«Mir i kazna» ili «Zločin i kazna»?

U svojoj kolumni u Večernjem listu, Tihomir Dujmović piše o poraznim činjenicama vezanim uz djelo i rad Haaškog suda koje su dobile svoju potvrdu u knjizi «Mir i kazna» bivše glasnogovornice haaškog tužiteljstva Florence Hartmann. O sramotnom dogovoru velikih sila oko opstrukcije Karadžićevog uhićenja već smo pisali, no Dujmović donosi nekoliko zanimljivih pojedinosti glede suđenja Miloševiću:

«Ona tvrdi da je glavni tužitelj u procesu protiv Miloševića sir Geoffrey Nice uporno pokušavao iz optužnice izbaciti najteže optužbe: one za zločine u Sarajevu i u Srebrenici» - a da bi to prikrio, optužio je Del Ponte da je s Beogradom dogovarala koji se dokumenti trebaju, a koji ne trebaju poslati u Haag. Malo je reći da ovakav rasplet ostavlja gorak okus u ustima.

Izgleda da se nakon ovog svi zajedno možemo pokriti po ušima jer smo dopustili, a i dalje dopuštamo provođenje servilne i ponižavajuće politike prema instituciji koja predstavlja najobičniju farsu u režiji svjetskih moćnika. Na zapadu ništa novo... Zagovornici te i takve politike u njenu korist ističu okolnost da je Hrvatska «mala zemlja» koja se mora prikloniti općim strujanjima jer «nema» drugog izbora. To je laž!

Nigdje ne piše da mali narod ne smije voljeti i držati do svoje domovine, oplakati i odati dužnu počast svojim žrtvama i slaviti svoje heroje! Nigdje ne piše da mali narod ne smije ponosno dići glavu, jer nema razloga spuštati pogled! Zbog svojih postupaka sramiti se ne moramo, za razliku od onih koji nam kroje sudbinu, a sami su crniji od crnog vraga.

Posramiti nas može jedino činjenica što smo dopustili da tone dokumenata, među kojima i najdelikatnije državne tajne dođu na stol onima, koji su veoma dobro znali kako iste izmanipulirati protiv Hrvata. Sumnje su potvrđene, gorčina je tu, na red bi konačno trebala doći i djela!

M.M.B.

Razobličeni Haag

Nakon ispovijedi bivše glasnogovornice haaškog tužiteljstva Florence Hartmann kojoj sutra u Francuskoj izlazi knjiga “Mir i kazna”, mi svoju knjigu o Haaškom sudu možemo napokon zaklopiti, a hrvatskim apologetima Haaškog suda postaviti nekoliko zanimljivih pitanja.

Naime, kako je glede Haaškog suda svatko razuman i pretpostavljao – sve je bila gola politika, krvava politička borba u kojoj se navijalo ništa manje strastveno negoli u samom ratu, a pravda je fakturirana kao goli interes velikih sila.

Kako bi drugačije i bilo i kad je na kugli zemaljskoj drugačije bilo? Hartmann otvoreno u memoarima tvrdi da postoji jasan dogovor velikih sila: SAD-a, Rusije, Britanije i Francuske da se Radovana Karadžića ne uhićuje, da su konkretne akcije o toj temi redovito opstruirale velike sile, da je u jednom trenutku Karadžić tajno otpremljen u Bjelorusiju uz pomoć Rusije, da je nekoliko puta opstruirano njegovo uhićenje na tajni mig SAD-a!

Da je pak u Haagu sve bila gola politika i da su povijesne istine ispisivale velike sile i njihove tajne službe, Hartmann svjedoči i u priči o procesu protiv Miloševića. Ona tvrdi da je glavni tužitelj u procesu protiv Miloševića sir Geoffrey Nice uporno pokušavao iz optužnice izbaciti najteže optužbe: one za zločine u Sarajevu i u Srebrenici!

Ona tvrdi da su najveće svjetske sile prikrivale dokaze i odbijale dostaviti tužiteljstvu potrebne dokumente, a preko svojih ljudi u tužiteljstvu i Sudu da su pokušale držati pod kontrolom kaznenu politiku Haaga. Hartmann nadalje sugerira vezu Nicea i britanskog Foreign Officea. S obzirom na to da je Međunarodni sud pravde u tužbi BiH protiv Srbije ustvrdio da je genocida bilo samo u Srebrenici, da se Nicea poslušalo, Miloševiću se ni formalno genocid ne bi mogao dokazati!

Sad se pokazuje da je Nice, da bi prikrio ove svoje naume, optužio Carlu del Ponte da je s Beogradom dogovorila da u Haag stignu samo oni dokumenti koji genocid ne mogu dokazati pa tobože ispada da stoga on nije mogao dokazati Miloševićev udio u nezapamćenom genocidu!

Iz hrvatske perspektive ove su relacije nevažne: je li Carla prisno surađivala Beogradom mimo pravila struke ili je Nice slušao Foreign Office, mi koji smo tretirani kao majmuni sve ove godine (pa nas se godinama uvjeravalo da je Gotovina zločinac zbog prekomjerne upotrebe topništva!), danas vidimo jednu veliku laž! Jesu li svi detalji Hartmanničine knjige točni, jesu li baš Amerikanci najveći krivci za neuhićenje Karadžića, kako to da Hartmann najmanje optužuje tradicionalne srpske saveznike, Britanice, po čemu su Amerikanci krivi za slučaj Karadžić kad se zna da se najčešće skrivao u području koje su nadzirali Francuzi?

Napokon, jesu li svi jednako krivi u priči o Srebrenici kad se zna da su tada u BiH bile francuske i britanske postrojbe, ali ne i Amerikanci, pa prstom nisu maknuli da se spriječi pokolj i zbog čega ovaj detalj za Hartmann nije važan – o svemu tome i o nizu drugih stvari može se spekulirati, raspredati i vagati.

Načelno, mi sada ispred sebe imamo ispovijest bez presedana, krunski dokaz da su naše sumnje bila opravdane: Haaški sud je bio krvavo poprište velikih sila, tamo su žuljeve dobile mnoge tajne službe, a prava istina o potocima krvi na Balkanu peglana je po interesima i nalozima velikih sila.

Danas, kad je opsjena razotkrivena, mi u ovoj lekciji ne smijemo zaboraviti naše podaništvo, naivnosti i politički kukavičluk koji su nas u priči, u kojoj smo kamione tajnih dokumenata stavili na stol međunarodnoj zajednici, doveli do poniženja kakvo ne pamtimo. Jer, ta međunarodna zajednica čuva Karadžića, a mahnito lovi Gotovinu! Može li perverznije?

Tihomir Dujmović
Večernji list

{mxc}