Kreirano s ljubavlju

Čovjek kojeg Vam danas želim približiti nije nepoznat, ne mogu vam ga zato predstaviti. U njegovoj maloj radionici bila je već i televizijska ekipa i novinari triju listova iz Hrvatske i ekipa stranih novinara za jedan turski list. U članku na njemačkom govornom području, kojeg je napisao njihov vrlo cijenjeni auktor (koji se lulama bavi već 39 godina) hrvatskog majstora titulira se kao “Merlin das mooreiche” ili čarobnjak morte. U tom, jednom od stotina članaka Ralfa Dingsa, kojeg u njemačkoj zovu Pipe Guru, našeg hrvatskog majstora naziva se i “svjetskim specijalistom”.

Taj hrvatski majstor, koji izrađuje lule od 1995., nije ni po čemu izuzetak na Samoborskoj cesti, cesti brojnih privatnika. Radi u kooperaciji s tvrtkom “Močvarni Hrast d.o.o.”. Godine 2009. ovaj doktor za lule upoznao se s vlasnikom Darkom Franjićem, vrhunskim majstorom i umjetničkim stolarom koji od 2000. godine vadi i obrađuje mortu (hrvatski naziv za mortu je Abonos). Riječ je dakle o zajedničkom poduhvatu… jet Darko je taj koji s ekipom luta po močvarama, kako se to slikovito kaže zaboravljajući na svu mukotrpnost njegova posla.

Majstor Davorin Đenović ne zapošljava deset ljudi i nema baš nikakvu namjeru prijeći u malu tvornicu. Ali, s proizvodom koji je tražen i vrlo cijenjen u svijetu, ovaj je poduzetnik tvorac svjetskog hrvatskoga proizvoda. Nema kontinenta na kojemu njegov proizvod nije prodavan. Kako kaže, “jedino me na Grenlandu nema”. Kad pogledate njegove skulpture od djelomično fosiliziranog hrasta postat će vam jasno zašto je to tako. A sve u njegovoj radionici započinje ovako:

morta, crna morta, raspiljen i osušen močvarni hrast, abonos, poznat stari, hrvatski crni dub

Stoga ovom majstoru ne treba nikakva reklama, dovoljno je pogledati njegovu web stranicu i uočiti da je 99 % lula već prodano. A one najljepše i najskupocjenije primjerke, majstor radi po narudžbi. Mnogi i najjači američki i njemački kolekcionari svakako u svojoj zbirci žele imati i primjerak lule hrvatskoga majstora Davorina Đenovića. Dakako, riječ je o financijski izdašnijim naručiteljima, jer cijene se kreću od 250 eura pa na više. Samo nebo je granica. Odnosno, za hrvatske kupce nije, popust je znatan: i do 40 %.

Sudbina ga je spojila s majstorom, stolarom Darkom, poslovnim partnerom, s kojim je počeo izrađivati lule od morte. Čitam dalje članke o majstoru Davorinu: “Uz mortu koristimo primorski vrijes. Treće drvo koje koristimo je maslina, prekrasno drvo kad ga obradite, njena struktura tamnih i svjetlijih nijansi estetski fantastično izgleda. Usnici lula nekoć su se radili od roga, jantara ili kosti, a danas je najčešći materijal polimetil metakrilat, poznatiji kao pleksiglas” - piše S. Golemac: “Za proces izrade jedne lule potrebno mu je pet do šest sati. One, koje su ispale savršeno, prepustio je bespućima interneta i prvi kupci su se javili. Bili su to jedan Amerikanac iz Aljaske i jedan Slovenac…

“Kada odredim grubi oblik, prenesem ga na materijal, zatim moj kompanjon Darko na tračnoj pili izreže sirov komad i tu ga s alatima izbuši.”

Na brusilici se skinu grubi rubovi i malim alatom dva do tri sata gulimo dok ne dođemo do željenog oblika. Slijedi fino poliranje i, ako je planirano, pjeskarenje. Drvo se mora i impregnirati. Ako postoji mini pukotina koja je mogla nastati, primjerice, sušenjem, lulu tada testno zagrijavamo na 100°C kako bi se potvrdila kvaliteta. Ako u tom postupku pukne, lula završava u vreći odbačenih. Da bi napravio dvije lule, u prosjeku moram početi s tri. “Godišnje izradi nešto više od stotinjak lula. U zadnjih deset godina napravio ih je više od 1.500. Najskuplja koju je prodao, imala je keramičku kapicu s umjetničkim potpisom i stajala je 4.300 kuna. Ima svoja četiri dilera u svijetu. Jedan je u Kanadi, dva u Americi i jedan u Turskoj. U vlastitoj kolekciji ima čak 120 lula.”

Razvijena gospodarstva (Austrija, Italija) upravo na malim poduzetnicima grade svoju postojanost na nemilim i vrlo zahtjevnim svjetskim tržištima. Ali ne i Hrvatska. Naši su majstori, ma koliko kvalitetni, vješti i inovativni bili, ostavljeni samima sebi. Prepušteni tražiti niše u svjetskim tijekovima roba i proizvoda te da se mukotrpno, kao mali pojedinci, sami probijaju do afirmacije. Kod našeg Davorina i sporednije - do zarade.

Donja fotografija je sa sudjelovanja Davorina Đenovića na najvećem sajmu lula i duhana na svijetu, na Chicago pipe Show-u.

Mnogi dućani danas prodaju lule, najčešće industrijski iz polukvalitetna drva, bajcana i lakirana da bi sve djelovalo krasnije. I trajalo tek koji mjesec. Čak i one famozno uvozne lule znaju biti bojane u crno da bi imitirale mortu. Kina vodi. Ukratko, one su nekvalitetne. Lula je i inače proizvod koji je malo umjetničko djelo, pogotovo ako je nastala u rukama gospodina Davorina Đenovića. Ali, ovaj doktor za lule ne proizvodi “manekene”. Njega najviše zanima onaj najkvalitetniji i najteži material za obradu a on se zove djelomično fosilizirani hrast iz riječnih korita, star nekoliko tisuća godina i u svijetu lula poznat pod imenom morta.

Ona dolazi u tri boje: crna, bakrena i zlatna, vrlo rijetko još i crvena. Davorin proizvodi najviše lula iz crne i bakrene morte, koja osim što je vrlo tvrdo drvo, ono je i iznimno otporno na temperature. A upravo toplina, odnosno hladnoća dima, ono je što se jako traži kod strastvenih pušača lula. Radi majstor i lule iz vrijesa i maslinova drva no, one nisu tako tvrde. Ali su unikatne jer su to stabla koja rastu samo na Mediteranu. Objašnjava mi i mitove o tvrdoći drva te famozne materijale koji su kvazi-materijali, kao što je recimo ružin korijen, hrast ili orah. Orah je, osim što je mekan i otrovan, kao i brojne vrste tropskih stabala, neprikladan za izradu lula. Stablo hrasta je također puno tanina koji ulaze u dim a ružin korijen je prepun eteričnih ulja. Lule se znači, suprotno fami, ne proizvode ni iz ružina korjena ni iz orahova ili hrastova drva. Barem ne one vrijedne i kvalitetne.

No, ako hrast lužnjak padne u rijeku jer je ona potkopala obalu, pa ga zaogrne pijesak pa drvo tisućljećima, da dobro ste pročitali tisućljećima, ostaje bez prisustva kisika, zarobljeno ispod riječnog korita, ono upija iznimne količine vlage. I minerala te postaje sve tvrđe. Ali ne truli, nego mijenja boju u bakrenu, zlatnu ili crnu.

Dobre lule rade se i iz porculana s dvodnom i iz tzv. morske pjene (Meershaum, a imamo i stari hrvatski naziv: lule od Stive). Te bijele lule daju lijep hladan dim, neutralne su, što je posebno važno jer ne želite pušiti drvo već duhan, ali su i jako krhke. A da ne bi bile tako krhke tu je zanimljiv spoj: lule calabash.

Djelomično fosilizirani ili petrificirani hrast, barski ili močvarni hrast kako ga još zovu, boju duguje dvama procesima: voda prvo iz njega ispire njegove tanine tako da je kao drvo neutralan, što je iznimno važno za proizvodnju lula. Točnije, voda ispire ali čestice minerala željeza koje ulaze u drvo reagiraju spojem s taninom i mijenja se boja drva. Drugo, hrast postaje crn zbog nekoliko čimbenika: starost, količina minerala koji su ušli u drvo, primjerice mikroskopske čestice željeza. U raznim fazama, drvo se tako iznimno sporim i dugotrajnim procesima, ležeći u riječnome pijesku bez prisustva kisika, boji u zlatnu, bakrenu ili crnu boju, ovisno o sastojcima i mineralima koji ga “napadaju”. U stvari, čine ga tvrđim. Najtamnijim na vanjskim dijelovima trupca, svjetlijim u sredini. Zlatna, svjetla morta stara je oko 1.500 do 2.000 godina. Smeđa, bakrena morta stara je do 4.000 godina. Poslije toga dolazi ona najstarija ali i najrjeđa – crna morta, koja sadrži i do 12 % minerala. Pri izrade lule mogu se dekorativno koristiti i najcrniji dijelovi s dijelovima bakrene morte. Treba reći da postoji i iznimno rijetka crvena morta (od rude boksita). Najstariji pronađeni trupac crne morte datiran je na čak 8.290 godina i izvađen je iz rijeke Krapine gdje ima mnogo močvarnoga hrasta.

Zanimljivo je da ga nema posvuda po Hrvatskoj već samo uz obale Save i u njezinu porječju. Ali ga ima u znatnim količinama. Velika nalazišta su i šljunčare, gdje su nekada bile hrastove šume.

Vađenje djelomično fosiliziranog ili petrificiranog hrasta, morte, iz riječna korita, nekada teškog i po deset tona, iznimno je zahtjevan proces. Specijalizirani ronioci koji pretražuju riječno dno trebaju precizno znati i prepoznavati što traže. Postoji samo jedna hrvatska ekipa koja to radi. I to s komprimiranim zrakom kojim se deblo (slično i u arheologiji) usisavačima i velikim puhalicama, otkopava. Jedna trećina je možda vani a dvije trećine su usidrene u mulju. Zatim se stavljaju tzv. zračni padobrani, baloni, koji deblo polako oslobađaju pješčanog zagrljaja. Do materijala se dolazi i pri čišćenju riječnoga korita i šljunčara, kad se zapne za ono “nešto”. To nešto, u nas je ponekad deblo hrasta čiju starost nije moguće odrediti dok se ne izvuče na obalu. Deblo se izvlači a ne diže, toliko je zarobljeno pijeskom i teško.

Sve se ostvaruje jakim dizalicama i doprema, u za to posebno tvrdo drvo, opremljenu pilanu. To treba učiniti što brže jer se na zraku, za samo 48 sati, deblo naglim sušenjem, raspuca. Kad ga se raspili u fosne, drvo u posebnom prostoru i uvjetima, treba sušiti nekoliko godina. Ali tu ima jedna kvaka: riječne su obale vrlo često obrasle stablima i kao takve, teškim vozilima nepristupačne. Dizalice se moraju rastavljati, prenositi u dijelovima na željeno mjesto i tamo se onda postavljaju temelji (meka riječna obala) pa se dizalice sastavljaju i tek se zatim može započeti oprezno izvlačenje. Po obavljenom poslu, sve treba ponovno rastaviti… Koliko je posao zahtjevan govori i podatak da je truplo ponekad promjera i od jednog te s dužinom većom i od osam metara. Zbog zadržavanja vlage u deblu te kako bi se pomno kontroliralo sušenje drva, ono se zamata u folije do prijevoza na piljenje. “Nisam pronašao ni jednog majstora lula, koji kontrolira cijeli proces od vađenja do obrade. Najčešće materijal kupuju”, kaže gospodin Davorin.

Kako su Talijani pojeli sve svoje količine vrijesa – od kojega se rade lule (briara i njegovog vrlo cijenjenog kuglastog gomolja) to je dovelo i do dvostrukog poskupljenja tog materijala. Danas je zato glavni dobavljač postala Albanija u kojoj još ima mnogo vrijesa.

No za razliku od morte, to sirovo drvo zahtjeva 24-satno kuhanje prije višegodišnjeg sušenja. Posebno je još po nečemu: gomolj drva vrijesa sadrži jednu osobitu kao kvarcnu kiselinu, koja dodatno sprječava gorenje. Cijenjeni, isključivo mediteranski vrijes, prvo se za lule počeo koristiti u francuskoj tvornici iz Napoleonova doba, zatim se proširio diljem Europe a ta tvornica (u Saint-Claude) što govori samo po sebi, radi i dan danas.

Stariji material za lule je porculan i tzv. morska pjena (iskopavana u Turskoj). No morta, iz francuskog: mrtvo drvo, hrvatski je djelomično fosilizirani hrast lužnjak. Stari hrvatski naziv za mortu je crni dub. I jedan je od najkvalitetnijih u svijetu te nije samo za lule.

Trupac prvo treba pod vodom ili pijeskom otkopati, neki put to je i na dubini od sedam – osam metara ispod riječnoga korita. Neki put to je u napuštenim meandrima naših rijeka a one su često mijenjale smjerove svoga toka. Još dok je takav trupac mokar prevozi se u pilanu i pili u debele daske. Budući da su ovi trupci dragocjeni svjedoci promjena u okolišu, ne čudi što su znanstvenici sa Sveučilištu Cornell u Ithaci / New York, pronašli ovu hrvatsku ekipu. Američkim su se znanstvenicima podaci iz trupaca pokazali iznimno važnima za klimatološki uvid u Zemljinu prošlost. Ekipa tog sveučilišta došla je u Hrvatsku i gotovo dva desetljeća istraživala klimatske promjene. Uzeli su pet i pol tisuća uzoraka. U Hrvatskoj se skupom metodom ne mjeri svako pojedino drvo već cijeli sloj. No, Cornell ekipa je napravila na tisuće mjerenja s C-14 i dokazala da su normalne toplinske sinusode bile poznate i u prošlosti te da se one ciklički pojavljuju svakih 1.000 godina. Drugim, dendrološkim mjerenjem godova, došli su do podataka za svako pojedino deblo te izradili prvu dijagramsku tablicu. To majstoru daje točne podatke o starosti njegova prijateljskog materijala – crne morte.

Najteži dio obrade je izazov sušenja trupaca izuzetno jako natopljenog vodom a da ne dođe do pucanja ili cijepanja. Zajedno sa Šumarskim fakultetom u Zagrebu razvijen je sustav sušenja i ventilacije koji je ugrađen u halu u kojoj se čuvaju trupci. Sušenje močvarnog hrasta, bara ili barskog hrasta nije za nestrpljive. Ovisno o debljini, potrebno je tri do pet godina da se potpuno osuši. Tu se pokaže gdje su pukotine, gdje gnijezda i u tom procesu otpadne i do 60 % materijala kao neupotrebljivog za izradu lula.

Nakon brojnih faza selekcije, drvo stiže u ruke majstora Davorina koji započinje grubu obradu drva prema konturama buduće lule. I u toj fazi otpadaju brojni komadi drveta. Važno je reći da u konačnici mnogih faza obrade i najfinijih brušenja, na kraju je uporabljiv samo onaj najkvalitetniji dio drva: njega svega 1 do 2%! Sve se drugo ne baca, nego se koristi za dijelove vrlo skupocjenog i cijenjenog namještaja, za izradu parketa i manjih drvenih ukrasnih predmeta. Ali, predstavlja velik trud i rad na izradi lule čiji plod u konačnici ne će biti lula. Bit će to prazan hod, uzaludan trud, bačena količina ljudske i električne energije te besperspektivno trošenje sveg skupocjenog alata. A alat za izradu lula su svrdla i glodalice namijenjene metalu. Toliko je to drvo tvrdo i jedino taj material ono zahtjeva za obradu. Nemojte misliti da su ovo sve faze u proizvodnji umjetničke lule, to su tek one najgrublje…

Zanimljivo je nadalje, odakle luli simetrija? Postoje strojevi naravno, ali onaj konačni mikro precizan oblik, ovisi ne o oku majstora, kao što biste pomislili, već o njegovu opipu. Naime, ljudsko oko ne vidi sitne nepravilnosti na način kako ih registrira vješt opip majstora. Ona najcjenjenija, ručno izrađena lula, nastaje vrlo pažljivo, posebno sporo i detaljno. Laički rečeno, mnogo ju se gladi. Tek nakon toga, u onih malih skulptura, kod kojih se traži ljepota vidljivih godova (vrijes) te koje moraju biti sasvim glatke i sjajne, lule se bajca i završno lakira. Kod lula iz morte lula se višestruko polira a završni sloj, koji impregnira lulu i daje joj sjaj, je tzv. carnauba, tvrda žuta smola palme iz Brazila.

Vratimo se sada na problem, kako iskoristiti vrline porculanske lule? Tako što će ložište za duhan biti porculansko i u sredini “šešira” lule a ona sama bit će velik i debeo, širok komad morte. Tako je s tom “kapom” nastao posebno cijenjen i skupocjen tip lule pod imenom calabash. Naravno, od najvećih i najljepših komada. Jer, kako mi kaže majstor Davorin, duhan ima bolja svojstva pri pušenju ako se puši iz veće lule. U manjim lulama su više temperature, do 350 stupnjeva. I calabash lule su (između ostaloga i zato) krupne. A da bi calabash lula bila ona najcjenjenija, ona zahtijeva mnogo veći komad crne morte i posebnu izradu porculanskog šešira. Manji komadi crne morte obrađuju se drugačije, te su lule kraće i pliće te time manje zahtjevne po pitanju izbora konzistentnosti i kvalitete te same boje drva.

Tajne zanata ne mogu otkrivati a one se odnose i na dužinu i oblik usnika, te na spoj tzv. usnika i glave lule, ložišta. One se odnose na izbor brusilica i finog brusnog papira. One se odnose i na savijanje usnika i na brojne fine radnje prije nego li lula, kao konačni proizvod, dobije metalni ukrasni prsten i zablista oblikom i veličinom te napokon, nakon duga puta i marna rada - izađe na tržište. U tim tajnama leži uspjeh hrvatskoga majstora, hrvatskoga branitelja, diplomiranog strojara i intelektualca porijeklom iz pomorske Kostrene. Važno je dodati: srdačnog i pristupačnog čovjeka.

Izrada same lule ručno, priča nam dalje naš vrlo susretljiv domaćin, je zanimljiva. Tri godine je trebalo, kad je počeo sa svojim kompanjonom Darkom raditi u “Močvanom Hrastu”, dok nisu dobili prvi, stvarno kvalitetan proizvod lule iz morte… To je bilo potpuna Terra incognita u to vrijeme, jer se nikakvo znanje nije moglo pobirčiti online, nije ga bilo. Uz dva cijenjena svjetska majstora, relativno nedavno ponovo je popularizirana lula od toga materijala, makar se on pojavljuje još u Petersonovom katalogu iz 1902 godine... Učio je svoj zanat za koji se zainteresirao u Opatiji kod jednog umjetnički nastrojenog proizvođača ukrasnih lula. A kad je svladao zanat i kad mu je stvar krenula, narudžbe nisu pljuštale. No, pregledavši danas njegov omrežni katalog, odavno to više nije tako. Kinezi su mu jednom prilikom bili pisali: želimo kupiti 20 ovih, 10 onih, 35 tih lula. Majstor Davorin mogao se samo nasmijati jer za takvu narudžbu, pored svih drugih, trebale bi mu godine. “Pa zaposlite radnike” – savjetovali su mu ali majstor sa zagrebačke Samoborske ceste, inače rođen i ponosan Trešnjevčan, nije želio izgubiti svoju najveću vrijednost: ručnu i unikatnu izradu. Činjenicu, da je svaka njegova lula posebna i da nikakvi kalupi ne dolaze u obzir. Sve lule nose i njegov pečat. A on je na staroj hrvatskoj glagoljici. Davorin Đenović, kreira lule kakve oblikom nitko drugi ne proizvodi. Te male skulpture, nastaju iz ljubavi.

Preferira engleske duhane, točnije mješavine, koje su podrijetlom iz Njemačke (English Blends – mješavine duhana s dodatkom orijentalnih duhana a bez umjetnih aroma) iako je brojnost američkih mješavina fascinantno velika. Te su mješavine, kao i drugi duhani za lulu, odabrani od lista duhana - od njegova najkvalitetnijeg dijela - samog vrha lista. Nikada od sredine ili kraja s peteljkom. To ide u cigarete. A u njih, da bi se duhan mogao skladištiti, ide sva sila kemikalija koje duhan održavaju na životu i bez plijesni, u skladištima s tisućama tona. (I) odatle velika štetnost cigareta.

Najštetniji je celulozni filter na cigaretama, čestice kojega ulaze u pluća i oko njih se tada nakuplja nikotin. Vrlo mnogo od tih raznih spojeva pri pušenju, lula nema.

K tome, duhan za lulu je i pomno kvalitetniji. Cigareta se puši kad je čovjek nervozan,  a lula kad je opušten. Dim lule se ne uvlači u pluća, već se lula pućka.

Osim toga, pravo uživanje u luli duhana započinje kad se miruje, sjedne i ne radi ništa drugo. Kod cigareta, vidimo počesto, nikako nije tako. Zbog svega toga lule su zdraviji užitak pušenja od mnogo masovnije proizvedenih cigareta. No, svakako recimo na kraju: pušenje je štetno po vaše zdravlje.

“I believe that pipe smoking contributes to a somewhat calm and objective judgement in all human affairs.” (Albert Einstein)

Foto: Dorian Stiegler i Davorin Đenović
Tekst: Javor Novak