pentagona rekli da je Knin bio legitimni vojni cilj. Williamson je danas veleposlanik SAD-a za pitanja ratnih zločina i baš je on za Jutarnji list još u petak tvrdnje Florence Hartmann odbacio kao “nerazumne”.  

Priču oko Gotovine Hartmann navodi kao primjer u kojem su međunarodni pritisci pomogli radu Haaškog suda: na poticaj Velike Britanije, EU je proces približavanja Hrvatske uvjetovala izručenjem Gotovine, pa je on na kraju 2005. i završio u haaškom pritvoru. Hartmann piše kako je snažno inzistiranje Velike Britanije na poštivanju međunarodne pravde na primjeru Gotovine bilo u nesrazmjeru s načinom na koji su tretirali problem najtraženijih bjegunaca, Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

London je prednjačio u pritiscima na Hrvatsku u trenutku kad je Haaški sud tražio 20 odbjeglih optuženika, od kojih su čak 19 bili Srbi, a samo jedan Hrvat, general Gotovina. Nedosljednost Londona u odnosu prema Gotovini s jedne, i Karadžiću i Mladiću s druge strane, bivša dopisnica Le Mondea u Beogradu povezuje s pričom o vezi Gotovine s Irskom republikanskom armijom. U jednom napadu na tajnu službu MI6 u Londonu pronađeno je oružje porijeklom iz Hrvatske, piše Hartmann, i spominje da su se Irci još od 1991. borili u Hrvatskoj zajedno s Gotovinom.  

Orlanda Obad, Snježana Pavić i Tomislav Krasnec
Jutarnji list

{mxc}